Posvajanje djece u Hrvatskoj: Višegodišnja borba sa procedurama

Svako dijete ima pravo na obitelj – jedno je od onih ljudskih prava koje se smatraju neupitnima. Nažalost, u svijetu su stotine tisuća djece bez doma. Ostali su bez roditelja, neki u ratovima, drugi u prirodnim katastrofama, a mnogi od njih su nažalost i žrtve trgovine ljudima.

Kako omogućiti ostvarivanje jednog od osnovnih ljudskih prava, kako omogućiti usvajanje djece, a da se istodobno izbjegnu moguće zloupotrebe? Koliko država otvara prostor legalnom usvajanju i vodi li se računa i o posvojiteljima? U Hrvatskoj je u posljednjih desetak godina oko 800 dječaka i djevojčica ostvarilo pravo na druge roditelje. Daleko više ih je u dječjim domovima ili udomiteljskim obiteljima.

Na listi potencijalnih posvojitelja u Hrvatskoj, kažu podaci Ministarstva socijalne politike i mladih, je 636 posvojitelja. Na posvojenje čekaju godinama. Jedan par uspio je sakupiti čak 12 godina. Jasna Čurković Kelava, pomoćnica ministrice za socijalni rad i mlade, o registru kaže:

„Nama je registar posvajatelja bio važan zbog transparentnosti kod samog odabira posvajatelja od strane Centara za socijalnu skrb, ali i da imamo podatak koji bi bio kvalitetan, a ne samo puko zbrajanje molbi koliko zapravo potencijalnih posvajatelja čeka dijete za usvojenje. Do sada smo to radili ručno, jer smo zatekli dosta lošu situaciju u Ministarstvu, posebno u informatizaciji samog sustava. Ta informatizacija je u tijeku. Podaci o 636 potencijalnih posvajatelja koji čekaju dijete nam služi samo kao informacija. Isto tako, u rujnu, ćemo uputiti zahtjev Centrima za socijalnu skrb da nas obavještavaju o novim potencijalnim posvajateljima, kako bi smo ih mogli uvrstili na listu, ali i da nas obavještavaju o eventualno provedenim posvojenjima, kako bi smo ove sadašnje skinuli sa ovog popisa. Na taj način bi smo pratili koliko dugo se čeka na posvojanje. Aktualni posvajatelji uglavnom čekaju dvije do četiri godine. Samo je jedan bračni par koji čeka 11 godina.“

Gospođa Kelava se ne slaže s mišljenjima da je sustav posvajanja djece u Hrvatskoj spor i nedjelotvoran:

„Ako uspoređujemo broj posvojenja u odnosu na naše okruženje, imamo najveći broj posvojenja u odnosu na države bivše Jugoslavije, ali i u odnosu na države koje su razvijenije od nas, s kojima graničimo. Postoji još puno stvari koje zaista možemo uraditi da djeca u domovima borave kraće, da broj posvojenja bude veći i da posvajatelji sami ne čekaju predugo.“

RSE: Šta bi ste stavili kao najvažnije da bi se ostvarilo ovo što ste rekli?

Čurković Kelava: Intenzivna komunikacija s Centrima za socijalnu skrb, sa domovima koji skrbe o djeci, udomiteljskim obiteljima, pratiti individualnu situaciju svakog djeteta i blagovremeno reagirati. To znači da čim se ustanovi da biološki roditelji djeteta koje je negdje smješteno ne funkcioniraju, da unatoč poticajima, unatoč radu od strane Centra za socijalnu skrb ne postaju boljim roditeljima, da djeca ne bi predugo bila bez obiteljske skrbi, trebalo bi da se krene u postupke oduzimanja roditeljske skrbi što prije. S druge strane ćemo o izmjenama obiteljskog zakona unijeti dvije novine koje se tiču obavezne pripreme posvajatelja i praćenja samog perioda prilagodbe prije zasnivanja posvojenja. U pripremi je pravilnik kako bi se praksa vezana za postupke posvojenja ujednačila u našoj zemlji. Od centra do centra postoje vrlo različiti modeli funkcioniranja. Nekada se pitate jeli moguće da je netko, tko je iz struke, nešto uradio na takav način.

RSE: Imate li neke konkretne primjere?

