Umjesto slavlja i razgovora o uspjesima i perspektivama, u Bosni i Hercegovini je Svjetski dan teatra (27. mart) povod da se podsjeti na brojne probleme dramskih umjetnika. Uprkos pojedinim entuzijastičkim poduhvatima, bh. kultura dijeli sudbinu svih grana u državi - zapuštenost.
Čuveni komad "Ay Carmela" najuspješnija je predstava Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) i od 1999. godine imala je preko 200 izvođenja i 80 gostovanja u Bosni i Hercegovini i svijetu. Ova intimna i sentimentalna priča istovremeno je počast dostojanstvu umjetničke profesije.
"Predstava 'Ay Carmela' je, možda, najbolja predstava da se igra na Svjetski dan teatra jer govori o položaju umjetnika glumca u ekstremnim uslovima. U 'Ay Carmela' se govori o položaju glumca u toku rata, ali ništa manje teški nisu uslovi u kojima mi živimo sada u miru kao umjetnici", kaže za RSE Selma Alispahić koja uz Dragana Jovičića čini glumački dvojac predstave "Ay Carmela".
Bosanskohercegovačka pozorišta godinama se suočavaju sa raznim poteškoćama, prije svega finansijskim, ali i onim ideološke prirode.
"Mislim da je osnovi problem u tome što ljudi koji odlučuju o sudbini teatra nemaju nikakve veze sa teatrom i onda oni odlučuju da li ćete imati hljeba da jedete ili da li će vaš teatar uopšte opstati. Ustvari, taj položaj umjetnika je trenutno vrlo tužan i ružan, zapravo, umjetnost je odraz svega onoga što se dešava u državi. Iz dana u dan je sve teže", ističe Alispahić.
Ako je teatar sinonim za intrigantnost, delikatnost, zanimljivost, provokativnost i uzbudljivost, kakvu onda društvenu sliku oslikava savremeni bh. teatar?
"Ja sam kao dijete u granapu slušao razgovor prodavača i kupca o predstavi koju su sinoć gledali u pozorištu. Ne vjerujem da danas u granapu možete čuti tu priču, niti da iko od njih ide u pozorište. Čini se da se stvorio neki mali krug ljudi koji za sebe pravi predstave. Međutim, situacija u okruženju je bolja. Meni je kolega glumac iz Beograda rekao: 'Joj, imamo problem. Predstava nam je rasprodata šest mjeseci unaprijed, a mislio sam da idem na more'. Tako da on ne može ići na more zato što mu je odavno rasprodana predstava. Ja ga pitam: 'Jel' to izuzetak?“, a on kaže: 'Ne, uglavnom je tako' ", ističe Pjer Žalica, režiser i pedagog.
Teatarska scena u Bosni i Hercegovini nije oduvijek bila ovakva. U doba uređenijeg sistema, onog iz perioda bivše Jugoslavije, postojala su pravila i planski se pripremao repertoar za sve uzraste i ukuse publike.
"Danas nemate nikakvog plana. Stvari se dešavaju tako kako dođu. Neko ima neku ideju ili ima tal, pa pozove nekoga da radi neku predstavu. To je jedan haos koji nikome ne koristi", navodi Alispahić.
Egzistencijalni minimum je izazov za kreativne ljude. Stoga, nužnost je uvezivanje teatara kroz koprodukcijske projekte. Toga su svjesni i organizatori festivala Teatar Kabare Tuzla (TKT) koji se održava od 27. marta do 4. aprila. Moto 13. izdanja TKT-a je "Biti uprkos svemu" i to sa razlogom.
"Živimo od danas do sutra, od granta do granta. Kada su izbori i poslije izbora godinu dana, kod nas je neriješen rezultat, znači privremeno finansiranje. Ni jedan grant ne fercera. Radimo na obraz, na povjerenje, na čast, na uzajamno razumijevanje, na princip da se Zijah Sokolović javi i kaže: 'Burazeru, festival ne smije da stane. Dolazim, pa šta bude bude. Ako nikog ne bude, bit će Zijah'. To su ljudi koji ne daju da nestanemo. Naravno i mi smo tu, kada su oni u pitanju. Ne damo da se naša luč ugasi. Mi je nosimo i mi ćemo gorjeti dok nas ima", kaže za RSE Vlado Kerošević, glumac, pedagog i direktor TKT festa.
