U udaljenom ukrajinskom selu imaju veće brige od nove ruske invazije

Pišu: Mike Eckel i Marijan Kušnir

Iza kuće Svitlane Suharevske, ispod štrika za sušenje veša, pored poljskog toaleta i blatnjavog ograđenog pašnjaka gdje je držala kravu i nekoliko pilića, na oko 100 metara, nalazi se država koja prijeti njenoj domovini, Ukrajini.

Rusija okružuje njeno selo s tri strane i zabranjuje mještanima da se kupaju u rijeci Povni koja označava granicu, kao što je to Svitlana radila ljeti kao dijete. Također im onemogućava pecanje u vrtlozima - i sada primorava poljoprivrednike da voze duplo veću razdaljinu od uobičajene da bi prodali svoju ozimu pšenicu, ječam ili usjeve za stoku, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Rat nije na vrhu popisa njenih briga.

"To je prokleti školski autobus. Stalno se kvari", kaže ona. "Trebali bismo da natjeramo našu djecu da pješače, koliko 10 kilometara do škole? Po hladnoći? Tu ima vukova, lisica."

Glavni grad Ukrajine je dalek pojam za 100-tinjak seljana koji su ostali u onom što je ostalo od Blahoviščenke, naselja koje se poput savijenog palca nalazi u susjednoj ruskoj pokrajini Rostov. Ovdje su signali ukrajinskih televizijskih kanala preslabi i prate se prijenosi ruskih emitera. Donedavno je i internetska usluga dolazila s druge strane granice.

Ali nova ruska invazija također je dalek pojam. Istina, granica je stalni podsjetnik na obližnju stranu zemlju. Glavni put prolazi pored bodljikave žice, tla grabljenog za otkrivanje otisaka stopala, znakova upozorenja, protivtenkovskog rova i jedne utvrđene granične straže.

A na više drugih lokacija duž duge kopnene granice, Rusija je smjestila masovne trupe – po većini procjena više od 100.000 – i naoružanje.

Blahoviščenka se nalazi u ukrajinskoj regiji Luganjsk, koja je rastrgana nakon izbijanja rata 2014. Snage ukrajinske vlade sada se suočavaju sa separatistima koje podržava Rusija duž "kontaktne linije" koja prolazi cik-cak kroz pokrajinu i susjednu regiju Donjeck.

Ali od Blahoviščenke, najbliže polazište za bilo koju novu rusku invazijsku silu je otprilike četiri sata vožnje skoro prema jugu, a osim rijetkih odjeka pucnjave, seljani nemaju razloga da očekuju da će vidjeti tenkove kako prolaze kroz grad ili kroz ugare.

"Rat? Ovdje u to niko ne vjeruje", rekao je Oleksandr Kopov (60), koji je ovdje rođen i bio je u posjeti svom zetu i unuku Saši, koji također želi da školski autobus proradi.

"Zašto ne vjerujem? Pa, 2014. godine, kada je cijela ova zbrka počela u Ukrajini, put je još bio otvoren, granica je bila otvorena, išli smo tamo i natrag bez kontrolnih tačaka", rekao je. "Ovdje smo imali tenkove, Nacionalnu gardu posvuda, vojnike. Na svakom polju bila je teška oprema", rekao je, misleći na ukrajinske snage. "Sada ne vidimo ništa. Ništa. Totalno prazno. Da nešto skrivaju, mi bismo to vidjeli. Ne možete sakriti opremu od seljana."

Poput Suharevske, Sergej Ivanovski, koji živi šest kuća niz ulicu, rekao je da ima važnije brige.

"Ne trebaju nas ovdje. Nije ih briga za nas. Ni u Kijevu, ni u Rusiji", rekao je 43-godišnji Ivanovski, koji hrani i oblači petero djece – najmlađe ima tri godine, najstarije 14 – tako što uzgaja i prodaje usjeve za stoku.

“Ovdje nema šta da se kupi”, rekao je. "I nema gdje da se proda."

