UNESCO je 21. februar proglasio Međunarodnim danom maternjeg jezika u namjeri da se promoviše jezička kultura, raznovrsnost i višejezičnost. Bogato jezičko naslijeđe u Bosni i Hercegovini i stvaralaštvo na jezicima tri naroda i 17 nacionalnih manjina, dovoljan su razlog da se taj dan obilježava i u Bosni i Hercegovini. Nažalost, rasprave o jeziku dugi niz godina, umjesto stručnih, obilježene su političkim stavovima.
I pred izuzetnog bogatstva kojeg ima, jezik u Bosni i Hercegovini pretvorio se u političko ili poltikantsko pitanje, kaže Ibrahim Čedić, direktor Instituta za jezik, potkrepljujući to činjenicom da telefon u Institutu pune dvije godine nije zazvonio kako bi neko postavio stručno pitanje ili otklonio neku jezičku nedoumicu.
„Ako se treba zamiješati, ako se treba napraviti stanje koje nije normalno, onda se poteže i pitanje jezika. Korisnici jezika uopšte se ne razlikuju mnogo u upotrebi jezika, ali je onda došla politika, pa je ove koji su govorili bh. jezičkim izrazom politika učila kako treba govoriti bosanski, kako treba govoriti srpski i kako treba govoriti hrvatski. To su političke igre koje traju do beskraja“, kaže Čedić.
Politika je u proteklih 20-ak godina dodatno zakomplikovala ionako komplikovanu situaciju, navodi književnik Dragan Marijanović. Umjesto da se ponosimo mnoštvom načina za izražavanje istog pojma, u BiH se stalno traže razlike između tri Ustavom priznata jezika - bosanskog, hrvatskog i srpskog, kaže Marijanović:
„Mi ne samo da nismo prestali pričati o razlikama, nego mi nismo uopće materinska narječja unutar tih jezika, kakva su na primjer ikavica – ikavica se govori od Subotice do Istre – nismo uradili ništa na razvoju tih narječja i na njihovom, kako bih rekao, spomeničkom ostavljanju u nacionalnim baštinama. Mi smo i to rasturili, i jedno pismo koje se zove ćirilica – Srbi su ga uzeli kao svoje, a svi mi ostali ne želimo tu ćirilicu kao, ona pripada samo Srbima i ona je izraz jedne politike. Nije točno. To je apsolutna laž. Povelje bitne za sve narode u ovoj zemlji, pa čak i u regiji, pisane su na jednoj od varijanti te prastare ćirilice. Teško je danas govoriti o svemu tome, kad u biti govore nekompetentni ljudi, politički poenteri koji od jedne ozbilje povijesti, jedne radosne baštine prave jednu političku budalaštinu.“
U Bosni i Hercegovini se procjenjuje da postoji 17 nacionalnih manjina, te je Svjetski dan maternjeg jezika dobra prilika da se posveti pažnja upravo njihovim jezicima. Nažalost, to u BiH nije slučaj.
Kakvo znanje škole daju
Romska zajednica, kao najbrojnija iI najugroženija, za jedan od malobrojnih pozitivnih primjera navodi knjigu “Standardizacija romskog jezika”, autora Rajka Đurića iz Beograda.
„Imate djecu koja uopšte ne govore svoj materinji jezik i stide se da govore svoj materinji jezik. Ovo je na jedan institucionalan način uvođenje romskog jezika u obrazovni sistem da se ne stidimo i ne bojimo onoga šta smo, ko smo, da se ne stidimo svoj jezika“, kaže Sanela Bešić iz udruženja “Kali Sara”.
Iza svih rasprava i muka oko jezika u BiH, krije se ključni problem – kakve generacije se školuju i koliko im znanja škole daju.
„Ne opteretiti niti djecu, a ni nastavnike time da li je neko upotrijebio neku leksiku, jer bogatstvo je jezika, ukoliko u sebi ima mnogo sinonima, više različitih naziva za jedan određeni pojam“, napominje nastavnik Namir Ibrahimović.
Profesor sarajevskog Univerziteta, Nenad Veličković, sa grupom saradnika je analizirao udžbenike, a posebno čitanke iz kojih mladi uče. Evo jednog od zaključaka do kojeg su došli.
„O čitankama mislim jako loše. Razlog za to je u sistemu. Sistem nije okrenut interesima djeteta nego interesima vladajućih nacionalnih elita na teritorijama na kojima oni vladaju. Udžbenici koje sam ja vidio vrlo su stari, dosadni i nesvjesni toga koliko se svijet oko njih promijenio i koliko su se djeca u tom svijetu promijenila“, kaže Veličković.
Kako treba govoriti u zemlji u kojoj se miješaju brojne varijante i jezički standardi? Ibrahim Čedić ima ovu preporuku:
„Svaki korisnik jezika ima pravo da vrši svoj lični izbor i da upotrebljava riječi koje su njemu ustvari najbliže, one koje je uvijek upotrebljavao, dakle, prema onome kako ste od majke naučili.“
Uz Dan maternjeg jezika najvažnije je ipak podsjetiti da je jezik osnovni prostor čovjekove slobode, ističe književnik Hadžem Hajdarević:
„Jezik treba primarno doživjeti i razumijevati kao Božiji dar, kao nešto što ljude međusobno zbližava u komunikaciji, a ni na koji način razdvaja, da nam jezik bude neki osnovni prostor u kojem ćemo ostvarivati i vlastiti pogled na svijet i svoju životnu filozofiju, i svu radost u životu i sve ono što je najvažnije i najbitnije. Najgore je onda kad jezik postane primarno političko pitanje, kad struka kao struka iziđe iz jezika i kad jezik postane predmetom sporenja.“
Uz dan maternjeg jezika, međunarodne institucije upozoravaju da gotovo svakodnevno u svijetu nestane po jedan jezik, a lingvisti prognoziraju da će od oko 6.000 jezika, do kraja 21. vijeka odumrijeti više od polovine.