Čurković Kelava: Ima puno primjera. Događa se da posvajatelji, prije zasnivanja posvojenja, nisu dijete niti upoznali, a kamoli da su pokušali ostvariti nekakav intenzivniji kontakt s njim, odnosno prilagoditi se jedni na druge. Isto tako, ljudi koji rade u centrima su zatrpani masom drugih poslova, tako da i ne stignu poslove, vezane za posvojenje, na vrijeme i kvalitetno raditi. Događa se da postupci u centrima traju predugo, a još je gore kada dođu na sud, pa i suci nisu senzibilirani za probleme djece i ne rješavaju brzo probleme koji se tiču djece , tako da neki postupci traju i nekoliko godina. Tu ćemo također intenzivirati suradnju sa Ministarstvom pravosuđa. Imali smo neke sastanke sa obiteljskim sucima kako bi se tu stvari pogurale. Vjerujem da će se uz našu ustrajnost i ustrajnost ljudi koji se time bave u našoj zemlji, udruge koje se time bave, ostvariti bitni pomaci . Registar posvajatelja je zapravo samo jedan mali korak u reguliranju područja posvojenja, u osiguravanju transparentnijeg načina odabira posvajatelja.

Pomoć udruge ADOPTA

Nije tajna da sustav Hrvatskoj ne funkcionira ili barem nije do sada funkcionirao. Zbog toga se mnogi samoorganiziraju u nadi da bi vlastitim iskustvima pomogli onima koji žele biti roditelji.

ADOPTA je udruga potencijalnih posvojitelja i samih posvojitelja, čiji je glavni cilj pomoć i potpora u posvajanju i nakon posvajanja. Njena predsjednica, Dijana Topčić Rosenberg, i sama je majka posvojene djevojčice.

RSE: Da li u Hrvatskoj postoje standardi u posvajanju djece? Koliko je ostvarivo pravo da svako dijete ima pravo na obitelj?

Topčić Rosenberg: Obzirom na broj djece koja se još uvijek nalaze u Centrima socijalne skrbi, rekla bih da to pravo nije ostvareno.

RSE: Da li u Hrvatskoj državne institucije olakšavaju ili otežavaju usvajanje djeteta?

Topčić Rosenberg: Mislim da je problem u Hrvatskoj, što se tiče posvajanja djeteta, višeslojan. Što se tiče institucija u Hrvatskoj, ne postoje ustanovljeni standardi posvajanja. Samo posvajanje je evoluirano Obiteljskim zakonom. Naše Ministarstvo sada radi na izmjeni Obiteljskog zakona, pa i onog dijela koji se veže za posvajanje. Oni kažu u svojim porukama kroz medije da će taj novi Obiteljski zakon biti više na tragu nekih pozitivnih propisa ili iskustava drugih zemalja. Do sada je on bio dosta konfuzan i nejasan. Nedostajala su mu neka osnovna područja koja su neophodna danas u postupku usvajanja, poput obaveze na pripremama potencijalnih posvajatelja na posvajanje, te i naknadne potpore posvojiteljima nakon što je posvajanje ostvareno. Pored toga, danas u Hrvatskoj, svaki Centar za socijalnu skrb provodi posvajanje u području za koje je ono nadležno prema principima ili procesima koji oni odluče da su im važni.

RSE: Na primjer?

Topčić Rosenberg: U jednom području možete izabrati potencijalne posvojitelje koji su samo iz tog područja ili iz područja iz kojeg potiče dijete, dok će drugi centar reći da isključivo traže posvojitelje koji su izvan „njihovog“ područja. Jedan centar će, na primjer odlučiti da se tijekom postupka posvajanja dozvoli potencijalnim posvajateljima da vide djecu prije nego što ih posvoje, dok će drugi centar to izrazito zabraniti. Jedan centar će biti sklon razdvajanju biološke braće i sestara, dok će drugi apsolutno inzistirati da se sva biološka braća i sestre posvoje od strane iste obitelji. Jedan centar će imati proces u kojem će potencijalne posvojitelje zvati na dodatne intervjue i razgovore. Sa pozicije potencijalnih posvojitelja je to zapravo jako težak proces koji je , inače emocionalno težak i pun bola, zbog bavljenja vlastitim gubitkom mogućnosti da imaju vlastitu djecu. Nema nekog jedinstvenog centra koji bi obuhvatio proces posvajanja. Procedura je isto tako često nejasna, nema jasnih poruka, nema jasnih procesa, nema jasnih standarda, nema jasnih uputa i onda je to kao jedan labirint kroz koji se potencijalni posvojitelji zapravo snalaze na različite načine i često im je to vrlo traumatičan proces.

