Protekle sedmice u Istočnom Sarajevu je održana XVII međunarodna smotra lutkarstva LutFest. Učestvovalo je 10 pozorišta iz devet zemalja, a ukupno je izvedeno 25 programa – takmičarskih, pratećih i edukativnih. Tim povodom gost Radija Slobodna Evropa je Aleksandra Mitrić-Štifanić, izvršna producentica festivala.
RSE: Prije početka Festivala najavljeno je 25 programa, gostovanje 10-tak ansambala, brojni prateći i edukativni programi. Da li je planirano, i realizovano?
Mitrić-Štifanić: Veći dio planiranog programa je realizovan. Prateći program Festivala je u potpunosti realizovan. Vremenske prilike nisu dozvolile da se predstava, koja je najavljena za igranje u gradskom parku, odigra, ali se odigrala na drugoj sceni. Trudili smo se da, sve ono što smo najavili našoj publici, kako bi smo opravdali njihovo povjerenje, i održi. Festival je i ove godine zaista ispunio svoju najvažniju misiju - školovanja publike.
RSE: Moto Festivala je Bukvar lutkarstva.
Mitrić-Štifanić: Moto je vrlo simboličan. Vodeći se idejom da školski bukvar predstavlja, na simboličan način, prvi susret djece sa školom i svijetom odraslih, tako i lutkarsko pozorište predstavlja prvi susret djece sa pozorištem, svijetom pozorišne umjetnosti i umjetnosti uopšte. LutFest je odigrao veoma značajnu ulogu u upoznavanju najmlađih sa pozorištem. Zbog toga mislimo da zaslužno nosi simboličan moto ove godine – Bukvar lutkarstva. Na taj način ukazujemo na značaj lutkarstva u samom procesu odrastanja, edukacije i školovanja, ne samo najmlađih, nego i novih generacija pozorišne publike.
RSE: Ko je sve učestvovao u takmičarskom dijelu, odakle su dolazili gosti, s kojim predstavama?
Mitrić-Štifanić: Ove godine na Festivalu smo imali osam pozorišta iz BiH, Srbije, Slovenije, Estonije, Gruzije, Bugarske i Velike Britanije. Prvi put je publika imala priliku da vidi predstavu iz daleke Gruzije. To je Državno lutkarsko pozorište iz Batumija. Oni su odigrali poznatu predstavu "Crvenkapa", ali na jedan potpuno drugačiji način. To je predstava specifičnog oblika malih formi jer su lutke, scenografija, zvuk i svjetlo smješteni u jednom koferu, koji predstavlja pozornicu za sebe. Prvi put je publika imala priliku da vidi ovakav vid lutkarskog pozorišta kod nas.
Prve stranice Bukvara ispisalo je Dječije pozorište iz Subotice sa predstavom "Par cipela", u režiji Todora Valova. Iz Srbije se predstavilo i Pozorište lutaka iz Niša, sa predstavom "Zlatokosa", u režiji Jelene Đorđević. Iz Velike Britanije se ove godine predstavio ulični lutkarski umjetnik sa svojim pozorištem, koje je izvelo vrlo interesantnu interaktivnu predstavu u kojoj su učestvovali, i publika i oni najmlađi, sa velikim oduševljenjem. Način na koji je on animirao lutke i tehničko rješenje lutaka zaista su bili vrlo fascinantni, kako za stručnu publiku, tako i za najmlađe.
Ove godine se i tradicionalno iz Bugarske predstavilo pozorište Sliven, sa novom predstavom "Kresivo", u režiji čuvene bugarske rediteljke, Biserke Kolevske, koja je poznata na ovim našim prostorima jer mnogo sarađuje sa domaćim pozorištima za djecu.
Iz Estonije, u pratećem programu Festivala, bila je odigrana predstava Tri rokenenrol praseta, pozorišta Tulevski, u režiji Amele Vučenović. Predstava je nastala po motivima poznate bajke "Tri praseta", bazirana na engleskom folkloru. Prikazana je na jedan potpuno nov i moderan način. Vodeća ideja, da dobro pobjeđuje zlo, nije izostala. Prikazana je bez nasilja, kroz muziku i druženje.
Iz BiH ove godine publici se predstavilo Pozorište lutaka iz Mostara, sa predstavom "Ljepotica i zvijer". To je još jedno rediteljsko ostvarenje Todora Valova iz Bugarske. Priča o potrebi i želji svake ljudske duše da bude srećna. Prava ljepota je u čovjeku i u njegovoj duši.
RSE: Prateći programi?
Mitrić-Štifanić: Kao i svake godine, veoma važan segment Festivala su promocije i izdanja iz oblasti lutkarstva i pozorišne umjetnosti. Obzirom da je lutkarstvo dio pozorišne umjetnosti, koje se najmanje istražuje, imamo zadatak da na našem Festivalu predstavljamo sva ona izdanja koja su vrlo značajna. Svako izdanje koje se bavi lutkarskom umjetnošću je vrlo važno.
