Piše: Aleksander Palikot
Putevi ovo troje ljudi su se ukrstili u volonterskom centru koji se nalazi nedaleko od ruske granice: Bogdan, 17-godišnjak, sportski tip, obrijane glave i širokog osmijeha; Natalija, iscrpljena sredovječna žena koja se jedva suzdržava da ne zaplače i Valerij, elegantno obučeni penzioner.
Nekoliko sati ranije, svi oni su bili na drugoj strani, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Bogdan je prešao dug put, iz Kanti-Mansijka na zapadnom Sibiru, gdje je otišao s majkom kod rođaka nakon što ih je rat prisilio da odu iz Kostjantinivka, njihovog rodnog grada na istoku Ukrajine.
Natalija je svega dva dana ranije bila u Energodaru, gdje se nalazi najveća nuklearka u Evropi, sada pod okupacijom Rusjie.
Valerij je tog jutra napustio Donjeck, najveći grad u regiji Donbas koju su osvojile snage koje podržava Moskva još 2014.
Najkraći put
Mali granični prijelaz Kolotilivka-Pokrovka, između ruske oblasti Belgorod i ukrajinske regije Sumi, jedino je mjesto gdje Ukrajinci mogu da iz Rusije uđu na teritoriju koju kontroliše vlada. Putovanje u suprotnom pravcu nije moguće.
Nakon što je Moskva pokrenula invaziju u februaru 2022., ukrajinska vlada je zatvorila sve granične prelaze sa Rusijom i Bjelorusijom.
Tokom nekoliko mjeseci, raseljeni ljudi su mogli da pređu prvu liniju fronta iz teritorije pod okupacijom Rusije u Ukrajinu na nekoliko mjesta, često rizikujući pritvaranje ili smrt od granata, ali posljednja od takvih ruta, u južnom Zaporožju, zatvorena je prošle jeseni.
Od tada, jedina formalna mogućnost koja je preostala Ukrajincima koji žele da se vrate iz Rusije ili teritorija koje drže Rusi bile su duge i skupe zaobilaznice preko Evrope, preko mora iz okupiranog Krima ili preko Rusije pa onda Bjelorusije, baltičkih zemalja ili Gruzije.
Gotovo 20 mjeseci nakon početka invazije, priliv ljudi koji su koristili te rute bio je stabilan a putničke kompanije su nudile prevoz autobusima.
Ali, najdirektnija ruta u Ukrajinu, preko prelaza Kolotilivka-Pokrovka, postala je popularna posljednjih mjeseci. Više od 100 ljudi dnevno je prelazilo a preko 10.000 ljudi je koristilo ovaj prelaz od avgusta, prema navodima ukrajinskih zvaničnika.
Putovanje nije lako. Ljudi dolaze na ruske kontrolne punktove, nerijetko nakon dugih putovanja, prolaze sate procedure "filtriranja" – pretražuju ih ruski graničari i isputuje Federalna služba sigurnosti (FSB). Skeniraju im se telefoni, uzimaju otisci prstiju a ponekad se radi cijeli pregled gdje se skidaju do gola.
Jednom kada ih puste, moraju da hodaju izrovarenim putem preko ničije zemlje, noseći sve svoje lične stvari pošto Rusija zabranjuje prolaz automobilom u znak odmazde za prekogranične upade u Belgorodsku oblast u maju. Stariji i slabo pokretni ljudi teško prolaze.
Prelaz se smatra relativno sigurnim, ali ljudi koji su prepješačili u Ukrajinu ponekad su morali da se sklanjaju u jarke zbog topovskog granatiranja duž granice.
Putnici koji prelaze gotovo uvijek stignu na ukrajinsku stranu kasno naveče. Zatim ih preuzima autobus za evakuaciju, vozi u obližnje selo Krasnopilja i podvrgnuti su još jednom krugu provjera. Ovaj put provjere provode ukrajinski graničari i službenici sigurnosti.
Ne postoji zvanični dogovor Kijeva i Moskve, a sa tačke gledišta međunarodnog prava, prelaz nije granični prelaz već humanitarni koridor, rekla je za RSE Katerina Raševska, pravna stručnjakinja u Regionalnom centru za ljudska prava koji je nevladina organizacija.
Portparol granične službe Andrij Demčenko nedavno je najavio da će drugi slični prelazi biti uskoro dostupni. Sa druge strane, prema navodima ukrajinskkih izvora u kontaktima sa ruskom stranom prelaz u regiji Sumi bi uskoro mogao biti zatvoren, makar privremeno, kao što je to već dva puta bio slučaj.
Životni putevi
Mnogi putnici nemaju pasoše ili druge lične dokumente koje priznaje Ukrajina, što je u mnogim slučajevima ključni razlog za odabir ove rute radije nego kretanja na zaobilazne puteve preko Evrope.