On i drugi poljoprivrednici ovdje i u sljedećem gradu niz put, Talove, nekada su mogli kamionom prevoziti svoje sjemenke suncokreta oko 45 minuta vožnje istočno do ruskog grada Milerovo, kako bi ih prešali u jestivo ulje. Sada se, rekao je Ivanovski, radi o dvosatnoj vožnji jugozapadno do Luganjska, regionalnog glavnog grada.

Ovih dana problematičnija granica je u tom pravcu.

'Želim poštu'

Generacijama je, kao i na mnogim mjestima duž kopnene granice dviju zemalja od 1.970 kilometara, granica bila imaginarna za stanovnike Blahoviščenka. Ljudi su dolazili i odlazili. Poljoprivrednici su vozili usjeve na tržište, proizvode u trgovine, naprijed-natrag. Plivali su u potocima, lovili na poljima, pecali u riječnim vrtlozima i posjećivali rodbinu i prijatelje ne razmišljajući o granici.

Čak i nakon što su Rusija i Ukrajina postale nezavisne države 1991., niko nije vidio razlog zašto bi se bilo što promijenilo.

Zapravo, prije 2014. godine, kažu seljani, postojao je čak i osjećaj napretka. Naime, pre 2014. godine, kažu seljani, postojao je čak i osećaj napretka. Bilo je ljudi koji su živjeli u skoro svakom domu u selu, mladi i stari, porodice s djecom, stariji penzioneri.

Ali to je bila godina kada su veliki protesti poznati kao Majdan svrgnuli predsjednika Viktora Janukoviča s vlasti u februaru. Nekoliko sedmica kasnije Rusija je zauzela ukrajinsko poluostrvo Krim i podržala snage koje se bore protiv Kijeva u regijama Donjecka i Luganjska.

Uprkos ogromnim dokazima koji govore suprotno, Rusija poriče snabdijevanje, opremanje ili da na drugi način pruža podršku separatističkim borcima, kojih ima oko 20.000-30.000, prema zapadnim procjenama, i koji sada kontrolišu znatne dijelove dva regiona, uključujući njihove glavne gradove. U nasilju je poginulo više od 13.200 ljudi; više od milion je raseljeno. Borbe se nastavljaju čak i dok prijeti opasnost od nove ruske invazije.

Stanovnici prelaze naprijed-natrag preko kontrolnih tačaka koje nalikuju onima duž Berlinskog zida tokom Hladnog rata. Prije samo nekoliko godina postojale su čak i pješačke staze kojima su se ljudi koristili, bez puno muke. Sada ljudi ponekad mogu izbjeći kontrolne tačke vozeći se zaobilaznim rutama preko Rusije, ali to košta za gas i hranu, a može značiti i dugo čekanje.

Rusi su postepeno zatvarali granicu za stanovnike Blahoviščenke. Izgradili su i novi, bolji put samo na sjeveru koja zaobilazi selo i granicu. Blahoviščenka je zaglavljena s kraterima i rupama na putevima i zemljanim stazama.

Iako je nefunkcionalan školski autobus danas glavna briga većine seljana, tu je još i loš internet, što čini učenje na daljinu gotovo nemogućim za školarce, koji su se također borili s COVID ograničenjima.

Domovi se griju na drva – kupljena ili sakupljena. Činjenica da žive u poznatom ukrajinskom ugljenom bazenu Donbas i da nisu opskrbljeni ugljem za grijanje kućnih peći je još mučnija.

Suharevska, čija se kuća nalazi na glavnom putu – Ulici Gagarin, nazvanoj po sovjetskom kosmonautu – preko puta seoske uprave, živi s Arinom, svojom 12-godišnjom kćerkom iz drugog braka, koji nije uspio. Školski autobus u kvaru i loš internet znače da Arina sjedi kod kuće; njeni učitelji šalju fotografije domaćih zadaća koje ona ispunjava, snima mobitelom i šalje natrag.

