Violinista, pedagog, dirigent i kamerni muzičar - sve je to Orest Shourgot (Šurgot). Ukrajinac rodom iz Lavova, završio je konzervatorijum u Moskvi a potom i predavao na ovoj visokoškolskoj ustanovi. Dobitnik je brojnih međunarodnih priznanja. Već duži niz godina živi u Hrvatskoj gdje predaje na Muzičkoj akademiji, dok u Zagrebačkoj filharmoniji obnaša dužnost koncert-majstora. Ovaj vrsni umjetnik jedan je od gostiju ovogodišnjeg 4. Internacionalnog festivala "Muzika na žici" koji se održava u Sarajevu od 15. do 19. oktobra.
U razgovoru za RSE Orest Shourgot govori, između ostalog, o tome kako približiti umjetničku muziku "običnom" čovjeku, o iskustvu sviranja na Guarnerijevoj violini iz 1735., ali i o svojim osjećajima prema domovini u vremenu krize između Ukrajine i Rusije.
RSE: Rođeni ste u Ukrajini, a studirali u Rusiji na Moskovskom državnom konzervatorijumu P.I. Tchaikovsky, a već godinama živite u Hrvatskoj. Koliko vam je ovo putovanje pripomoglo da još više izrastete i u ovom umjetničkom smislu?
Shourgot: Ja sam rođen u Ukrajini u Lavovu ili Lvivu u jednom kozmopolitskom gradu na zapadu zemlje koji je kroz povijest imao jak utjecaj sa Zapada, odnosno Zapadne Evrope. U Moskvi sam završio školu i konzervatorij, tamo sam počeo svoju pedagošku djelatnost i kao violinist. Nakon raspada SSSR-a ostao sam u Moskvi živjeti i raditi. Prvi ugovor koji mi je došao u ruke, mogućnost odlaska iz postsovjetskog prostora, je bila Hrvatska. Ja sam to prihvatio i onda sam se probijao u Hrvatskoj kao violinista i pedagog. Sada sam ušao u desetu godinu svog pedagoškog staža na Muzičkoj akademiji u Zagrebu.
Sljedeće godine bit će tačno 20 godina mog pedagoškog rada. Svaki odlazak u inozemstvo, poznanstvo i promjena iskustva pogotovo sa mladim muzičarima kao što je na ovom festivalu koji je Violeta (Violeta Smailović-Huart, bh. violinistkinja i inicijatorka festivala "Muzika na žici", op.a.) organizirala je jedan prekrasna stvar kada muzičari srednjih generacija mogu podijeliti svoje iskustvo sa mlađim generacijama, zajedno svirati i sudjelovati u jednom umjetničkom projektu. Dakle, to čovjeka može samo obogatiti, ali to povezuje i različite nacionalnosti, narode i jača, rekao bih, vjeroispovijesti.
RSE: Kao Ukrajinac koji se školovao u Rusiji, kako gledate na sukobe koji se odvijaju na istoku vaše domovine?
Shourgot: Ovo je vrlo komplicirano pitanje i na ovo pitanje uopće ne bih želio odgovarati, zato što u ovoj situaciji prvo - ja nisam politički analitičar, drugo - ne mogu biti objektivan jer sam Ukrajinac, treće - odrastao sam u Rusiji i školovao sam se pod utjecajem ruske violinističke škole. Dakle, ovo je pitanje sa kojim se trenutno ne bih želio baviti. Ali, podržavam moju jadnu Ukrajinu koja pati, ali ne bih išao dalje u razvijanju tog pitanja. Ja sam violinist i bavim se umjetnošću. Ne bih se želio baviti političkim raspletom pogotovo što sam ovdje u Sarajevu gost festivala "Muzika na žici" i dobro znam što je pretrpjela Bosna i Hercegovina u posljednjih 20 godina. Nisam amater po tom pitanju, jer znam u kojoj sredini živim. Ja mogu nositi bol za svoj narod isto kao i za bh. narod jer znam šta je pretrpio devedesetih godina.
RSE: Na festivalu "Muzika na žici" priredili ste koncert svirajući i ona djela koja ovdašnja publika nema priliku često čuti, pa tako i "Moz-Art à la Haydn" Alfreda Schnittkea. Na nedavnoj press-konferenciji rekli ste da je riječ o autoru koji je bio vrlo izvođen u vrijeme Sovjetskog saveza, a da je kasnije raspadom SSSR pao u zaborav.