Većina ih dolazi sa teritorije Ukrajine koje su okupirale ruske snage tokom invazije, uključujući i okupirana područja iz južne regije Herson koju su pogodile razarajuće poplave nakon pucanja brane Kahovka u junu, dok su neki krenuli sa Krima ili dijelova Donbasa koji su izvan kontrole ukrajinske vlade od 2014., ili su krenuli iz same Rusije.
Kako je za RSE rekla Aljona Lonuva, direktorka centra za ljudska prava Zmina koji je lociran u Kijevu, najmanje pet miliona Ukrajinaca živi na teritorijama koje je okupirala Rusija. Nadalje, između 2,8 i pet miliona Ukrajinaca, uključujući 260.000 do 700.000 djece, deportovano je u Rusiju ili je na neki drugi način završilo tamo od početka invazije.
Umorni i često uznemireni, ljudi ulaze u Ukrajinu preko prelaza u regiji Sumi, provode sate na prvom spratu velike javne zgrade koja je pretvorena u improvizovani kontrolni punkt na granici. Na drugom spratu, volonteri im donose tople napitke, hranu i nude privremeno sklonište.
Takođe im daju podatke organizacija ili državnih agencija koje pomažu interno raseljenim licima i sakupljaju izvještaje i navodnim kršenjima ljudskih prava, koje onda daju kancelariji Ujedinjenih nacija za ljudska prava (OHCHR).
Dok su se odmarali, pili topli čaj i čekali da im imigracioni službenici obrade dokumente, Bogdan, Natalija i Valerij bili su različito raspoloženi. Nisu htjeli objaviti svoja prezimena zbog lične sigurnosti i privatnosti.
Bogdan je bio sretan što je u Ukrajini. "Gdje god bio, neću zaboraviti dom", rekao je, citirajući hip-hop pjesmu o povrataku kući koja je postala hit nakon ruske invazije. Objasnio je da je tokom dugih mjeseci u Sibiru osjećao da nije na "pravom mjestu".
Ruski graničari bili su neprijateljski raspoloženi prema njemu, rekao je, i dok su ga puštali, poželjeli su mu "sretno u vožnji nacističkog Leoparda", misleći na njemačke tenkove dostavljene Kijevu i na lažne tvrdnje Kremlja da je Ukrajina pod kontrolom neonacista. Za oko godinu dana, s 18 godina, on će biti obavezan da služi vojsku. Rekao je da je voljan da ide u vojsku.
Natalija je brinula da će imati problema sa dokumentima. Za RSE je rekla da je putovala u Energodar, koji je pod ruskom okupacijom, prije dva mjeseca da pomogne kćerki koja je povrijeđena u ozbiljnoj saobraćajnoj nesreći. "Granatira se svaki dan, i većina ljudi je u strahu i depresivna", rekla je dodajući da porodica njene kćerke ne može da napusti grad zbog posla. Dok je bila tamo, prijavila se za ruski pasoš "kako bi mogla da dobile ljekarsku pomoć", rekla je.
U međuvremenu, Valerij je bio ljut jer nije želio da napusti Donjeck. Ali njegov kvart je često granatiran, rekao je, i odlučio je da ne provede jesen i zimu u svom stanu bez grijanja ili pouzdane opskrbe vodom i strujom. Ponavljao je narative Kremlja, kriveći "režim u Kijevu" i "rat koji je orkestrirala Amerika" za svoje probleme. "Vojska koja se bori protiv civila neće biti dobrodošla", rekao je.
'De-okupacija savjesti'
Prema Katerini Arisoj, voditeljiki organizacije pod nazivom Pluriton koja ima više od 30 volontera i pomaže interno raseljenim osobama na tom mjestu, većina ljudi koji prelaze u Ukrajinu iz područja pod kontrolom Rusije ili same Rusije čine to zbog pogoršanih ekonomskih i društvenih uslova ili zato što strahuju za svoje živote.
"Većini je potrebna pomoć, odmah i dugoročno", rekla je Arisoj za RSE. "Ali ono što je ključno je da se ponovo uspostavi povjerenje između nas i njih nakon što su proveli mjesece ili godine na drugoj strani."
Arisoj je i sama interno izbjegla. Bila je prisiljena da napusti rodni Bahmut, grad u regiji Donjeck koji je razoren mjesecima intenzivnih borbi prije nego što su ga u maju zauzele ruske snage.
Kao volonterka, tamo je vodila azil za životinje mnogo prije nego što joj je invazija preokrenula život. U aprilu 2022. ona i grupa istomišljenika počeli su isporučivati pomoć u gradove na prvoj liniji, evakuisali ljude koji su bili voljni otići i dovodili su životinje na sigurno.
U jednom su trenutku, rekla je, trojicu kolega uhapsili ruski vojnici u regiji Lugansk kada su ostali zaglavljeni u blizini ruskih položaja zbog puknute gume. Nakon dva mjeseca zatvora pušteni su i htjeli su kući, ali kako su im dokumenta bila oduzeta nisu mogli da putuju Evropom. Kada su u januaru čuli za neformalni granični prelaz u regiji Sumi, koji se koristio za razmjenu zarobljenika i repatrijaciju tijela poginulih vojnika, odlučili su da pokušaju.
