Američke borbene jedinice napustile su Irak, no stotine tisuća raseljenih, koji su žrtve etničkog nasilja i dalje žive u potpunom siromaštvu i neizvjesnosti.
Kareem Hassan Abboud i njegova žena, te troje unučadi, kao i dvije kćerke udovice dijele dvosobnu kućicu smještenu u provizornom izbjegličkom kampu, u Chukooku, u sjeverozapadnom dijelu Bagdada.
Pedesetdevetogodišnji ribar i njegova žena bili su prisiljeni iseliti se iz većinskog Shiitskog okružja prije četiri godine.
Do međuetničkog nasilja i krvoprolića između većinskih Shiita i Sunita, a koji su dominirali Irakom za vrijeme Sadamovog režima, došlo je nakon američke invazije 2003.
Mnogi Iračani plaše se da bi se prilike mogle dodatno pogoršati, jer i šest mjeseci nakon parlamentarnih izbora vlada nije konstituirana.
Abboud kaže da su ih političari iznevjerili.
„Čekamo čovjeka koji će nas voditi i pomoći narodu koji pati. Političari se bore uglavnom za svoje položaje, a sasvim im je svejedno kako će narod živjeti“, rekao je on.
Prema podacima UNHCR-a rat u Iraku proizveo je najgoru humanitarnu krizu na Bliskom istoku od 1948., kada je polovica Arapa iz Palestine napustila zemlju radi osnivanja izraelske države.
Unutar Iraka raseljeno je oko 1,5 milijuna ljudi. Njih pola milijuna živi u izbjegličkim centrima, a u 120 kampova u Bagdadu smješteno je oko 200 tisuća ljudi.
Veliki broj Iračana pred nasiljem je pobjegao u susjedni Jordan i Siriju.
Važno je da se nastavi pomagati
U Iraku mnogi od raseljenih se jednostavno plaše vratiti svojim kućama ili to ne mogu priuštiti. Njihovi domovi su opljačkani ili uništeni.
Mnogi nisu našli posao i u potpunoj su bijedi. UN-ove agencije saopćile su da su brojne žene postale žrtvama trgovine ljudima.
Iako se ocjenjuje da je sigurnosna situacija bolja nego u jeku najžešćih medjuetničkih sukoba tokom 2006., i 2007., sporadično nasilje i dalje je na sceni.
Djevojčica u kampu za raseljene, 21. rujan 2009.
Gotovo svakodnevni su bombaški napadi i ubijanja.
Analitičari se plaše da će politički vakuum koji je nastao nakon izbora koji nisu rezultirali pobjednikom, te povlačenje američkih borbenih jedinica, otvoriti prostor koji bi mogli iskoristiti pobunjenici i nastaviti sektaško nasilje.
I donatori se povlače iz Iraka, upozorava Danil Enders, predstavnik UNHCR-a.
„Važno je da se nastavi pomagati zemljama u post ratnom razdoblju i tranziciji. Statistike pokazuju da se većina zemalja ponovno vraća sukobima u roku od sedam godina, ako ih se zanemari u kritičnim post ratnim godinama“, kaže Enders.
Istina je da je Irak treća zemlja u svijetu po naftnim rezervama, istina je da su potpisani brojni međudržavni sporazumi radi razvoja energetskog sektora, no proći će još godine dok se ne osigura dobit.
Agencija UN za izbjeglice u Iraku je prošle godine izgradila oko 10 tisuća novih domova, ove godine taj plan je gotovo prepolovljen, iako je u zemlji oko milijun i po građana bez doma.
Stanovnici Chukooka gdje je smješteno oko 3 tisuće obitelji, žive gotovo bez ikakve pomoći. U naselju nema struje, pitke vode, a izbjeglice bespomoćno šire ruke: „Još nam samo Alah može pomoći."
Kareem Hassan Abboud i njegova žena, te troje unučadi, kao i dvije kćerke udovice dijele dvosobnu kućicu smještenu u provizornom izbjegličkom kampu, u Chukooku, u sjeverozapadnom dijelu Bagdada.
Pedesetdevetogodišnji ribar i njegova žena bili su prisiljeni iseliti se iz većinskog Shiitskog okružja prije četiri godine.
Do međuetničkog nasilja i krvoprolića između većinskih Shiita i Sunita, a koji su dominirali Irakom za vrijeme Sadamovog režima, došlo je nakon američke invazije 2003.
Mnogi Iračani plaše se da bi se prilike mogle dodatno pogoršati, jer i šest mjeseci nakon parlamentarnih izbora vlada nije konstituirana.
Abboud kaže da su ih političari iznevjerili.
„Čekamo čovjeka koji će nas voditi i pomoći narodu koji pati. Političari se bore uglavnom za svoje položaje, a sasvim im je svejedno kako će narod živjeti“, rekao je on.
Prema podacima UNHCR-a rat u Iraku proizveo je najgoru humanitarnu krizu na Bliskom istoku od 1948., kada je polovica Arapa iz Palestine napustila zemlju radi osnivanja izraelske države.
Unutar Iraka raseljeno je oko 1,5 milijuna ljudi. Njih pola milijuna živi u izbjegličkim centrima, a u 120 kampova u Bagdadu smješteno je oko 200 tisuća ljudi.
Veliki broj Iračana pred nasiljem je pobjegao u susjedni Jordan i Siriju.
Važno je da se nastavi pomagati
U Iraku mnogi od raseljenih se jednostavno plaše vratiti svojim kućama ili to ne mogu priuštiti. Njihovi domovi su opljačkani ili uništeni.
Mnogi nisu našli posao i u potpunoj su bijedi. UN-ove agencije saopćile su da su brojne žene postale žrtvama trgovine ljudima.
Iako se ocjenjuje da je sigurnosna situacija bolja nego u jeku najžešćih medjuetničkih sukoba tokom 2006., i 2007., sporadično nasilje i dalje je na sceni.
Gotovo svakodnevni su bombaški napadi i ubijanja.
Analitičari se plaše da će politički vakuum koji je nastao nakon izbora koji nisu rezultirali pobjednikom, te povlačenje američkih borbenih jedinica, otvoriti prostor koji bi mogli iskoristiti pobunjenici i nastaviti sektaško nasilje.
I donatori se povlače iz Iraka, upozorava Danil Enders, predstavnik UNHCR-a.
„Važno je da se nastavi pomagati zemljama u post ratnom razdoblju i tranziciji. Statistike pokazuju da se većina zemalja ponovno vraća sukobima u roku od sedam godina, ako ih se zanemari u kritičnim post ratnim godinama“, kaže Enders.
Istina je da je Irak treća zemlja u svijetu po naftnim rezervama, istina je da su potpisani brojni međudržavni sporazumi radi razvoja energetskog sektora, no proći će još godine dok se ne osigura dobit.
Agencija UN za izbjeglice u Iraku je prošle godine izgradila oko 10 tisuća novih domova, ove godine taj plan je gotovo prepolovljen, iako je u zemlji oko milijun i po građana bez doma.
Stanovnici Chukooka gdje je smješteno oko 3 tisuće obitelji, žive gotovo bez ikakve pomoći. U naselju nema struje, pitke vode, a izbjeglice bespomoćno šire ruke: „Još nam samo Alah može pomoći."