Shourgot: Zapravo, rekao bih da je on bio skoro pa i zabranjen u vrijeme SSSR zato što nije spadao među tradicionaliste već među alternativne kompozitore, neću reći u avangardiste. Ali, ako ih sve možemo strpati u neki pseudoavangard - onda možemo reći da Schnittke nije bio produkt sistema i pored toga što je bio školovan u Sovjetskom savezu i rođen tridesetih godina prošlog stoljeća. On je bio praktički zabranjen. Spadao je u grupu skladatelja koju su "prokleli": Alfred Schnittke, Edison Denisov i Sofia Gubaidulina. Međutim, zahvaljujući tome kako je povijest, ipak, odlučila da će se Sovjetski savez raspasti i već pred kraj agoniji mi muzičari smo bili "gladni" te muzike i mnogi bismo bježali na koncerte ukoliko bismo imali priliku čuli takvu muziku, mi smo pokušavali ući i legalno i ilegalno na takve događaje jer su to bili senzacionalni koncert i jako rijetki. Skladatelji tradicionalisti to nisu podržavali i njima to uopće nije bilo drago.
Međutim, sve se počelo mijenjati i onda kada su se otvorila vrata Zapadu. Padom Željezne zavjese i Berlinskog zida ovi skladatelji su vrlo brzo dobili priznanja na Zapadu, odnosno u svijetu koji na svojoj koži nije doživio tragediju komunizma. Oni su postali univerzalni skladatelji i sada su jako izvođeni u svijetu. Na Balkanu nemam često priliku čuti Schnittkea. Međutim, pokušavam ga često izvoditi.
RSE: Prepoznajete li danas nekog savremenog kompozitora koji naginje onome što je radio Schnittke?
Shourgot: Kad se rodi čovjek kao Alfred Schnittke onda ga mnogi počnu kopirati i to nije dobro. Može se nešto slično prepoznati, ali to je sve fake (fake, eng. - lažan, patvoren, op.a.).
RSE: Veliki problem u Bosni i Hercegovini, a slična je situacija i susjednim zemljama, je zapostavljenost društva prema umjetničkoj muzici. U Sarajevu ne postoji čak ni prava koncertna dvorana, a kada novopečenim roditeljima spomenete ideju da djecu pošalju u osnovnu muzičku školu, većina ih zazire od te pomisli. Kako gledate na ovaj fenomen, odnosno kako omogućiti društvu da upozna vrijednost ove iskonske umjetnosti?
Shourgot: Malo se šalim, ali kada bih imao neku političku funkciju a kojoj, zaista, ne težim, ja bih to vrlo jednostavno riješio - stavio bih zvučnike na ulicu i preko njih stalno puštao Mozartovu muziku. Pogledajte šta se ovdje događa. Kada idete u kafiće slušate muziku koja vam se tamo pušta i ne možete tražiti od ugostiteljskog objakta da ugasi muziku ukoliko vam se ne sviđa, a ako zamolite da se glazba barem malo stiša, onda vas krivo gledaju i vi postajete nepoželjan gost. Ja u takva mjesta ne idem; drugo - u medijima se nudi glazba na koju nemate nikakvog utjecaja, ali imate mogućnost da ugasite radio ili TV; treće - koncertnu sezonu u gradu formiraju ljudi koji ovise o novcu, nijedan direktor ili ravnatelj ne može potpuno da odgovara za koncertne aktivnosti zato što on ispunjava obaveze ministarstva, grada ili vlada, dakle koliko novca - toliko muzike; četvrto - djeca nisu educirana zato što je sada velika tendencija prema kompjuterizaciji, mobitelima i djeca mogu čuti i vidjeti svakakvo smeće na kompjuterima.
Zapravo, kome je sada do glazbe?! Roditelji žive brzim tempom, zarađuju novac i nemaju vremena školovati djecu i čak, rekao bih, biti "agresivniji" prema djeci i zabranjivati im da konzumiraju krive stvari a navoditi ih na prave stvari. Dolazi do generacijskih problema unutar obitelji i onda se djeca skupljaju na ulici i bježe od roditelja da bi ona opet slušala neko smeće ili glazbu koja se jedva može zvati glazbom. Živimo u takvom kompliciranom svijetu a što mi je jako žao. Sjećam se mog odrastanja i tih sedamdesetih godina kada smo mi kao djeca imali umjetničke i etičke ideale, a tih ideala više nema. Dakle, mi samo gledamo posljedicu toga svega. Ako današnja umjetnost nema nikakvog utjecaja na čovječanstvo - onda mi, jednostavno, propadamo. Ne želim biti veliki pesimista, ali gledajmo čisto realno - ako mlade generacije manje i manje idu na koncerte, onda možete zamisliti kakav će tek svijet biti u vremenu naših unučadi.
