Umjetnost je više cvjetala u kriznim trenucima

U Sarajevu je neki dan kao posljednje, među ostalima, formirano Kantonalno udruženje likovnih umjetnika. O razlozima i prvim koracima Udruženja za RSE govori predsjednik ovog udruženja, akademski slikar Izet Alečković.

RSE: Narednog četvrtka bit će otvorena obnoviteljska izložba Sarajevskog salona. Kako ste, ili bolje reći, zašto ste došli na ideju da se vratite ovoj tradiciji?

Alečković: Ona je već imala svojih sedam nastupa. Početkom rata je ugašena. Mi smo definitivno odlučili da pokrenemo ponovo izložbu Sarajevski salon. Neposredno nakon rata je imalo opravdanje jer smo mi kao Udruženje likovnih umjetnika BiH nastojali da zaživimo krovnu organizaciju. Obzirom da su bile finansije u pitanju, mi nismo htjeli da kočimo i da pravimo dupli trošak našim članovima u tom finansiranju, tako da je Udruženje zaledilo svoj status. Međutim, sada smo ponovo osnovali Kantonalno udruženje sa razlogom što finansiranje kulture, nauke i sporta ide preko kantona. To je bio osnovni razlog, a manifestacija Sarajevski salon je bila manifestacija centnih umjetnika i nešto što je bilo reprezentativno u kvaliteti zbivanja, u životu likovne umjetnosti u gradu Sarajevu.

RSE: Salon je pozivnog karaktera?

Alečković: Za ovaj Salon, kao prvi poslije tolikog niza godina, nismo htjeli da vršimo poseban poziv, nego smo osnivače Udruženja likovnih umjetnika kantona zamolili, odnosno dogovorili se, da oni prvi Salon ponesu na svojim plećima. Znači da osnivači izlažu na prvom Salonu bez žiriranja. To je ukupno 32 umjetnika koji su pristupili Udruženju. Već idući Salon ćemo ići sa žiriranjem.

RSE: Novi početak podrazumijeva i određen ambicije. Nije u pitanju tek ova izložba radi izložbe i hir grupe entuzijasta, nego će Salon, vjerojatno, pokušati da prestigne sebe onomadnog.

Alečković: To je sigurno. Ovo je kao neka uvodna riječ kada je u pitanju opravdanost Salona. Salon, i ne samo Salon, već umjetnici Kantona Sarajevo, su dosta zatvoreni. Ambicija Udruženja je da pravimo izložbe i izvan granica BiH, to jeste prvo da ulazimo u taj projekt sa pobratimskim gradovima koje Sarajevo ima. To je oko 25 pobratimskih gradova. Htjeli bi da izvan BiH pokažemo ko su sarajevski i bosanskohercegovački umjetnici. Imamo i više ambicija. Stalo nam je da podržavamo rad individualaca, kao i mlađe umjetnike. Da u svakom slučaju budemo servis usluga umjetnicima u Sarajevu.

Kulturna scena nije siromašna

RSE: Znači neće biti problema sa godišnjim kalendarom galerijskih planova i agendama stvaralaca?

Alečković: Ne, mi nemamo nikakvih problema. Mi kao Udruženje imamo galeriju Collegium Artisticum koja pripada kantonu, imamo infrastrukturu, otvoreni smo prema svim umjetnicima, tako da ne vidim razloga da bi iko imao primjedbu. Ovim putem pozivam sve umjetnike da svojim doprinosom uvećaju značaj Udruženja.

RSE: Obnoviteljski salon je ujedno i jedna vrsta osnivačke skupštine ovog Udruženja. Mene i dalje zanima odakle potreba za kantonalnim, kad već postoji ovo veliko strukovno udruženje, a ono je na nivou BiH, mada je najviše umjetnika iz FBiH. Ali ipak je krovno udruženje i rekao bih tu pri ruci.

Alečković: To nije sporno. Ja sam član Udruženja likovnih umjetnik BIH-a i kantonalnog Udruženja. Federacija ima kantone i svaki kanton ima svoje Udruženje. Tako jedino Sarajevo nije imalo svoju podružnicu iz razloga koji sam napomenuo. To je da se ne bi poklapali u nekim troškovima itd. Međutim sarajevsko Udruženje je zakovalo sebe da mimo dvije izložbe koje ULUBIH organizira, Šesto-aprilsku i novembarsku revijalnu izložbu, ostalo je ništa. Ima ULUBIH još neke manifestacije, ali to je sve projekat ULUBIH-a. Međutim ULUBIH je krovna organizacija koju finansira samo kanton Sarajevo i niko drugi. Mislim da je nepošteno ne natjerati ULUBIH da ne širi svoju aktivnost i izvan kantona. Da urgira i traži sredstva od RS-a i svih ostalih kantona sa kojih dolaze umjetnici. Da participiraju koliko god mogu. Ja sam predsjednik skupštine ULUBIH-a, tako da je moj prioritetni interes ULUBIH, ako govorim lični stav, a ovo je jednostavno samo nadogradnja i potreba umjetnika unutar ovog grada u kojem se nalaze. Recimo, od 400 članova ULUBIH-a, 300 se nalazi na kantonu. Sa te dvije izložbe koje ULUBIH orgnizuje, mi smo zaledili aktivnosti ostalih umjetnika. Mislimo da je sazrelo vrijeme da to prevaziđemo, a to možemo prevazići samo organizovanjem takvog jednog udruženja i sa takvim projektima.

RSE: Ja sad govorim o vlastitom dojmu. Kao da među vama likovnim umjetnicima, pored umjetničke različitosti, postoje i mimoilaženja druge vrste. Neki dan na potpisivanju podrške Muzeju savremene umjetnosti čini mi se da je bilo najmanje slikara, a po najmanje iz Akademije i sa vrha krovnog Udruženja.

Alečković: Tu je više problem u samom organizatoru protesta. Očito on ne traži nikakvu saradnju sa Akademijom i ULUBIH-om niti sa bilo kim. Naravno da ima podršku. Ne vidim razlog zašto je to tako, ali koliko ja znam, Akademija i ULUBIH mu daju punu podršku, ali koliko on traži pomoć i saradnju to je druga priča.

RSE: Čini mi se da bi objedinjena energija progurala više projekata unatoč ovim nedaćama, političkim, ekonomskim, socijalnim...

Alečković: Umjetnost je više cvjetala u nekim kriznim trenucima. To je jednostavno potreba čovjeka da iskaže svoje stanje i svoju ocjenu prema društvu, tako da u ovom trenutku ne manjka umjetnosti. Možda manjka sredstava, da ne kažem da je potrebna baza pa nadgradnja, već je sigurno neophodna finansijska podrška za razne projekte. Međutim, sada je evidentno na sceni mnogo NGO-a koji se finansiraju i mnogo projekata prolazi. Kulturna scena nije siromašna, već jako bogata. Šta ima da se pokaže, tu su se malo pobrkali kriteriji i upravo iz tih razloga smo organizovali ovo Udruženje. Vodit ćemo računa da kriteriji budu oštri kada je u pitanje članstvo i izlagačka djelatnost. Daleko više ćemo posvetiti pažnju radu kritičara i žirija.