RSE: Koliko taj proces u pravilu može trajati?

Topčić Rosenberg: Nema nikakvog pravila. Među našim članovima su obitelji koje su uspjele posvojiti djecu u roku od dva mjeseca, nakon što su predali zahtjev za posvajanje, ali su tu i drugi koji su čekali sedam godina.

RSE: Može li društvo stvoriti mehanizme po kojima bi proces usvajanja trebao biti nešto što nije takva užasna trauma, kako budućim roditeljima, tako i djetetu koji dolazi u novi dom?

Topčić Rosenberg: Mislim da može i da treba. Odgovornost društva bi bila da djeci, koja su već prošla traumu gubitka biološke obitelji, osigura najbolju mogući i najpripremljeniju moguću novu obitelj u koju će to dijete doći. Sa moje pozicije predsjednice udruge koja se bavi time, ili sa neke profesionalne pozicije nekoga ko se razumije u javnu upravu, bi to značilo da bi država trebala prvo osigurati proces i postupak koji je jasan i transparentan svima, sa vrlo jasnim standardima i sa vrlo jasnim sistemom praćenja što se događa u cijelom tom procesu. To trenutno nedostaje. Trebala bi osigurati jedan jasan, po određenim kriterijima, provedljiv sistem procjene posvojitelja. Trebala bi napraviti sistem pripreme posvojitelja na posvajanje. Nakon pripreme posvojitelja, država bi trebala organizirati neovisne službe, koje nisu dio samog sistema, koje bi osigurale proces pripreme posvojiteljima za posvajanje. Taj proces pripreme bi trebao imati dva nivoa. Jedan bi bio edukativni, da ljudima kaže što posvajanje znači i kako se posvojitelji mogu pripremiti na izazove koje će posvajanje donijeti. Ljudi često misle da posvajanje znači istu vrstu roditeljstva kao roditeljstvo biološkom djetetu, a to je netočno.

Djeca koja su posvojena zahtijevaju jednu posebnu vrstu roditeljstva jer traže od nas odgovor na traumu koju su ta djeca doživjela prije nego što su stigla k nama. Mi, kao posvojitelji, moramo biti spremni odgovoriti na takvu specifičnu potrebu djece. Osim toga, nakon tog procesa pripreme, bi se trebalo pozabaviti i emocijama samih posvojitelja, koji nose sa sobom input svog vlastitog odrastanja i svog vlastitog pristupa roditeljstvu, svojih vlastitih barijera prema priznavanju gubitka mogućnosti da budu biološki roditelji, što je često razlog za posvajanje, spremnost da se bave roditeljstvom na jedna drugačiji način. Taj proces pripreme je važan. Važno je da se on provede od strane institucija koje nisu direktno vezene uz sistem procjene sposbnosti posvojitelja, da bi se ljudima, koji ulaze u taj proces, dala mogućnost da uče o posvajanju, o odgovornostima posvajanja i da istražuju svoje vlastite emocije vezane uz to u jednom prostoru i situaciji koja je osobna, sa zaštitom privatnosti, gdje ih ljudi ne osuđuju zbog stvari koje oni osjećaju ili imaju potrebe podijeliti sa drugima.

Država bi trebala osigurati proces podrške nakon posvajanja. Ukoliko želimo da posvajanje bude uspješno, osim te pripreme koja je važna prije posvajanja, važno je i dati mogućnost da se obrate stručnjacima iz određenih područja u periodu nakon što je posvajanje postalo pravomoćno jer su često to prve dvije godine nakon posvajanja, koje je emocionalno vrlo intenzivno i u kojem posvojitelji nailaze na različite izazove. Obzirom da postoji mit u Hrvatskoj o tome kako je posvajanje jedan humanitaran čin, onda je to dodatni emocionalni pritisak na posvojitelje, da oni budu uspješni roditelji djece, da ta obitelj uspješno funkcionira. Zbog toga se često oni ne usuđuju ni reći da se suočavaju sa različitim problemima, a kada se usude izaći iz toga, ne znaju kome bi se obratili da im pomognu."

