Vjerske zajednice u BiH: Crkve prisiljene da izađu na tržište

U Bosni i Hercegovini djeluju četiri velike vjerske zajednice: Katolička crkva, Islamska vjerska zajednica, Srpska pravoslavna crkva i Jevrejska zajednica. Donošenjem državnog Zakona o slobodi vjere 2004. godine, vjerske zajednice, koje su do tada imale status udruženja, dobile su status pravnih osoba, pa su tako i obvezne plaćati poreze i doprinose. Budući da se vjerske zajednice u BiH financiraju iz priloga vjernika, bespovratnih donacija i pomoći izvana, prisiljene su i da se bave nekim drugim poslovima kako bi funkcionisale.

Načelnik Odjeljenja za komunikacije Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine Ratko Kovačević, kaže da je Zakon o PDV-u BiH u cijelosti usklađen sa pravnim okvirom u EU, pa i u dijelu kojim se propisuje oporezivanje vjerskih zajednica i humanitarnih udruženja.

„Vjerske zajednice, ukoliko se bave oporezivom djelatnošću u skladu sa zakonom o PDV-u i ukoliko prelaze oporezivi prag od 50.000 KM na godišnjem nivou, imaju također zakonsku obavezu da se registruju u sistem PDV-a“, kaže Kovačević.

Po tom osnovu, vjerske zajednice su oslobađane plaćanja PDV-a na usluge i isporuke dobara samo ako se obavljaju radi zadovoljavanja vjerskih potreba, odnosno održavanja vjerskih obreda.

Prema riječima Kovačevića, u ovom trenutku ima veliki broj obveznika PDV-a, koji se odnosi na pojedine dijelove vjerskih zajednica:

„Rijaset IZ BiH, medžlisi Islamske zajednice Mostar, Tešanj, Bihać, Vinarija banjalučke biskupije, Svečenićki dom Vrhbosanske nadbiskupije, Srpska pravoslavna eparhija dabrbosanska u Sarajevu, Podrumi manastira Tvrdoš i tako dalje. Sve su ovo obveznici koji se bave oporezivom djelatnošću. Oni su se registrovali u sistem PDV-a i uredno podnose PDV prijave i plaćaju PDV“, kaže on.

Direktor Caritasa Banjalučke biskupije, Miljenko Aničić:

„Ne mogu reći da je ovo pogodno vrijeme za poslovanje. U tom smislu ni mi ne možemo reći da smo postigli velike rezultate. Caritas je pokrenuo pitanje farmi, radionica i u smislu zarade smo danas u situaciji da se nekako držimo i podmirujemo troškove, plaćamo ljudima plaće, za koje bih volio da su malo veće. Bogu hvala, nekako se uspjevamo održati. Nema nikakve zarade i jednostavno smo sretni ako, ono što uspijemo dobiti, može pokriti troškove.”

Svi poreski obveznici su podložni kontrolama i UIO BiH ne pravi nikakvu razliku, dodaje Kovačević:

„Naravno da su i pomenuti obveznici, koji pripadaju vjerskim zajednicama, bili predmet kontrola u prethodnom periodu.“

Primjeri lošeg poslovanja

Kao i u svakom poslu ima primjera da poslovanje nije bilo uspješno. U ovom kontekstu u bosansko-hercegovačkim medijima često se spominjala eparhija Zahumsko hercegovačka i promašaji sa njihovim preduzećima. Ova eparhija, prema tvrdnjama medija, komercijalnim bankama po raznoraznim osnovama duguje milione maraka. Za sve kredite zalagani su pravoslavni hramovi i crkveno zemljište u Hercegovini.

Predsjednik lige za zaštitu privatne svojine iz Trebinja, Nikola Sekulović, smatra da je većina projekata crkve propala jer nisu imali realne ekonomske osnove.

„Ja mislim da su ljudi koji vode eparhiju mnogo htjeli i mnogo započeli, a malo toga ostvarili. Koliko sam informisan, novac se stalno pumpa iz državnih fondova, banaka, Vlade, u projekte koji su realno neodrživi, počevši od raznih preduzeća koja su privatizovana, a koja su sad u stečaju, da ih ne nabrajam. Druga stvar, što mene, kao predsjednika Lige za zaštitu privatne svojine i ljudskih prava, pogađa u odnosu Crkve i građana je to da su ljudi iz Crkve pristali da u privatizaciji kupuju oduzetu imovinu, to jeste imovinu koja podliježe restituciji. Zbog toga su građani i vrh Crkve došli u neku vrstu sukoba u Trebinju”, kaže Sekulović.

Ovakvih primjera sigurno ima i u drugim vjerskim zajednicama, međutim ni državne, ni entitetske vlasti ne žele da se bave ovim problemom. Prema važećim zakonskim propisima nemoguć je standardni način kontrole financijskog poslovanja vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini, preko poreskih uprava ili finansijske policije, osim kada se za to dobije izravna naredba Tužilaštva BiH.

Također, vjerske zajednice su kako tokom posljednjeg rata, tako i nakon njega, preuzele socijalnu funkciju, što bi trebalo da obavlja država. I danas, devetnaest godina nakon rata, uloga vjerskih zajednica u socijalnoj sferi je vrlo jaka, kaže Aničić.

„Broj onih koji trebaju pomoć je u stalnom porastu. Pitanje PDV-a, kojeg mi također moramo plaćati, pitanje problema na granici, da mi neka dobra, koja bi ovdje bila potrebna, ne možemo uvesti, možemo uvesti hranu i još nekakve polovne stvari, međutim mnogo toga je skinuto sa liste predmeta koji se mogu uvoziti bez carine. Mnogo toga bi se moglo napraviti, a da državnu ne košta mnogo, a da se ublaži nevolja”, objašnjava naš sagovornik.

Skoro sve vjerske zajednice u BiH preko svojih humanitarnih društava imaju organizovane javne kuhinje za najsiromašnije stanovništvo, brinu se o starim i nemoćnim, pružaju medicinske i obrazovne usluge. Prema riječima direktora banjalučkog Caritasa, sve ovo je vrlo teško održati, pogotovo danas u vrijeme kada i donatorska pomoć sve više pada:

„Ta situacija je jako kritična i to već dugi niz godina. Mi smo imali komunistički sistem, koji je crkvi oduzeo mnoga dobra. Time je spriječio samofinansiranje crkve. Ni tad se nismo mogli izdržavati, a pogotovo sad ne. Nakon ovih ratnih događanja, mi u banjalučkoj biskupiji, u njenom sjevernom dijelu, nemamo ni desetinu vjernika koji su bili prije rata. Ne možemo očekivati priloge vjernika, koji i sami trebaju pomoć, a najviše njih i dobiva pomoć”, ističe Miljenko Aničić.

Kako su se vjerske zajednice u BiH nakon rata, osim obnove porušenih, bavile i izgradnjom velikog broja novih vjerskih objekata, za očekivati je da će se vjerske zajednice u narednom periodu okrenuti više poslovnim aktivnostima. U trenutku kada i država ima sve manje sredstava da izdržava samu sebe, a i izdvajanja za vjerske zajednice su svake godine sve manja, teško je vjerovati da će se bilo šta i u skoroj budućnosti promijeniti.