U svijetu je odavno trend da se kultura, u ovom slučaju pozorište, više ne tretira kao hermetički zatvorena struktura u koju niko izvana nema upliva. Stručnjaci smatraju da se teatri danas trebaju značajnije približiti publici zbog kojih, u konačnici, i postoje.
Bosansko narodno pozorište u Zenici nedavno je proslavilo 65 godina rada i to 700. premijerom.
"Posljednjih pet sezona napravili smo izvjesni programsko-poslovni zaokret u smislu da ne očekujemo od države da više obavlja funkciju producenta, da stoji finansijski iza svih projekata koje producira jedna javna institucija kulture. Odlučili smo da se oslonimo na ona sredstva koja su nam na raspolaganju, ali i da u potpunosti budemo otvoreni za svaki oblik saradnje - i sa lokalnom zajednicom", ističe Hazim Begagić, direktor Narodnog pozorišta Zenica.
U februaru 2015. Narodno pozorište Mostar i Hrvatsko narodno kazalište Mostar uradili su prvu zajedničku predstavu nakon dvije decenije. Predstavom "Ajmo na fuka" - koja tematizuje odnos dvojice vojnika, pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Armije Republike Bosne i Hercegovine - ove tratarske kuće žele prošlosti okrenuti leđa.
"Mi, koji smo pucali jedni na druge, možemo danas, nakon 15 ili 20 godina, teatarski vrlo osvješteno raditi jednu antiratnu priču. Zašto ona Vi, draga djeco, odnosno ove mlađe generacije, ne biste mogli razmisliti o tome?", pita se Dragan Komadina, režiser predstave "Ajmo na fuka".
Teška finansijska situacija i svakodnevnica da se isključivo politički podobnim dramskim umjetnicima dodjeljuju bolje plaćeni angažmani, ne treba da obeshrabri nadolazeće generacije glumaca, dramaturga, scenarista ili režisera.
"Studentima dramskih umjetnosti, koji sada završavaju akademije, sada je sigurno teže. Ali, mislim da ne trebaju čekati da ih neko pozove, nego da sami rade od onoga što imaju - da od štapa i kanapa prave slike i predstave. Kad iza sebe imaš neki rezultat i rad, lakše ćeš dobiti šansu. Društvo zaboravlja da je kultura od višestrukog značaja za stanovništvo, te je uz sport najbolji ambasador neke države. Dok sami umjetnici ne dignu glas - mislim da nema boljih dana", kaže za RSE Ljubiša Savanović, glumac.
Očuvati dostojanstvo teatra primat je većine bh. pozorišta uprkos pritiscima.
Prema riječima glumice Selme Alispahić, vlast je u nekoliko navrata htjela da zatvori SARTR. Naposlijetku, kvalitetom i odanošću publike do ovakvog scenarija nikad nije došlo.
"Greška je kad mislite da trebate pružiti publici ono što ona želi vidjeti. Zapravo, publika traži kvalitetnu predstavu. Na repertoaru SARTR-a trenutno imamo predstavu 'Prst' koja je tematski vrlo teška, ali mi smo non-stop puni jer je predstava kvalitetna i publika to prepoznaje. Ne treba podcjenjivati publiku", ističe Alispahić.
Površnost u radu, pogotovo u institucijama vlasti zaduženim za kulturnu djelatnost, vjerovatno je suštinski problem.
"Kulturna politika ili industrija - to kod nas uopšte ne postoji. Mi ne cijenimo sami sebe, zbog toga i živimo u zapuštenom društvu, a teatar je dio toga", zaključuje Pjer Žalica.