Arisoj je rekla za RSE da se u Sumi preselila u martu jer je shvatila da se mora učiniti više za Ukrajince koji žele da se vrate iz Rusije ili sa teritorija koje je okupirala ruska vojska. Potrebna im je pomoć u novcu, logistici, i pravnim pitanjima, rekla je, ali oni takođe moraju da prozru propagandu kojom su okruženi i vjeruju da ih čeka bolji život u dijelovima Ukrajine koji su pod kontrolom vlasti.
"Naš konačni cilj je ono što zovem 'de-okupacija savjesti'", rekla je.
Volonteri koje nadgleda Arisoj, koju uvijek prati njen mali bijeli pas, vodi još jedan centar za podršku u Sumiju gdje mnogi od onih koji su prešli granicu ostanu neko vrijeme prije nego što isplaniraju šta dalje i budu spremni da odu. Nakon mjeseci ili godina u "bez informacija" potrebno im je neko vrijeme da se prilagode, rekla je.
Pod pritiskom
Većina na kraju ode vozom do Kijeva, i to besplatno. Djeca i osobe s invaliditetom imaju pravo na finansijsku pomoć od 3.000 grivnji (82 dolara), a ostali na 2.000 grivnji (55 dolara).
U vozu, dok se izmjenjuju krajolici, a mjesta koja su napustili nestaju u daljini, ljudi koji su prešli granicu spremniji su da govore o tome šta ih je natjeralo da odu.
Ana, 27-godišnja žena iz sela u blizini grada Skadovska u okupiranom dijelu hersonske regije, odlučila je da s djecom ode tek kada su se problemi nagomilali. Granatiranje nije bilo dovoljno intenzivno da je istjera iz kuće, rekla je, a pretresi koje su vršili ruski vojnici nisu joj stvarali paniku. Nestanak vode i struje nakon poplave u junu bili su podnošljivi dok je vrijeme bilo lijepo, a kad su je naoružani vojnici prisilili da glasa na izborima za seosko vijeće, jednostavno je dala nevažeći glas.
Ali bilo je previše kada su njeni sinovi, 10-godišnji Andrij i 9-godišnji Timofij, krenuli u školu. Učili su po ruskom nastavnom planu i programu i morali su pjevati rusku himnu, rekla je Ana, a neki su učenici javno obećali da će služiti Ruskoj Federaciji.
Nekoliko dana prije nego što je pobjegla, učenici iz razreda sina Andrija koje je upoznao u ljetnom kampu na Krimu maltretirali su ga. Upirali su prstom u raketu u vazduhu i vikali: "Ubiće izdajice u Ukrajini", rekao je dječak.
Par iz gradića u blizini Donjecka, koji je govorio pod uslovom da budu anonimni iz straha za sigurnost rođaka koji su ostali pod okupacijom, otišao je zajedno sa svojom kćerkom tinejdžericom nakon što je proveo više od devet godina tamo. Vidjeli su otmice, ubistva i silovanja već 2014., rekla je majka, kada je počeo rat između Kijeva i snaga koje podržava Rusija u Donbasu, ali su nastavili da žive "gušeći se" u onome što je opisala kao " sumorna verzija Sovjetskog Saveza lišena iluzija o boljem sutra."
Ruske zastave bile su posvuda u njihovom gradu, rekli su, a portreti ruskog predsjednika Vladimira Putina i vođa antikijevskih snaga koje su preuzele vlast u regiji Donjecka, Denisa Pušilina, visile su na zidovima kancelarija i škola.
Par je rekao da bi ostao da de facto vlast nije nastojala da prisili stanovnike da prihvate ruske pasoše i odreknu se ukrajinskog državljanstva.
U aprilu je Putin potpisao naredbu kojom je određen rok za podnošenje zahtjeva za rusko državljanstvo na okupiranim područjima Ukrajine. Oni koji odbiju da uzmu ruski pasoš rizikuju da izgube pristup državnim službama i socijalnim beneficijama, uključujući školovanje i zdravstvenu njegu, a u nekim slučajevima i gubitak posla i imovinskih prava.
Prije invazije, Rusija je podijelila pasoše za više od tri miliona Ukrajinaca na okupiranom Krimu i Donbasu.
U septembru 2022. Putin je tvrdio da su regije Donjecka, Luganska, Hersona i Zaporožja dio Rusije, kao što je Moskva tvrdila za Krim 2014. Stanovnici na teritorijama pod ruskom okupacijom koji odluče da zadrže ukrajinske pasoše nakon 1. jula 2024., biće smatrani strancima i mogu biti deportovani.
"Iako nismo otišli od kuće, postali smo stranci", rekao je otac za RSE.
Facebook Forum