Ove godine je stručnoj publici predstavljeno izdanje knjige "Put ka mome Todoru", autorke Amele Vučenović. Knjiga je posvećena Srpskom vašarskom lutkarskom teatru, jednom od lutkarskih teatara koje postoji u mnogobrojnim zemljama cijelog svijeta i u mnogim narodima. Autorka je dala kulturni i istorijski osvrt nastanka i razvitka srpskog profesionalnog teatra. Njegov nerazdvojni dio je narodni lutkarski teatar Kuku Todore.
Ove godine je prvi put predstavljeno izdanje LutFesta. To je knjiga "Savremeno bugarsko lutkarstvo", djelo neprocjenjive vrijednosti, autora profesora doktora Radoslava Lazića, jednog od najznačajnijih pozorišnih istraživača u cijeloj jugoistočnoj Evropi. Dio svog vremena je posvetio bugarskoj pozorišnoj umjetnosti, koja zauzima značajno mjesto u svijetu lutkarstva. Ova knjiga je bukvar lutkarske umjetnosti i pozorišta, koja se prvi put pojavila na našem Festivalu. Na promociji, koja je održana, govorili su i neki od gostiju Festivala, čiji su intervjui dio sadržaja ove knjige, napominjući da ovakva knjiga ne postoji ni u samoj Bugarskoj. To svakako pokazuje koliko je značajan doprinos Festivala, ne samo u edukaciji publike, nego i u samoj popularizaciji lutkarske umjetnosti, ali i u istraživačkom procesu.
RSE: Vi ste okrenuti djeci iz Istočnog Sarajeva, ali dosta ljudi iz Federalnog dijela je vodilo svoje mališane na vaše predstave.
Mitrić-Štifanić: Festival je zaista otvoren za sve najmlađe i svi su dobrodošli. Ove godine je u okviru Festivala odigrana predstava u vrtiću Happy House u Sarajevu. Mališani su gledali predstavu pozorišta iz Gruzije.
Zaista se trudimo da Festival pređe granice. Radimo na decentralizaciji kulture, kako u RS-u, tako i u Federaciji BiH. Za to bi nam trebala mnogo veća podrška lokalnih vlasti, tamo gdje pokušavamo da dovedemo predstave, ali i onih značajnih državnih institucija, koje bi na taj način omogućile da se i u nekim drugom sredinama vidi dio programa Festivala.
RSE: Krenuli ste pod kraj XX vijeka, kada kod nas nije bila ni jedna slična smotra. Bivši Jugoslovenski bijenale lutkara u Bugojnu, zamro je pred rat, obnovljen tek prije tri godine. Postoje li neki oblici saradnje među vama ili je barem planirate?
Mitrić-Štifanić: Trudimo se da sarađujemo sa raznim institucijama u cijeloj BiH. Mislim da bi trebao da se uloži još veći napor kako bi se ostvarila jedna mnogo jača saradnja i sa drugim institucijama u BiH, kako bi na taj način upravo proširili granice Festivala i uspjeli da održimo Festival i na teritoriji cijele BiH.
Dio programa Festivala su predstave malih formi, koje ne trebaju velike scenske tehničke zahtjeve. Mogu da se odigraju u bilo kom prostoru. Jedna od narednih ideja Festivala bi bila da se stvori mreža saradnika, koji bi omogućili da Festival bude zastupljen u cijeloj BiH.
RSE: Pretpostavljam da postoji neki pokazatelj nakon 17 godina, u vezi sa brojem pozorišta i zemalja odakle su dolazili?
Mitrić-Štifanić: Do sada je učestvovalo 167 pozorišta iz preko 30 zemalja. To nedvosmisleno svrstava Festival u jedno od najznačajnijih međunarodnih pozorišnih manifestacija u cijeloj BiH. Specifično je, obzorom da je u pitanju pozorišna umjetnost za djecu. Zbog toga Festival zauzima vodeće mjesto kada su u pitanju manifestacije takvog tipa.
RSE: Prepoznaju li profil vašeg Festivala? Kako uspjevate da se pokrijete u ovakvoj situaciji, da dovedete toliko gostiju?
Mitrić-Štifanić: Situacija je zaista teška za kulturu. U posljednjih nekoliko godina imamo veliku podršku Ministarstva prosvjete i kulture RS-a i Ministarstva civilnih poslova BiH. Trenutno su u toku konkursi, za koje još uvijek ne znamo da li su odobrena sredstva. Nadamo se, obzirom na veličinu manifestacije, da će, kao i prethodnih godina, da bude prepoznata u komisijama koje o tome odlučuju.
Bez podrške grada Istočno Sarajevo svakako da manifestacija ne bi mogla da se održi, ali i bez podrške opština Istočno novo Sarajevo i Istočna Ilidža. One, svih ovih godina, podržavaju Festival.
Plaćanja su nekada samo na papiru. Trudimo se da uspijemo da pokrijemo sve troškove. Onda se često desi da se ma pare čeka duže, nego bi trebalo, a Festival već sljedećeg dana mora da počne da se priprema za narednu godinu. Nekada ne znamo ni sa kojima sredstvima raspolažemo. Trudimo se da ispoštujemo budžet i da to svakako ne utiče na sam kvalitet programa, koji će biti prikazan na Festivalu.