Dijana Topčić Rozenberg priča nam o prvim danima kada je posvojena djevojčica ušla u njen dom:

„Oh...Prvo morate znati da posvojena djeca, a koja nisu male bebe, su bila izložena većoj ili manjoj količini traume i zapuštanja. Naša kćerka je imala tri godine kada je došla k nama. Jedva je govorila. Vokabular joj je bio jako ograničen. Nije prepoznavala ni boje, ni nazive voća, povrća, većine predmeta....U prva dva tjedna je samo šutila i smješkala se, govorila – da ili ne. Svaki puta kada smo izlazili iz stana ona je kupila sve stvari koje je imala ili koje je dobila, što od nas, što od bake, ujaka, prijatelja, i nosila sa sobom, jer nije imala osjećaj da će se vratiti natrag na isto mjesto. Tek nakon tri, četiri tjedna, počela je ostavljati, jednu ili dvije stvari, jer rasla joj je sigurnost da će, barem, doći na isto mjesto i tako sve dok nismo stigli do toga da je odlazila i vraćala se kući samo s jednom igračkom. Prvih godina dana nismo spavali, jer se ona budila svake noći i otprilike u dva, tri ujutro dolazila je provjeriti u našu sobu da li sam ja tamo i često smo nastavili spavati zajedno. Bojala se izgubiti me iz vida. Tako smo provodili 24 sata skupa. No, kako je rastao njen osjećaj sigurnosti s nama, tako je rasla naša ljubav prema njoj.

Važno je znati da mi, bez obzira što žarko želimo postati roditelji, dobijemo djete, koje odjednom postane vaša odgovornost, koje je krasno, ima velike tamne oči, koje vam se smiješi, i vaše srce reagira, no tek kako vrijeme prolazi shvaćate da i vaša ljubav raste, zajedno s neprospavanim noćima, brigama, odlukama, prvim zagrljajima i kad vam kaže: mama ti si dobra, mama ja te volim.“

Važno je rasti u obitelji

Potencijalni roditelji suočavaju sa mnogim nedoumicama - da li mogu biti roditelji usvojenoj djeci, kako se suočiti s tim izazovom. O tome nam govori Andy Brenner, iz američke Savezne države Colorado, koji je roditelj i dvoje usvojene djece iz Ruande:

„Usvajanje je, naoko, tek prirodnije ženama. Muškarci su oni koji se teže nose s tim. U očekivanju djeteta, koje će doći u kuću, imaju mnoštvo pitanja - da li ću imati dovoljno novaca, da li je u kući već previše djece, da li smo spremni na usvajanje? Možda ti klinci neće biti slični nama, možda se ne ponašaju poput nas, možda ja ne mogu biti otac nečijem tuđem djetetu? O svemu tome razmišljamo. Naša želja da usvojim dijete je dugo tinjala. Moja supruga željela je posvojiti neko siroče. To mi je otvoreno i rekla. Malo sam razmišljao i odgovorio - dobro posvojiti ćemo dijete. U prvi tren palo mi je na pamet – posvojiti ćemo neko siroče iz Amerike, ali onda smo shvatili da djeca ovdje imaju barem nekakvu skrb, postoji nada da će se o njim brinuti društvo.

Odlučili smo ići korak dalje. Obišli smo razna mjesta u svijetu gdje djeca žive u potpunom siromaštvu. Pokušali smo prvo u Kini, ali smo se suočili s nizom problema, sve je dugo trajalo. Onda nam je prijatelj, koji vodi jedno sirotište u Ruandi, rekao – Imamo bebu koja je ostavljena sinoć ispred ulaza u naše sirotište. Voljeli bi kada bi je vaša obitelj prihvatila. Očito je njena mama smatrala da će je ostavljanjem pred sirotištem najbolje pomoći. Isti tren smo pristali. Poziv smo dobili u maju 2007. godine, a Gabi je kod nas bila već u oktobru. Ona je dio naše obitelji kao bilo koje od naše djece. Presretna je kada se s posla vraćam kući. Trči prema meni i baci mi se u zagrljaj. Ja sam njen otac, kao što je ona moja kćerka. Naš sin Tiki imao je šest godina kada je došao k nama, također iz jednog sirotišta. On je ostavljen na jednoj tržnici u Ruandi. Našle su ga časne sestre nakon tri tjedna, odvele ga svojoj kući. Mi smo mislili, ako smo uspjeli usvojiti dijete od tri mjeseca, zar ne bi bilo sjajno da naša srce i dom otvorimo jednom šestogodišnjaku. Kada je stigao k nama, nije znao engleski. Došao je iz druge sredine, kulture, ali se vrlo brzo uklopio. Danas je sigurno najpopularniji dječak u našem malom gradiću u Coloradu.“

Gabi i Tiki su imali sreću. Ponekad ima i suprotnih primjera.

