Priča koja je dovela dva naroda zajedno u kandidaturu za domaćina nogometnog prvenstva naprosto je ishlapila.
Svaki veliki sportski događaj ima i političku pozadinu, obično je to priča o snazi i moći koju političari nastoje „prodati vlastitom narodu“, ali i inozemstvu.
Ponekad je takve priče i lako prepoznati. Olimpijske igre u Pekingu 2008., Kina je iskoristila kako bi se predstavila kao nadolazeća svjetska sila.
U drugim slučajevima, takvi su događaji relevantniji za lokalnu publiku. To je bio slučaj 2006, kada je FIFA Svjetsko prvenstvo dodjelila Njemačkoj, pa su nakon pola stoljeća Njemci, bez tabua, mogli pokazati svoj „nacionalni ponos“.
Ukrajina: Protesti za oslobađanje Julije Timošenko, prosinac 2012.
Priča o EURO 2012 koji se na ljeto održava u Poljskoj i Ukrajini nešto je složenija. Unatoč činjenici se radi o prvom velikom sportskom događaju u nekoj od zemalja istočne Evrope nakon Hladnog rata, ta priča više ne pije vodu, posebno nakon što je bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko osuđena na sedam godina zatvora. Evropska unija je suđenje i presudu ocijenila kao politički motiviran proces.
Kao što je Timothy Garton Ash još prošloga oktobra napisao, razlike između današnje Ukrajine i Poljske ne mogu biti veće, no tako nije bilo u trenutku kada su zajednički podnosile kandidaturu. Ideju je iznio Grigorij Surkis, predsjednik Nogometnog saveza Ukrajine.
To se dogodilo nedugo nakon što je ukrajinski predsjednik Leonid Kuchma, zatražio da se zemlja pridruži NATO-u nakon što je osjetio da je „stisnut“ između Sjedinjenih Država i Rusije koje su sve bolje suradjivale.
Nogometni savez Poljske odmah se priključio inicijativi ukrajinskog Nogometnog saveza, a obojica predsjednika, ukrajinski Leonid Kuchma i predsjednik Poljske Aleksander Kwasniewski - dugogodišnji zagovornik proširenja NATO-a i nastavka proširenja EU – su podržali ideju. To se savršeno uklapalo u širi geopolitički cilj, odnosno jačanje veza između dvaju susjeda i uvođenju Ukrajine u euro-atlantske strukture.
"Ljubav" posrnula
U trenutku kada je ponuda ušla u uži izbor UEFA-e u novembru 2005, Poljska je ušla u EU, a Ukrajina se, nakon Narančaste revolucije krajem 2004, zbog brojnih izbornih prevara „izborila“ za nove izbore.
Novi predsjednik Ukrajine, Viktor Juščenko, snažno je podržao Euro 2012, a novi poljski predsjednik Lech Kaczynski, jednako tako podržao Juščenka i narančastu revoluciju. Obojica lidera bili su prisutni u Cardiffu u aprilu 2007, kako bi predstavili zajedničku kandidaturu. Obojica su slavili kada je u prvom krugu pobijeđena Italija.
Zvanična prezentacija UEFA-e za EURO 2012 - fotografija iz arhive
Unatoč uspješnom ishodu, priča o Euru 2012 počela je gubiti na značaju nakon što su na summitu NATO–a u Bukureštu, ukrajinske želje za članstvom u Alijansi stavljene na čekanje i to na neodređeno vrijeme.
Poljska politička i diplomatska elita nastavila je „ljubavnu aferu“ s Juščenkom, ali postepeno je ljubav prema predsjedniku slabila, a Narančasta revolucija počela posrtati, pa je i „savez“ između dvije zemlje poprilično oslabio.
U međuvremenu su se obje države odmaknule od isticanja političke i kulturne dimenzije Euro 2012, i počele isticati značaj modernizacije prometne infrastrukture i javnih radova oko turnira. No, zbog duboke financijske krize koja je potresala Ukrajinu, sve više su do izražaja dolazili problemi, pa i organizacijske priorode, i to na obje strane granice.
Onda su došli predsjednički izbori u Ukrajini 2010. Juščenko je postao bivši, a diplomatska orijentacija novoga predsjednika Viktora Janukoviča sve je više nalikovala onoj Leonida Kučme. Ukrajina je povukla svoj zahtjev za prijemom u NATO, a hapšenje Julije Timošenko otežalo je i ukrajinske aspiracije prema EU.
Prošlog decembra, nekoliko dana nakon summita EU - Ukrajina u Kijevu, na internet stranicama Julije Timošenko osvanulo je njeno "pismo diktatoru" upućeno predsjedniku Janukoviču iz zatvora.
"Nisam sigurna koliko znate o međunarodnim i geopolitičkim pitanjima, ali imam loše vijesti za vas: Euro 2012 nije sporazum o europskim integracijama, to je nogomet."
Tu je naravno Timošenko samo djelomično u pravu. Duže vremena je Euro 2012 uistinu bilo mnogo više od nogometa, no danas, to uistinu nije više od sportskog natjecanja.
