"Da su učestvovali u Srebrenici ima dosta dokaza. Ima fotografija, ima svega", kaže Munira Subašić odgovarajući na pitanje Radija Slobodna Evrpa (RSE) da li su dobrovoljci iz Grčke bili prisutni u ovm gradu jula 1995. godine.
U tu počinjenom genocidu izgubila je sina i muža, a danas je predsjednica Udruženja "Majke enklave Srebrenice i Žepe".
Tijelo sina Nermina, Munira Subašić nikada nije pronašla, već samo dvije kosti, koje je ukopala u Potočarima, gdje se nalazi više od 6.000 sahranjenih žrtava srebreničkog genocida.
Grčki dobrovoljci, pripadnici tamošnje neonacističke partije "Zlatna zora", nikada nisu odgovarali za ono što se pre četvrt veka dogodilo u Srbrenici, nakon što Vojska Republike Srpske zauzela tadašnju zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija.
Nakon genocida, ulica u Srebrenici dobila ime po Grčkoj
“Bio je naziv ulice u Srebrenici, ‘Grčkog prijateljstva’. Sada je ukinuta i vraćeni su stari nazivi”, kaže Nura Begović, članica Udruženja Žene Srebrenice. Nura je u genocidu izgubila 16 članova uže porodice.
Skupština Srebrenice, tada u jednonacionalnom sastavu, je 1996. godine nazvala ulicu Grčkog prijateljstva, a četiri godine kasnije, 2000. godine, ponovo je vraćen prijeratni naziv Reufa Selmanagića Crnog.
Udruženje žrtava genocida planira da tuži dobrovoljce Grčke, prije svega pripadnike neonacističke partije “Zlatna zora”, koju je Grčka proglasila zločinačkom organizacijom, a koji su se u ratu u BiH borili na strani Vojske Republike Srpske (VRS). No, o mogućoj tužbi, za sada, ne želi govoriti u javnosti.
“Kada ćemo ih mi tužiti i da li smo spremni da ih tužimo, vidjećemo”, objasnila je Munira Subašić za RSE.
Vojska Republike Srpske Srebrenicu je zauzela 11. jula 1995. godine. Preživjeli Srebreničani kažu kako zbog straha i panike, tih dana nisu obraćali pažnju koji vojnici su još bili osim pripadnika Vojske RS.
“Ja nisam mogla poznati ni svog komšiju, a kamoli grčkog vojnika. Svi su oni bili isto uniformisani, svi su isti. Neki su govorili strane jezike”, rekla je Munira Subašić.
Ni Šehida Abdurahmanović, koja je preživjela genocid u Srebrenici, nije vidjela grčke dobrovoljce, ali je čula od drugih Srebreničana da su na položajima oko grada.
Za njihove dolaske je saznala od momaka koji su, prije pada Srebrenice, išli kopati rovove, te su nalazili dokumenta koja su pripadala grčkim državljanima.
„Meni su pričali, to su tada bila djeca, koja su išla da kopaju rovove i na nekakve straže ‘95. godine kako ne bi srpska vojska ušla u grad, od tih momaka sam čula da su dolazili do njihovih ličnih karata. Svi ti muškarci su sada, nažalost, u Memorijalnom centru i ne mogu svjedočiti o tome“, kaže Abdurahmanović.
Gdje su se sve borili grčki dobrovoljci u BiH?
Hikmet Karčić, po struci pravnik, istraživač genocida, godinama prikuplja informacije o učešću grčkih dobrovoljaca u ratu u Bosni i Hercegovini, a o tome je napisao niz tekstova.
Prema njegovim riječima ne postoje zvanične informacije o broju grčkih državljana koji su bili pripadnici Vojske Republike Srpske.
“Ta brojka se kreće negdje oko par stotina, između 150 do 300 državljana Grčke, koji su bili pripadnici VRS u raznim formatima. Oni su na početku dolazili 1993. godine. Bili su pripadnici raznih brigada i specijalnih jedinica Vojske Republike Srpske, da bi u martu 1995. godine bila formirana jednakao sv posebna jedinica direktno od generala Ratka Mladića, pod nazivom ‘Grčka dobrovoljačka garda’ koja je bila stacionirana u Vlasenici i koja je učestvovala u operaciji ‘Krivaja ‘95.’ Odnosno u genocidu u Srebrenici”, rekao je Karčić.
