Uništa: Kad zemljopisni apsurdi kroje ljudske sudbine

Stanovnici sela Uništa, podno Dinare, dva kilometra unutar granica BiH, ni danas ne znaju kome zapravo pripadaju. Žive u Bosni, a sahranjuju se u Hrvatskoj.

Administrativno pripadaju općini Bosansko Grahovo, od čijeg središta ih dijeli 70-ak kilometara, a do Kijeva u susjednoj Hrvatskoj, odakle dobijaju struju i u kojem im je sve - i pošta, i trgovina, i liječnik - svega je 12 kilometara.

Odlučili smo doznati kako žive stanovnici Uništa, čemu se nadaju i što traže - a za to smo morali odvojiti cijeli jedan dan. Do toga sela ne možete doći ni brzo, a ni lako. Zašto?

Prvo smo morali prijeći 75 kilometara od Livna do Grahova, a tek onda slijedi ono teže, jer preostalih 70 kilometara ne vozimo po bosanskohercegovačkim nego hrvatskim cestama, što znači da moramo prijeći i državnu granicu. Učinili smo to na Strmici, a onda smo preko Knina i Kijeva došli do Uništa. Zatekli smo nekoliko starijih gorštaka - radni je dan, nešto mlađih možete vidjeti tek za vikend kada dođu u posjet djedama i bakama, ili starim roditeljima.

Savka Grizelj, 84-ogodišnja vitalna starica najrazgovorljivija je. Pitamo znaju li Uništani komu pripadaju:

„Ovo pripada Bosni, a to je hrvatsko. A s Hrvatskom sve živili. Rodilo se, vjenčalo se, udalo se, živili i gotovo. Jednima je to – rodilo se, umrlo izd. - pošto je to spalo pod Grahovo u Bosnu, onda se mora vještavati i nositi u Grahovo.“

Uništani su gotovo svi, bez obzira je li riječ o Hrvatima ili Srbima, radili u Hrvatskoj, ostvarili mirovine, primali pomoć, u njoj se liječe …A što je s osobnim dokumentima?



Od 1. srpnja 2013. selo Uništa bi se doista moglo pretvoriti u ništa. Što na tom planu može učiniti matična općina, pitali smo Miroslava Bilčara, pomoćnika načelnika za obnovu i urbanizam.

„Ono što oština Grahovo može u ovom trenutku učiniti je da u saradnji sa Vladom Kantona i Vladom Federacije i međunarodnom zajednicom pokuša riješiti taj problem putne komunikacije i probijanja puta, koji bi eventualno neko drugi finansirao iz razloga što opština Grahovo ne može iz svojih sredstava finansirati takve radove“, rekao je Bilčar.

A do tada će stanovnici Uništa i dalje nositi svoj životni križ zbog zemljopisnih apsurda koji kroje ljudske sudbine. Izolirani od svijeta, morali su se uvijek oslanjati jedni na druge, a dobre međunacionalne odnose nisu pomutili ni brojni ratovi.

„Za moga života, šćerce, 38 pravoslavkinja je otišlo u selu za Hrvate, 22 Hrvatice otišle za pravoslavce, a tri plemena. Moramo biti zahvalni da između nas nije bilo kakve bitke i to tako znaš. To je najgore, najgore, srčana žalost. To dolazi, sunce, da je to tako. A što se tiče, nami niti je Hrvatska ovdje što dala, ni Bosna. To ti mogu reći da se nikoga ne stidim, evo mojijeh 84 godine.“

Ispričala nam je to baka Savka. Ispričala je ona još mnogo toga. Oprostili smo se od naših domaćina koji će u svojim, kako-tako, obnovljenim domovima živjeti od sitnih mirovina, štogod stočarstva, a i od pomoći kada ih se itko sjeti.