Zašto se glas intelektualaca sve manje uvažava, sve manje čuje, zašto se povlače sa javne scene? Kakvi su to signali jednom društvu, brinu li oni kogai u kojem pravcu takvo društvo ide?
Ovo su veoma česta pitanja u mnogim bosanskohercegovačkim sredinama. Odgovore na njih traže posebno u Tuzli koja slovi za jednu od najgrađanskijih sredina u BiH.
U Bosni i Hercegovini se kritična masa intelektualaca potpuno izgubila. Izgubila se jer više nema ni objektivne javnosti u kojoj se ozbiljno može sudjelovati. U takvom okruženju potpuno su nestali humanisti i vizionari.
Vlado Kerošević, ugledni glumac, kaže da se ni sam više ne snalazi u ovakvoj svakodnevici.
„Smatram da je elita namjerno zaobiđena, svi oblici, svi načini, svi uvjeti da se takvi ljudi promoviraju, da takvi ljudi dobiju šansu, apsolutno su uništeni, skrajnuti, marginalizirani, zabranjeni, u krajnjoj liniji. To je ono što je nagnalo elitu, ovu o kojoj govorimo, da nestane.“
Zlatan Saračević, jedan je od najboljih bh. sportista svih vremena. Bio je nekoliko puta europski prvak u bacanju kugle, prvak Jugoslavije i Balkana. Već trideset godina je državni rekorder, a 1992. godine predvodio je olimpijski tim na prvim olimpijskim igrama neovisne Bosne i Hercegovine. Saračevića, koji je nosio zastavu, i njegove kolege, velikim aplauzom pozdravilo je preko 120.000 ljudi u Barceloni. Ni Saračevića danas nema nigdje, posebice u sferi sporta.
„Sportisti su faktički, ne da se ne spominju, nego su jednostavno odbačeni. U toj situaciji ne da se samo ja osjećam poniženo, nego se svi sportisti, roditelji sportista, sportski radnici osjećaju i uvrijeđeni i poniženi, jer postavljaju ministra za sport koji u životu nije obukao trenerke, a kamoli da se bavio sportom ili da je postigao neki vrhunski rezultat.“
I Vehid Jahić, ugledni novinar Oslobođenja, kaže da se danas osjeća potpuno ugroženo. Postulati uma potpuno su pogaženi, a elita više i ne postoji, kaže Jahić.
„Elite nema. Mi imamo samo elitne korupcionaše, elitne kradljivce, imamo elitne prevarante. To je čitav politički kor. Vi nemate rasprave, nema dijaloga, ne govori se s argumentima. Mi smo postali društvo u kome je um postao hendikep, danas umne ljude smatraju budalama. Kod nas kažu: 'On se snaš'o'. Pa šta se snašao čovjek koji je lopov, koji je bandit!? Prema tome, intelektualac je, što Sartre kaže 'čovjek koji misli'. Mi danas nemamo ljude koji misle. Danas imamo samo one koji ispunjavaju nečije naloge radi novaca.“
Nitko nije tako ponižen i odbačen kao radnici. Mnogi odlaze na tek jedan topli obrok dnevno u narodnu kuhinju. A vlast ih naziva ruljom. Radnici Tvornice transportnih uređaja, koja je nekada zapošljavala više od 2.000 ljudi, pričaju nam gdje su bili, a gdje su sada:
„Danas je slika drugačija, skroz. Mi ovdje živimo, a isto kao da ne živimo. Samo što nam dušu nisu izvadili. Posla nemamo, plata nemamo, socijalno nemamo, liječenja nemamo, nemamo uvezanog staža, nemamo ništa. Ovo je žalosno šta se radi od ove jedine fabrike, koja je bila u bivšoj Jugoslaviji na broju jedan.“
„Ova je firma isto kao jedna močvara, a ove tice selice koje dolaze ovdje, naši direktori, oni dođu, pokupe što im treba i odoše. A mi ostajemo, zaglibljeni u ovoj močvari. I dabogda da se izvučemo.“
Na naše pitanje zašto se intelektualci, humanisti, vizionari ne pobune protiv ovakvih uskostranačkih i niskointeresnih modela vladanja, Nedim Hrustambegović, novinar bivše Radio Tuzle, koji je također od političkih oligarhija potisnut, kaže da su se ljudi jednostavno morali povući da bi sačuvali vlastito zdravlje.
„Svako valjda nastoji da sačuva neki unutrašnji mir. U ovakvom okruženju ja se osjećam vrlo loše. Rijetko susrećem ljude meni drage i bliske. Ljudi su se povukli, kako naš narod ima običaj da kaže, u svoja četiri zida.“
Sveučilišta su postala mjesta podobnih i političkih kadrova. Budućnost je to od koje su pametni vizionari, intelektualci i elita jednostavno pobjegli.
Zbog svega ovoga, Vlado Kerošević je prije nekoliko dana stihovima opisao kako se osjeća i kakva je sudbina današnjeg čovjeka:
