Autor: Reid Standish
Još od početka invazije Moskve na Ukrajinu u februaru, rat je bio neujednačena borba velikih prodora, taktičkih povlačenja i iscrpljivanja zbog čega je napredak u sukobu teško procijeniti.
Kao nedavna potvrda ovoga, Kijev je odnio simboličnu i stratešku pobjedu 30. juna kada su se ruske snage povukle sa Zmijskog ostrva u Crnom moru manje od nedjelju dana nakon što su se ukrajinske snage povukle od teškog granatiranja i ruskog napredovanja na grad Sjeverodonjeck. u ukrajinskom istočnom regionu Donbasu.
Ruske snage nastavljaju napredovati sa svojim ciljevima da zauzmu još više u Lugansku i Donjecku i sada imaju na vidiku Lisičansk, bratski grad Sjeverodonjecka, gdje se ukrajinske trupe ponovo nalaze pod vatrom razorne ruske artiljerije.
U međuvremenu, ukrajinske snage izvele su nekoliko kontranapada na jugu zemlje i ostvarile nova teritorijalna osvajanja.
Kako bi saznali više o tome kako izmjeriti tempo rata i kako se ruske i ukrajinske snage upoređuju, Radio Slobodna Evropa - servis na engleskom jeziku razgovarao je s Darom Massicot, višom istraživačicom u američkom trustu RAND i bivšom višom analitičarkom u Pentagonu. Massicot se fokusirala na sposobnosti ruske vojske.
RSE: Posljednjih sedmica vidjeli smo daleko sporiji i uporniji rat u Ukrajini, posebno u Donbasu. Prema vašem mišljenju, da li je moguće reći ko pobjeđuje u ovakvom ratu i, ako jeste, koji su neki od ključnih indikatora koje treba posmatrati?
Dara Massicot: Upravu ste. Vidimo sporiji, promišljeniji ruski pristup koji uključuje mnogo topničkih udara, praćenih inkrementalnim pokretima iza njih.
U sedmicama pred nama, pazila bih na kontrolirane odlaske, s ukrajinske strane, kao što smo vidjeli u Sjeverodonjecku i koje ćemo vjerovatno vidjeti u drugim područjima. Ponekad stvari zastaju u određenim područjima na nekoliko sedmica ili nekoliko mjeseci, a zatim napredak može biti prilično brz. Dakle, ne mora se nužno dogoditi linearna borba.
RSE: Očigledno, teško je reći ko pobjeđuje u ratu, ali postoji li još nešto na što treba obratiti pažnju?
Massicot: Slušam riječi ukrajinske vojske, a oni kažu da su znatno nadmašeni oružjem, posebno u smislu topničkih napada. Ruske [snage] imaju brojeve, i u smislu količine i dometa koji mogu primijeniti protiv njih, a takve se stvari vjerovatno neće promijeniti, čak ni s isporukama neke od naprednije opreme u sedmicama i mjesecima koji su pred nama.
No, ovo nije samo igra brojeva. Ukrajinci su se borili vrlo pametno i vrlo mudro, ali mislim da Rusi ipak imaju malo nadmoći na terenu. Također su urušili svoje ciljeve [i] sada se usredotočuju na dva određena područja. U Sjeverodonjecku su primijenili zračnu moć i uče kako učinkovitije primijeniti bližu zračnu potporu.
Iznenadila sam se ove sedmice kada sam vidjela snažnije napade iz Rusije na druga područja Ukrajine. Već dugo nismo vidjeli desetke projektila koji se lansiraju u isto vrijeme. Sada to pažljivo promatram, ali opet, mislim da je područje koje sada treba promatrati u istočnoj provinciji Lugansk.
RSE: Što Kijev može učiniti kako bi izgradio prednost na terenu, posebno kada su u naoružanju i brojčano nadjačani?
Massicot: Bili su stvarno učinkoviti u ranim danima kada su u pitanju napadi na logističke linije i traženje linija za opskrbu i ometanje ruta. Takve stvari bi nastavile imati utjecaj na ruske snage, ali opet, teško im je to učiniti u Lugansku i Donjecku jer su linije postavljene [od 2014.].
RSE: Sve je više izvještaja da se Rusija sve više oslanja na rezervne snage, uključujući i takozvane "dobrovoljce". Je li to dovoljno Rusiji da se održi na terenu svojim trenutnim tempom bez pozivanja na potpunu mobilizaciju?
Massicot: Mislim da je prilično loš znak za ruske profesionalne vojne snage to što smo već pet mjeseci u ovom sukobu, a oni već idu toliko daleko da regrutiraju trupe.
Moramo uzeti u obzir da su ruska mobilizacijska baza i ruski program profesionalne pričuve bili relativno uspavani posljednjih godina, osim što smo možda vidjeli malo aktivnosti u posljednjih 12 mjeseci.
Dakle, to nisu posebno dobro obučeni pojedinci. Ne prolaze odgovarajuću obuku -- možda najviše dvije do tri sedmice-- a onda bivaju stavljeni u borbenu situaciju. Neki od njih su i stariji -- vidimo dobrovoljce od 40 do 50 godina koji se bore u Donbasu.
Ali kad pogledam različite političke odluke koje donose unutar Rusije, mislim da vjeruju da još uvijek mogu postići svoje ciljeve. Oni već gledaju u budućnost u svijetu u kojem pokušavaju pripojiti dijelove Luganska, Donjecka i dijelove Zaporožja i Hersona. [Oni] također pokušavaju postaviti političke opcije upravo sada kao da će ovo imati za svoj teritorij. Dakle, očito misle da imaju dovoljno.
RSE: Ali je li to uvjerenje vjerodostojno, prema vašem mišljenju?
Massicot: Mislim da moramo razgovarati o kratkoročnom i dugoročnom. Kratkoročno gledano, oni očito bježe odakle god mogu kako bi izbjegli [potpunu] mobilizaciju.
Ne znam imaju li dovoljno za ponovnu veliku ofanzivu [i] ne mislim da je to moguće. Imaju vrlo ograničen skup stvari koje mogu učiniti [i] ne mislim da se mogu oporaviti od gubitaka koje su pretrpjeli u osoblju i opremi.
Dakle, mogli bismo ponovno vidjeti [nešto] poput zamrznutog sukoba, ali nećete vidjeti još jedan pritisak na Kijev ili nešto slično.
[Gledajući dalje], ono što su učinili svojim profesionalnim vojnim snagama jest to da su u biti posvetili sve od vojske i zrakoplovstva ovom ratu.
Uzeli su značajne žrtve i ljudi više ne žele sudjelovati. Mnogi se neće ponovno prijaviti nakon što isteknu ugovor. Stoga mislim da moramo obratiti pozornost na znakove o zapošljavanju i zadržavanju.
RSE: Ukrajinske snage povukle su se iz Sjeverodonjecka i čini se da su ukorijenjene na uzvišici preko rijeke u bratskom gradu Lisičansku, gdje su također izložene teškoj paljbi. Što možemo očekivati u ovoj nadolazećoj borbi?
Massicot: Nisam previše upoznata s terenom tog područja, ali Lisičansk će i dalje biti središnja točka. Vidjet ćete zračne napade, [a] mi ćemo vidjeti više topničkih baraža. Ovakve vrste stvari vrlo je teško, čak i ako ste u ukopanim položajima, izdržati. Mislim da je za Ukrajinu važno da se usredotoči na očuvanje svojih snaga, a ne da samo dopusti da se njihove jedinice rascjepkaju kako bi zadržale položaj.
Čini se da su svjesni toga i znaju da im je važnije da njihovi borci prežive, a kada je to moguće, mogu pokušati prijeći na povoljnije terene.
Ono što ne žele učiniti je biti opkoljeni ili da njihove trupe budu uhvaćene i odvedene u ruski pritvor. U ovom trenutku ima toliko znakova upozorenja da se Ženevska konvencija zapravo ne poštuje na ruskoj strani -- a u nekoliko slučajeva i na ukrajinskoj strani. Stoga bih pretpostavila da oni ne bi željeli staviti jedinice u tu poziciju.