Naravno, nisu posvojenja djece iz siromašnih u bogate države uvijek problematična. Niti takva djeca završe na ulicama, u kandžama pedofila i kriminalaca. No, takvih slučajeva ima.

Mariela Nagu, bivša je rumunjska ministrica za djecu od 2007. do 2009., a prije toga radila je za Evropsku komisiju na dosjeu o posvajanju djece nakon zbacivanja Nikolaja Čaušeskog s vlasti. Ona se slaže s time da je važno da svako dijete odraste u obitelji:

„Nažalost o tome ne govori UN-ova konvencija o pravima djece ili Evropska konvencija o ljudskim pravima. Svako dijete bi trebalo biti odgojeno u obitelji, najbolje u vlastitoj. Iz prakse znamo da to nije uvijek i moguće. Neka su djeca čak i bolje zaštićena izvan svoje obitelji. Postoje i situacije u kojima dijete odrasta u domovima, institucijama socijalne skrbi. Neku djecu je teško smjestiti u novu obitelj, jer se psihološki ne mogu prilagoditi drugim roditeljima, što ovisi o godinama djeteta, o okolnostima, rekla bih, o mnogo, mnogo stvari. Idealno je da dijete bude podignuto u vlastitoj, nadasve u dobroj obitelji. No, treba znati da nema idealnog recepta. Prava djeteta i zaštita djece je kompleksno pitanje. Za proces posvajanja djece morate imati iskusne ljude jer dijete koje je već traumatizirano, ne treba nove eksperimente. Važno je da se dugoročno smanji šteta koja je već počinjena ljudskom biću, time što je izmješteno, zbog raznih okolnosti, iz svog prirodnog okruženja, odvojeno od roditelja“, kaže Mariela Nagu.

Gospođa Nagu govori iz iskustva Rumunjske, koja se, nakon pada diktature, suočila s trgovinom djece.

„Pod izgovorom da ih se spašava iz domova, djeca su zapravo bila prodana. Neki su završili kao prosjaci na evropskim ulicama, ili kao seksualno roblje. Falsificirali su se dokumenti, datumi rođenja djece, lažna imena roditelja. Riječ je o nekoliko tisuća djece koju je zadesila takva sudbina. Vrlo brzo im se izgubio svaki trag. Nažalost, međunarodno posvajanje djece je postao veliki biznis, i to ne samo u Rumunjskoj, nego i drugdje u svijetu. Rumunjska vlada se prije ulaska u EU, odnosno tokom pristupnih pregovora, morala ozbiljno pozabaviti posvajanjem djece, kako bi spriječila opasan, rašireni biznis i izvor korupcije.

Jedini način je bilo donijeti zakon koji sprečava da rumunjska djeca budu posvojena u drugim zemljama. Svjesni smo da je to prilično kontroverzno pitanje, ali izbora nije bilo. Moralo se voditi računa o tome što je najbolje u interesu djece. Ne govorim o pojedinačnim slučajevima, o najboljim namjerama pojedinih obitelji izvan Rumunjske, koji su posvojili ili žele posvojiti dijete. Bilo je slučajeva u kojima su djeca nasilno oduzimana majkama, pod izlikom da su siromašne, da se ne mogu skrbiti o djetetu, a onda su ta djeca prodana negdje u inozemstvo.

Rumunjska nažalost nije izuzetak. Tako nešto se dogodilo i prije 40-tak godina u Španjolskoj. Majkama je rečeno da su im djeca umrla, a onda su prodani parovima koji su za njih bili spremni platiti tisuće dolara. Posvojiteljima je rečeno da su djeca bez roditelja.Ima takvih slučajeva i u Australiji, Kanadi. Posljednja tužna priča objavljena je u kanadskim medijima, u kojima je posvojiteljica djevojčice iz Rumunjske zloupotrebljavala curicu sa svojim pedofilskim partnerima. Zato mislim da je u interesu djeteta da ono bude posvojeno u okviru zemlje u kojoj je rođeno, blizu obitelji ili makar kulture u kojoj je rođeno“, zaključuje Mariela Nagu.