U Bosni i Hercegovini na godišnjem nivou usvoji se između 50 i 60 djece, a na evidencijama centara za socijalni radi nalazi se i do nekoliko stotina zahtjeva. Potencijalni usvojitelji suočeni su sa brojnim administrativnim procedurama, tako da velik broj njih i odustaje od cijelog procesa. S druge strane, iz godine u godinu raste broj napuštene djece u domovima, a tek rijetki imaju sreću da dobiju novu obitelj i vlastiti dom.
Upravo zbog toga Melihi Zulović iz Sarajeva trebalo je osam godina da zajedno sa suprugom usvoji dijete. Meliha kaže kako se u domovima nalazi velik broj djece čiji se biološki roditelji nisu potpuno odrekli roditeljskog prava.
„Dom bi po svim pravilima trebao biti mjesto trenutne skrbi za dijete, a ne mjesto gdje dijete treba da odrasta. S obzirom na to da država ne čini ništa da biološkog roditelja prisili da se ponovno počne brinuti o djetetu, to dijete ostaje u jednom međuprostoru, a potencijalni usvojitelji nemaju zakonsku mogućnost da ga usvoje“, kaže Meliha.
Zakoni u Bosni i Hercegovini koji tretiraju ovo područje, dodaje, puni su diskriminatorskih odredbi.
„Naši zakoni zahtjevaju savršenu bračnu zajednicu, da supružnici trebaju imati stalno zaposlenje i jedan kontiniran izbor prihoda, zatim riješeno stambeno pitanje. U zakonu se traži nešto idealno, a to je u praksi teško ostvarivo“, zaključuje Meliha.
Sistemski nered
Posebno komplicirana situacija je u Federaciji BiH, jer svaki kanton ima svoj zakon, a centri za socijalni rad međusobno ne surađuju. Kako ovu problematiku sistemski riješiti, pitanje je koje je nedavno, na jednoj od sjednica federalnog Parlamenta, postavila zastupnica Jasmina Zubić.
„Imamo nedorečene i dovoljno nejasne propise i ovu oblast je nužno sistemski urediti na nivou Federacije BiH. Mislim da će to biti neophodno uraditi i na nivou države“, istakla je Zubić.
Zubić također dodaje kako je u pripremi i Zakon o hraniteljstvu u FBiH, koji će uveliko unaprijediti ovo područje.
„Taj zakon će prvi put ponuditi mogućnost da porodice prihvataju djecu. Država će se obavezati da izdvaja i sredstva za njihov smještaj u tim porodicama. Također će odrediti procedure, na osnovu kojih neka porodica može prihvatiti neko dijete“, dodaje Zubić.
U Republici Srpskoj u 2015. godini usvojeno je 24 djece, od čega je šestero djece usvojeno potpuno, a 18 nepotpuno. Tatjana Novaković-Manojlović, viša stručna suradnica u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite RS, kaže kako je ovaj broj realan, s obzirom na ozbiljnost procesa.
„Razloge malog broja usvajanja djece u prošloj godini možemo tražiti u ozbiljnosti postupka i činjenici da parovi prolaze složene procjene od strane stručnih radnika organa starateljstva. Također je potrebno ustanoviti ispunjenost uslova i na strani djeteta jer nam je u fokusu njegov najbolji interes“, naglašava Novaković- Manojlović.
„Djeca uvijek maštaju da budu vraćena u svoju biološku porodicu. Centri za socijalni rad, za sve vrijeme boravka u ustanovi, gledaju da to dijete vrate u njegovu biološku porodicu i da se u radu sa tom porodicom stvore uslovi da se dijete može vratiti“, kaže Vladimir Kajkut, direktor Dječijeg doma „Rada Vranješević“ u Banjaluci.
Sadašnji zakoni koji tretiraju pitanje usvajanje djece, više su na strani bioloških roditelja, a manje na strani napuštene djece, tvrde potencijalni usvajatelji.
Facebook Forum