Deset godina nakon što je svjedočila pokušaju separatista koje podržava Rusija da zauzmu njen rodni grad Harkiv, fotografkinja Olga Ivaščenko vratila se da svjedoči o tome što bi mogao biti početak još jednog pokušaja Rusije da silom zauzme drugi grad u Ukrajini.

HARKIV, Ukrajina- Kad sam daleko od Harkiva, čini mi se da bi se gradu bilo šta moglo dogoditi. Počinjem da mislim da će Rusi uništiti energetski sistem, da bi Harkiv mogao biti opkoljen. Ipak je to samo 30 kilometara od ruske granice. Onda se vraćam i provodim neko vrijeme ovdje i počinjem osjećati uvjerenje da će grad opstati.

Nisam sigurna šta mi daje takvu vjeru u grad. Možda su to obični ljudi koje vidim kako pomažu malim preduzećima da se obnove nakon raketnog udara, ili djeca koja uče plivati u svjetlu baterijskih lampi tokom nestanka struje. Možda je to samo optimizam proljeća.

Shvatila sam da dolazi rat 1. marta 2014. Bila sam u kuhinji svog prijatelja i gledala televiziju tog dana dok je ruska Duma odobrila upotrebu ruskih trupa u inostranstvu. Tada sam svojim prijateljima rekla da je rat pred nama. To je bilo prije aneksije Krima ili rata u Donbasu. Sve je tek počelo.

U martu 2014. širom Harkiva su se održavali različiti skupovi. Proruske mase okupile su se ispod spomenika Lenjinu, dok su suprotstavljeni skupovi mahali ukrajinskim zastavama u blizini statue ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka.

Proukrajinski demonstranti zauzeli su upravnu zgradu Harkiva, a onda su separatističke gomile uletile unutra i napale ih. Ukrajince su izveli napolje na neku vrstu rituala poniženja. Gledala sam kako ljude tjeraju da prođu dok su ih udarali nogama i vrećama. Tada su proukrajinci bili prisiljeni da kleknu na glavnom trgu dok su ih ljudi pljuvali, a neke su i tukli.

Tog dana ruska zastava je podignuta nad upravnom zgradom.

Danas se Harkiv smatra toliko opasnim da se strani novinari trude da tu ne provedu noć. Grad je svakodnevno gađan svime, od jeftinih vazdušnih bombi koje mogu da slete bilo gdje do preciznih i skupih projektila. Ali u isto vrijeme, moji prijatelji ovdje idu na posao i podižu svoju djecu. Teško mi je da pomirim ova dva svijeta.

Kada idem na reportažno putovanje u Harkiv, pokušavam pronaći siguran hotel, po mogućnosti negdje ispod nivoa zemlje. Onda kada odem kod prijatelja, spavam čvrsto na 24. spratu i ne reagujem čak ni na sirene za vazdušni napad koje stalno zavijaju.

Moje najživlje sjećanje sa ovog puta u Harkiv bio je radnik hitne pomoći koji je plakao dok je prepričavao priču o radu na mjestu gdje je ruski dron udario u skladište nafte u februaru ove godine. Spremnik za skladištenje je puknuo i zapaljeno gorivo je teklo prema obližnjim kućama, zarobivši stanovnike u vatri. Iz jedne kuće spasilac je morao da izvuče tijela cijele porodice od pet ljudi, jedno za drugim.

Teško je pretpostaviti šta je prolazilo kroz glavu ocu koji je poginuo u svojoj kući zajedno sa svojom porodicom. Spasilac mi je rekao da je beskrajno prolazio kroz scenarije u svojoj glavi. Možda je otac mislio da je najbezbednije ostati u kući jer je dvorište gorilo, ali nisu imali šanse.

Cijela porodica - otac, majka, djeca od sedam i četiri godine i beba od samo 10 mjeseci - svi su stradali u plamenu.

Ne znam šta je budućnost za Harkiv. Nakon mog posljednjeg putovanja, imala sam osjećaj da trebam savjetovati roditelje da prodaju svoju kuću u regiji, ali na kraju nisam imala srca da im to kažem.

Autorica Olga Ivashchenko