Piše: Andrew F. Tully
Džimi Karter (Jimmy Carter), koji je umro 29. decembra u dobi od 100 godina, bio je sin uzgajivača kikirikija koji je postao i 39. predsjednik Sjedinjenih Država i dobitnik Nobelove nagrade za mir zbog zalaganja da pronađe miroljubiva rješenja za međunarodne sukobe.
Karter, koji je bio predsjednik od 1977. do 1981., umro je u saveznoj državi Georgiji, što je potvrdio njegov sin James E. Carter III, prenio je Washington Post.
Karterova smrt dolazi nakon što je njegova supruga, Rozalin Karter (Rosalynn Carter), preminula u novembru 2023. u 96. godini.
Njegovo predsjedništvo je narušeno 444-dnevnom američkom talačkom krizom u Iranu i lošim domaćim ekonomskim rezultatima koji su doveli do ubjedljive pobjede Ronalda Reagana 1980.
Karter se, međutim, etablirao kao jedan od najaktivnijih bivših predsjednika SAD u istoriji s uspješnom karijerom zagovornika ljudskih prava, slobodnih i poštenih izbora i stambenog programa "Habitat for Humanity" (Stanište za čovječanstvo).
Rođen 1924. godine u jugoistočnoj državi Džordžija, od oca koji je u malom gradu bio uzgajivač kikirikija i majke koja je radila kao medicinska sestra koja je 1920-tih godina prelazila rasne granice da bi savjetovala Afroamerikanke o zdravstvenim pitanjima, Karter nikada nije zaboravio svoje skromne početke.
Nakon što je pohađao Američku mornaričku akademiju, gdje je završavao postdiplomski iz nuklearne fizike i radio na razvoju američkog programa nuklearnih podmornica, Karter se vratio na porodičnu farmu, pretvarajući je u prosperitetan posao s kikirikijem.
Tamo je ušao u lokalnu politiku i bio izabran u Senat savezne države Džordžija prije nego što je bio guverner države od 1971. do 1975. godine.
Tokom svog mandata na mjestu guvernera počeo je da u potpunosti pokazuje progresivne vrijednosti koje je naučio od svojih roditelja. Karter je javno pozvao na okončanje segregacije, povećao je broj afroameričkih zvaničnika u saveznoj vladi i promovisao reforme obrazovanja i zatvora.
Pet godina kasnije, Karter, koji je bio malo poznat izvan matične Džordžije, napravio je ogroman iskorak pobjedom na nominaciji Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 1976. godine.
On je tijesno pobijedio republikanskog aktuelnog predsjednika Džeralda Forda (Gerald), koji se tokom predsjedavanja suočio s najgorom američkom ekonomijom od depresije i težinom ostavke predsjednika Ričarda Niksona (Richard Nixon) i njegovog naknadnog pomilovanja.
Karter je od početka jasno stavio do znanja da će se njegovo predsjedništvo zalagati za globalna ljudska prava širom svijeta, izlažući svoju viziju na početku svog predsjedništva.
"Vidim svijet pun nade, svijet kojim dominiraju sve veći zahtjevi za osnovnim slobodama, temeljnim pravima, za višim standardima ljudskog postojanja", rekao je. "Željni smo da učestvujemo u oblikovanju tog svijeta. Ali u potrazi za takvim boljim svijetom, nismo slijepi za stvarnost neslaganja, niti za stalne opasnosti s kojima se svi suočavamo."
Jedan od Karterovih prvih ciljeva nakon što je postao predsjednik bio je rad na drugom Sporazumu o ograničenju strateškog naoružanja, poznatom kao SALT II, sa Sovjetskim Savezom. Sporazum je osmišljen kako bi dodatno ograničio broj nuklearnog oružja koje posjeduju obje zemlje.
Pregovaranje o sporazumu sa sovjetskim čelnikom Leonidom Brežnjevim bilo je teško zbog Karterove uporne kritike o stanju ljudskih prava u Moskvi. Međutim, u junu 1979. dvojica lidera potpisala su SALT II. Američki Senat nije ratifikovao sporazum nakon sovjetske invazije na Afganistan u decembru 1979., ali obje strane su poštovale odredbe tog sporazuma.
Kao odgovor na sovjetsku invaziju, Karter je objavio ono što je postalo poznato kao Carterova doktrina - da će Sjedinjene Države, ako je potrebno, braniti svoje interese u Perzijskom zaljevu vojnom silom. Sjedinjene Države također su bojkotovale Olimpijske igre 1980. u Moskvi.
"Obavijestio sam da Sjedinjene Države neće prisustvovati Olimpijskim igrama u Moskvi osim ako se sovjetske invazijske snage ne povuku iz Afganistana prije 20. februara", rekao je tada Karter. "Taj rok je sutra i neće se mijenjati."
Ali iranska talačka kriza bila je ta koja će definisati Karterovo predsjedništvo.
U jesen 1979. Iranci, nezadovoljni vladavinom šaha Mohameda Reze Pahlavija, svrgnuli su ga s vlasti i za novog vođu postavili muslimanskog vođu u egzilu, ajatolaha Ruholaha Homeinija. Karter je bolesnom šahu dao politički azil, što je razljutilo mnoge Irance.