RSE: Kako gledate na fenoment globalne promocije umjetnosti posredstvom brojnih internet portala, spomenimo samo Youtubea?
Shourgot: To što postoji Youtube nam olakšava jer je sada lakše doći do informacije. Možemo poslušati velike muzičare i uživo snimljene koncerte, tu je mnogo informacija i Youtube nam to omogućava. Sa druge strane, Youtube nema filtera i tu možete staviti bilo što, pa tako i čovjek koji nije violinist može staviti svoj snimak na kojem se vidi kako brutalno svira na instrumentu. Ja znam prepoznati šta je dobro i šta vrijedi slušati, ali kada su u pitanju mlade generacije, koje se trebaju odgajati na najboljim izvedbama, one ne znaju prepoznati što je dobro a što loše, ne znaju filtrirati informacije. Dakle, Youtube sa jedne strane nam omogućava da ne moramo kupovati CD koji košta 15 ili 20 eura, već možemo koncerte besplatno slušati na Youtubeu. Ali, morate imati jedan racionalno-intelektualni filter da bi znali filtrirati informaciju. To je kao jedna medalja sa dvije strane.
RSE: Nije rijetkost, a što vidimo i na Youtubeu, da djeca u sve ranijoj dobi uzimaju instrument u ruke i pritom pokažu genijalnost sviranja.
Shourgot: Postoji škola koja je jako dobra, to je ta rusko-sovjetska škola koja ima razvijen sistem da na pravi način školuje takvu djecu. To je sa jedne strane stvar talenta, a sa druge stvar škole. U godinama kada dijete odraste i postane ozbiljan muzičar, onda se vidi gdje je taj prag talenta, a gdje je samo škola; a gdje samo talent bez škole; a gdje je ta rijetka kombinacija i jednoga i drugoga. Dakle, talentirane djece ima puno i to je jako lijepo slušati, ali onda prolazi vrijeme i ko postane muzičarom - to je jedna sudbina i jako krvav rad, ali ja bih rekao i Božja volja.
RSE: Imali ste priliku svirati na violini "King" iz 1735. godine čuvenog italijanskog graditelja Giuseppea Guarnerija. Razlikuje li se svirati na ovom instrumentu u odnosu na neku violinu novijeg datuma?
Shourgot: Savremene violine mi po zvuku uopće ne odgovaraju jer su to instrumenti sa slabim, ali grubim zvukom koji ne proizvodi ugodan dojam pod uhom. Neću reći da je to slučaj kod svih novih instrumenata, naravno, postoje i dobre violine, ali, preferiram starinski zvuk, odnosno stari i formirani zvuk. Moj instrument mora biti, preporučljivo je, talijanskog podrijetla, a ako nije talijanski instrument barem da bude pod utjecajem talijanske škole ili, ako je moguće, njemački ili francuski graditelj koji je baš učio u Italiji.
Tehnički, nije velika razlika svirati na starom ili novom instrumentu. Ima puno novih instrumenata koji su kopija starih i kada ih primite u ruke na fizičkoj razini su vrlo slični. Međutim, na starim instrumentima zapažam da zvuk dolazi brže, dok na novim instrumenti zvuk uvijek kasni, a kašnjenje zvuka je velika smetnja u tehničkom smislu jer ne možete svirati brzo i formirati frazu kako hoćete, to je kao kad želite disati a neko vam uporno stavlja plastičnu vreću na glavu - čovjek se fizički brže umori; kod starih instrumenata je visok kvalitet zvuka.
Kada govorimo o violini "King" iz 1735., koja je u vlasništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, to je vrlo specifičan instrument i smatram da je na njemu teško svirati. Dakle, nije tip instrumenta koji svira sam, kako volimo reći, već na njemu treba dosta raditi kako bi formirali zvuk koji želite, a ne taj koji on sam od sebe proizvodi. Dakle, to je jedna vrsta teškog rada i borbe, ali - na kraju krajeva - ako se uspije iz njega izvući to što on nudi, to je zanimljiv zvuk za publiku.