Vlasenica je udaljena pedesetak kilometara od Srebrenice i devedesetak kilometara od Sarajeva. Karčić navodi da su grčki dobrovoljci od 1993. godine ratovali u okolini glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Tokom suđenja Radovanu Karadžiću, osuđenom za genocid u Srebrenici, pred Haškim tribunalom, svjedočio je Zvonko Bajagić, prije rata poduzetnik i predsjednik crkvenog odbora u Vlasenici. Tokom rata bio je blizak prijatelj Karadžića, kao i komandanta Glavnog štaba Vojske RS Ratka Mladića.
Kao svjedok odbrane, u julu 2013. godine, Bajagić je potvrdio da je 13. jula 1995. godine sa dvojicom Grka, dobrovoljaca u “Vlaseničkoj brigadi” boravio u Srebrenici.
“U samoj Vlasenici je bilo oko sto ljudi, s tim da u samoj operaciji Krivaja ’95. nekoliko desetina. Vodi se brojka oko 15 do 30 ljudi koji su direktno učestvovali u samim operacijama razdvajanja žena u Potočarima u egzekucijama na stratištima širom Podrinja u tom periodu u julu 1995.”, navodi Hikmet Karčić.
Za sve postoje dokazi-fotografije i video snimci, dodaje on.
“Imamo foto i dokaze njih kako ulaze u Srebrenicu u julu ’95. godine, zatim slike nekih pripadnika poslije na dobivanju odlikavanja od Radovana Karadžića, proslava. Mislim nakon Nove godine, 1996. i jedna jako interesantna fotografija negdje iznad Vlasenice na putu ka Srebrenici, u kojem nekoliko pripadnika Grčke dobrovoljačke garde čine nacistički pozdrav iznad Vlasenice. Naravno to su bili pripadnici, kao što se kasnije ispostavilo, Zlatne zore, neonacističke organizacije koja je u tom periodu bila jako mala, marginalna grupa i nisu svi članovi Grčke dobrovoljačke garde bili pripadnici Zlatne zore, ali ta jedna grupa koja je učestvovala u Srebrenici jeste bila”, ističe Karčić.
Na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, grčka nevladina organizacija XVY Contagion je pokrenula istragu o direktnom učešću grčkih dobrovoljaca. Objavila je njihove identitete, snimke i druge dokaze o njihovom učešću u događajima iz jula 1995. godine.
Ko su pripadnici 'Zlatne zore'?
“Zlatna zora” bila je mala polutajna neonacistička grupa osnovana 1980-ih, a potom sasvim marginalna stranka. Uzdigla se tokom finansijske krize u Grčkoj 2010-2018. godine, osvojivši poslanička mjesta na četiri izbora. Po snazi je bila treća najveća grčka politička stranka.
Pripadnici "Zlatne zore" su bili poznati i po antimigrantskim protestima, a također su se protivili promjeni imena Sjeverne Makedonije. Nakon jednog skupa, zbog dogovora između Grčke i tadašnje Makedonije, na kojem je povrijeđeno 25 policajaca i uhapšeno sedam osoba, grčki premijer je okrivio za sukobe „ekstremističke elemente i članove Zlatne zore“.
Grčki sud je 22. oktobra 2020. godine donio odluku da rukovodstvo ekstremno neonacističke Zlatne zore ide na izdržavanje kazne, odmah nakon izricanja presude, uprkos pravu na žalbu. Lider te raspuštene stranke Nikos Mihaloljakos i još pet bivših poslanika, među kojima i bjegunac Papas, osuđeni su zbog vođenja zločinačke organizacije na po 13 godina zatvora, a jedan na 10 godina.
- Sud u Atini osudio Zlatnu zoru kao zločinačku organizaciju
- Ministarstvo pravde Srbije: Nemamo predmet u vezi sa bivšim grčkim poslanikom
Među rukovodiocima je i osuđeni Hristos Papas.
Potraga za Papasom
Pretpostavlja se da je Papas uspio da se iskrade iz Grčke oktobra prošle godine, kada je osuđen na 13 godina zatvora.
Jedanaest bivših poslanika “Zlatne zore” osuđenih samo za učešće u zločinačkoj organizaciji, dobilo je kazne od pet do sedam godina zatvora, te uz ograničenja na slobodi čekaju ishod žalbenog postupka. Još sedam osuđenih osoba, saradnika bivše stranke, na slobodi je pod istim uslovima dok se ne završi žalbeni postupak.