I pred izuzetnog bogatstva kojeg ima, jezik u Bosni i Hercegovini pretvorio se u političko ili poltikantsko pitanje, kaže Ibrahim Čedić, direktor Instituta za jezik, potkrepljujući to činjenicom da telefon u Institutu pune dvije godine nije zazvonio kako bi neko postavio stručno pitanje ili otklonio neku jezičku nedoumicu.
„Ako se treba zamiješati, ako se treba napraviti stanje koje nije normalno, onda se poteže i pitanje jezika. Korisnici jezika uopšte se ne razlikuju mnogo u upotrebi jezika, ali je onda došla politika, pa je ove koji su govorili bh. jezičkim izrazom politika učila kako treba govoriti bosanski, kako treba govoriti srpski i kako treba govoriti hrvatski. To su političke igre koje traju do beskraja“, kaže Čedić.
Politika je u proteklih 20-ak godina dodatno zakomplikovala ionako komplikovanu situaciju, navodi književnik Dragan Marijanović. Umjesto da se ponosimo mnoštvom načina za izražavanje istog pojma, u BiH se stalno traže razlike između tri Ustavom priznata jezika - bosanskog, hrvatskog i srpskog, kaže Marijanović:
„Mi ne samo da nismo prestali pričati o razlikama, nego mi nismo uopće materinska narječja unutar tih jezika, kakva su na primjer ikavica – ikavica se govori od Subotice do Istre – nismo uradili ništa na razvoju tih narječja i na njihovom, kako bih rekao, spomeničkom ostavljanju u nacionalnim baštinama. Mi smo i to rasturili, i jedno pismo koje se zove ćirilica – Srbi su ga uzeli kao svoje, a svi mi ostali ne želimo tu ćirilicu kao, ona pripada samo Srbima i ona je izraz jedne politike. Nije točno. To je apsolutna laž. Povelje bitne za sve narode u ovoj zemlji, pa čak i u regiji, pisane su na jednoj od varijanti te prastare ćirilice. Teško je danas govoriti o svemu tome, kad u biti govore nekompetentni ljudi, politički poenteri koji od jedne ozbilje povijesti, jedne radosne baštine prave jednu političku budalaštinu.“
U Bosni i Hercegovini se procjenjuje da postoji 17 nacionalnih manjina, te je Svjetski dan maternjeg jezika dobra prilika da se posveti pažnja upravo njihovim jezicima. Nažalost, to u BiH nije slučaj.
Kakvo znanje škole daju
Romska zajednica, kao najbrojnija iI najugroženija, za jedan od malobrojnih pozitivnih primjera navodi knjigu “Standardizacija romskog jezika”, autora Rajka Đurića iz Beograda.
„Imate djecu koja uopšte ne govore svoj materinji jezik i stide se da govore svoj materinji jezik. Ovo je na jedan institucionalan način uvođenje romskog jezika u obrazovni sistem da se ne stidimo i ne bojimo onoga šta smo, ko smo, da se ne stidimo svoj jezika“, kaže Sanela Bešić iz udruženja “Kali Sara”.
Iza svih rasprava i muka oko jezika u BiH, krije se ključni problem – kakve generacije se školuju i koliko im znanja škole daju.
„Ne opteretiti niti djecu, a ni nastavnike time da li je neko upotrijebio neku leksiku, jer bogatstvo je jezika, ukoliko u sebi ima mnogo sinonima, više različitih naziva za jedan određeni pojam“, napominje nastavnik Namir Ibrahimović.
Profesor sarajevskog Univerziteta, Nenad Veličković, sa grupom saradnika je analizirao udžbenike, a posebno čitanke iz kojih mladi uče. Evo jednog od zaključaka do kojeg su došli.
„O čitankama mislim jako loše. Razlog za to je u sistemu. Sistem nije okrenut interesima djeteta nego interesima vladajućih nacionalnih elita na teritorijama na kojima oni vladaju. Udžbenici koje sam ja vidio vrlo su stari, dosadni i nesvjesni toga koliko se svijet oko njih promijenio i koliko su se djeca u tom svijetu promijenila“, kaže Veličković.
Kako treba govoriti u zemlji u kojoj se miješaju brojne varijante i jezički standardi? Ibrahim Čedić ima ovu preporuku:
„Svaki korisnik jezika ima pravo da vrši svoj lični izbor i da upotrebljava riječi koje su njemu ustvari najbliže, one koje je uvijek upotrebljavao, dakle, prema onome kako ste od majke naučili.“
Uz Dan maternjeg jezika najvažnije je ipak podsjetiti da je jezik osnovni prostor čovjekove slobode, ističe književnik Hadžem Hajdarević:
„Jezik treba primarno doživjeti i razumijevati kao Božiji dar, kao nešto što ljude međusobno zbližava u komunikaciji, a ni na koji način razdvaja, da nam jezik bude neki osnovni prostor u kojem ćemo ostvarivati i vlastiti pogled na svijet i svoju životnu filozofiju, i svu radost u životu i sve ono što je najvažnije i najbitnije. Najgore je onda kad jezik postane primarno političko pitanje, kad struka kao struka iziđe iz jezika i kad jezik postane predmetom sporenja.“
Uz dan maternjeg jezika, međunarodne institucije upozoravaju da gotovo svakodnevno u svijetu nestane po jedan jezik, a lingvisti prognoziraju da će od oko 6.000 jezika, do kraja 21. vijeka odumrijeti više od polovine.