Kroz prednji prozor ona i Arina mogu vidjeti mural na zidu garaže: "Budućnost Blahoviščenke je u rukama naše mladosti."

"Ovdje se sve raspalo. Ne možete više ništa kupiti. Svi su otišli…", rekla je. "Nikome ne treba rat. Ne vjerujem da će se desiti. Što kažete na malo uglja umjesto toga?"

Ima jedna dobra vijest, rekla je 53-godišnja Suharevska: lokalna uprava dogovorila je besplatan taksi koji će voziti gradom dva puta sedmično: ponedjeljkom i petkom. No, predviđeno je da radi samo do juna.

"Rat? Ne vjerujem. Kako da vjerujem ako svi živimo ovdje odmah pored [Rusije]? Razmjenjujemo telefonske pozive sa susjednim selima, rekla je Jelisaveta Ivanovna, 73-godišnja penzionerka koja živi preko puta jedine prodavnice u selu, koja je dala samo svoje ime i patronim.

"Rođena sam u Rusiji. Doselili smo se ovamo kad sam imala 15 ili 16 godina - od tada živim ovdje. Zovemo tamo moju nećakinju Lizu [i pitamo]: 'Kako se nosiš sa svime ovim?' Rat? Rusija nas samo pokušava uplašiti, čini mi se", rekla je.

"Želim poštu. Uklonili su je. O čemu se radi?", rekla je. "Kome treba rat?"

'Gdje drugo da idem?'

Stanovništvo sela je otprilike trećina onoga što je bilo prije izbijanja sukoba koji još tinja u Donbasu. Većina onih koji su ostali su penzioneri ili jednostavno nemaju gdje drugo da odu. A tu je i neformalna mreža podrške: seljani koji se poznaju – ponekad generacijama – spremni su pomoći jedni drugima.

"Odseliti se? Gdje? Ko će zaposliti 60-godišnjaka?" - rekao je Kopov, poljoprivrednik koji na 250 hektara zemlje uzgaja pšenicu, suncokret, ječam, i cijeli život živi u selu i u blizini.

Njegov zet i unuk žive direktno preko puta decenijama stare drvene zgrade koja je nekada bila škola, pa biblioteka, a sada polako tone, umirući kao i ostatak sela, rekao je Kopov.

"Recimo da imam nekakve porodične probleme s novcem ili nečim, mogu se obratiti nekome ovdje ko me poznaje. Posudit će mi nešto novca na neko vrijeme", rekao je. "Ako odem negdje drugdje i učinim to, niko me ne poznaje, ljudi će reći: 'Ko je ovaj tip?"

Ivanovski, otac petero djece, rekao je da bi mogao razmisliti o odlasku, ali ima korijene na tom području koje sežu dvije generacije unatrag. Njegova majka, Ruskinja, i otac Ukrajinac, žive u blizini. Sam Ivanovski je rođen ovdje, preselio se u zapadnu Ukrajinu u svojim 20-ima, zatim se oženio i doveo suprugu u svoje rodno selo 2012. godine.

Tada je osjećao neki optimizam. On i njegova supruga uspjeli su uštedjeti nešto novca, napraviti neka poboljšanja u svojoj kući. Onda je, dvije godine kasnije, izbio rat.

“Ne mogu samo ostaviti sve iza sebe”, rekao je. "Mi smo Ukrajinci. Ja sam Ukrajinac. Ovo je moja zemlja."

"A gdje bih ja išao? Da bi otišao, moraš imati novca da negdje nešto kupiš, počneš ispočetka", rekao je Ivanovski. "Još važnije, ko će kupiti ovu kuću, na ovakvom mjestu?"

U međuvremenu, učenje na daljinu teško je za njegovo četvero djece školske dobi. Dijele Ivanovskijev mobilni telefon, šalju i primaju domaće zadatke i gledaju video zapise koje šalju njihovi učitelji.

"Samo želim da poprave prokleti školski autobus", rekao je.