Petogodišnje suđenje sa 68 optuženih, desetinama advokata i u četiri razdvojena postupka, vodilo se zbog niza nedjela, uključujući grupno ubistvo noževima ljevičarskog grčkog rap-pjevača Pavlosa Fisasa 2013. godine i fizičke napade na egipatske ribare i ljevičarske aktiviste.
"Zlatna zora" ima prijateljske veze sa desničarima u Srbiji. Kako je RSE već pisao, jedan od muzičkih bendova koji nesmetano promovišu nacizam u Srbiji, Sorab 28, 2014. godine je objavio pesmu "Sloboda za Zlatnu zoru", referišući na grčku "Zlatnu zoru".
Nije bilo izvinjenja Grčke Bosni I Hercegovini
U kontekstu vremena, tokom rata u Bosni i Hercegovini, kaže Karčić, u Grčkoj je postojao jedan politički konsenzus po pitanju rata u BiH u kojem su “i vladajuća stranka i opozicija smatrala da su Srbi ugroženi u Bosni i Hercegovini”.
“To je bila neka opšta euforija u tom trenutku kada su ti momci koji su išli da ratuju u Bosnu smatrani nekom vrstom heroja. Ni vladajuća stranka ni opozicija nisu vidjeli ništa loše u tome. Grčka vlada je poslije promijenila svoj stav, nakon pada Miloševića. Tada su u potpunosti okrenuli svoju priču”, objasnio je za RSE Karčić.
Kako ističe ovaj istraživač genocida, fotografije sa ratišta se mogu i danas naći na facebook profilima određenih bivših pripadnika Grčke dobrovoljačke garde koji to javno stavljaju.
Grčka se, kako ističe Karčić, nije nikada javno izvinila Bosni i Hercegovini zbog učešća njenih građana u ratu u BiH.
Tužbe pred grčkim pravosuđem?
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida BiH kaže za RSE kako su još 2015. godine imali posjetu grčkog udruženja koja je tražilo saradnju i informacije o učešću grčkih dobrovoljaca u Srebrenici 1995. godine. Do saradnje, kaže Tahirović, nije došlo.
Tahirović još navodi kako je ta nevladina organizacija tražila od preživjelih Srebreničana da im pomognu u pronalasku svjedoka, te pronalasku dokumentacije koje se odnose na učešće “Zlatne zore” u genocidu u Srebrenici.
Hikmet Karčić navodi kako je 2005. godine na desetogodišnjicu genocida u Srebrenici u Grčkoj pokrenuta parlamentarna istraga o učešću grčkih dobrovoljaca u ratu u BiH, međutim, kako tvrdi Karčić, nije bilo “nikakvih konkretnih rezultata”.
Za genocid do sada više od 700 godina zatvora
Za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici, u julu 1995. godine, Haški tribunal, Sud Bosne i Hercegovine, te sudovi u Srbiji i Hrvatskoj, do sada su osudili ukupno 47 osoba na više od 700 godina zatvora, te izrekli četiri doživotne kazne (od čega je jedna nepravosnažna).
Prva presuda za genocid u Srebrenici pred Haškim tribunalom je izrečena 2001. godine generalu Vojske Republike Srpske (VRS) Radislavu Krstiću koji je osuđen na 46 godina zatvora. Kazna je kasnije smanjena na 35 godina zatvora.
Ratni komandant VRS Ratko Mladić u prvostepenoj presudi osuđen je 2017. godine na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti.
Žalbeno vijeće Međunarodnog mehanizma za krivične sudove, kao pravni nasljednik Tribunala u Hagu, 2019. godine izreklo je kaznu doživotnog zatvora bivšem predsjedniku bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska (RS) i vrhovnom komandantu VRS Radovanu Karadžiću.
Na doživotne kazne zatvora zbog genocida nad Bošnjacima u Srebrenici osuđene su i bivše starješine VRS potpukovnik Vujadin Popović i pukovnik Ljubiša Beara te Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za obavještajno bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS.
U genocidu u Srebrenici, od 13. do 19. jula 1995. godine, ubijeno je 8.372 bošnjačkih muškaraca.
U januaru 2007. godine Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije okarakterisao je djelovanje Vojske Republike Srpske u Srebrenici kao genocid.
U Srebrenici i okolnim opštinama ekshumirane su 94 masovne grobnice, a posmrtni ostaci više od 6.900 žrtava pozitivno su identificirani.
U Memorijalnom centru Potočari do sada su ukopani posmrtni ostaci 6.610 pronađenih i identifikovanih žrtava genocida. Još se traga za više od njih 1.000.