U novembru 1979. iranski militanti koji su imali prešutnu podršku Homeinijeve vlade upali su u ambasadu SAD u Teheranu i uzeli 52 člana osoblja za taoce. Zahtijevali su povratak šaha i izvinjenje za ranije akcije Sjedinjenih Država u Iranu.
Karter je rekao da Sjedinjene Države ne mogu popustiti pred otmičarima, a kriza se razvukla 444 dana.
"Od vitalne je važnosti za Sjedinjene Države i svaku drugu naciju da životi diplomatskog osoblja i drugih građana u inostranstvu budu zaštićeni i da odbijamo dozvoliti korištenje terorizma, te zarobljavanje i držanje talaca, za nametanje političkih zahtjeva", rekao je. "Niko ne bi trebao da podcjenjuje odlučnost američke vlade i američkog naroda po ovom pitanju."
Kako su se pregovori s Irancima pokazali bezuspješnim, Karter je naredio američkim specijalnim snagama da pokušaju spasiti američke taoce u aprilu 1980. Misija je završila katastrofom, a osam američkih vojnika poginulo je u nesreći uzrokovanoj kvarom opreme.
Karter je naciji saopštio o neuspjeloj misiji spašavanja: "Dijelim razočarenje američkog naroda što ova misija spašavanja nije bila uspješna. I također dijelim tugu naše nacije jer smo imali Amerikance koji su bili žrtve u ovim naporima traženja slobode svojih sugrađana koji su toliko dugo držani kao taoci. Ali također dijelim duboki ponos na posvećenosti i hrabrosti te integritetu i sposobnosti i odlučnosti onih koji su krenuli u ovu misiju."
Iranska talačka kriza - i Karterova nesposobnost da je riješi - dominirala je vijestima u Americi tokom 1980. godine, godine predsjedničkih izbora.
Lako ga je porazio Ronald Regan (Reagan), bivši holivudski glumac koji je dao energiju Republikanskoj stranci svojim glatkim nastupom i ekonomskom politikom usmjerenoj na ponudi.
U posljednjoj uvredi Karteru, Iran je odlučio da oslobodi taoce 20. januara 1981., na isti dan kada je Karter otišao sa funkcije a Regan inaugurisan kao predsjednik.
Iako se njegov jedan mandat često karakteriše kao neuspjeh, Karterovo predsjedništvo imalo je svoj udio u trijumfima.
Uspostavio je učinkovitu nacionalnu energetsku politiku i podstakao otvaranje osam miliona novih radnih mjesta, mada po cijenu visoke inflacije. Također je poboljšao rad američke vlade reformom državne službe.
Karterovo najveće postignuće kao predsjednika SAD bio je mirovni sporazum iz 1978. između Egipta i Izraela, uz posredovanje na predsjedničkom odmaralištu u Kamp Dejvidu. Egipatski predsjednik Anvar Sadat i izraelski premijer Menahem Begin dobili su Nobelovu nagradu za mir za svoje napore.
Karterov drugi čin kao bivšeg predsjednika naširoko je hvaljen zbog njegovih aktivnosti na donošenju mira u svijetu i dostojanstva ugroženima.
Nakon što se povukao iz politike, Karter je otkrio da je njegovu farmu kikirikija uništila fondacija koja je osnovana da je nadgleda dok je on bio na dužnosti.
Stoga je ponudio svoje usluge kao posmatrač izbora i mirovni posrednik u sukobima širom svijeta, stekavši reputaciju pobornika ljudskih prava osnivanjem Karter centra 1982. godine.
Također je neumorno radio na pružanju smještaja siromašnima kroz "Habitat for Humanity", privatni program koji nudi pomoć onima koji žele izgraditi vlastite domove.
Godine 2002. Karter je dobio Nobelovu nagradu za mir. Nobelov komitet je kao razlog naveo njegov višedecenijski rad na traženju mirnih rješenja i promovisanju socijalne i ekonomske pravde.
Karter je službeno prihvatio nagradu u vrijeme kada su se Sjedinjene Države mobilisale za eventualnu invaziju na Irak. U svom govoru se osvrnuo na nagomilavanje vojske.
"Rat ponekad može biti nužno zlo. Ali bez obzira Koliko je to neophodno, to je uvijek zlo, nikad dobro", rekao je. "Nećemo naučiti kako da živimo zajedno u miru ubijajući jedni drugima djecu."
Karter nikada nije prestao raditi za obične ljude i često su ga slikali s čekićem u rukama, rame uz rame s drugim volonterima koji su gradili kuće širom zemlje i svijeta.
Karterovo je zdravlje posljednjih godina narušeno, uključujući melanom koji se proširio na njegov mozak i jetru.
Karter center objavio je 18. februara da bivši predsjednik više neće primati liječničku pomoć i da će umjesto toga biti na kućnoj njezi u svom domu u Džordžiji.
Karter je iza sebe ostavio četvero djece.
Facebook Forum