Piše: Natalija Volosacka
U trenutku kada su Rusi 9. marta 2022. bacili bombu na porodilište u Mariupolju, porodica Husak već je osjetila da je život u opkoljenom ukrajinskom gradu postao pakao. Izgubili su posao u luci, dom i rodbinu. Oleh i Olha Husak bili su ranjeni.
Ali napad na bolnicu, koji se dogodio samo 15 dana nakon što je Rusija pokrenula invaziju na Ukrajinu, pretvorio je pakao u kojem su živjeli u noćnu moru naseljenu mrtvacima. Prema službenim podacima, više od 25.000 umrlo je u Mariupolju u prvim danima rata. Međutim, aktivisti za ljudska prava tvrde da bi taj broj mogao doseći i 100.000. Ruske snage optužene su za brojne ratne zločine počinjene u lučkom gradu, kao i na mnogim drugim mjestima širom Ukrajine.
U to vrijeme bračni par je bio vani, u blizini bolnice, kuhajući hranu na otvorenoj vatri, na što su mnogi bili prisiljeni zbog nestanka struje i razrušene kuhinje. Anastasia, njihova najstarija kćerka, bila je u jednom od gradskih porodilišta, u kasnoj trudnoći, zajedno sa suprugom i 10-godišnjim bratom Vladislavom, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
"Odjednom sam čuo strašnu graju i povikao: 'Avion! Avion!'", prisjeća se Oleh. "Trčali smo prema skloništu, ali kad čujete avion, to znači da je bomba već pala, tako da stvarno imate samo tri ili četiri sekunde da dođete negdje na sigurno."
Opisao je da je krater od bombe dubok sedam a širok 50 metara.
Dio zida i krhotine pali su na Olhu. "Ležala je zatvorenih očiju i mislio sam da je mrtva. Ali ona je otvorila oči i počeli smo da pužemo", kaže.
Izbezumljeni par, jer nisu znali da li su im djeca na sigurnom, policija je odvela u drugu bolnicu gdje su ih zašili "bez anestezije", kaže Oleh, zbog nestašice lijekova.
"Imam kontuziju. Ne čujem na lijevo uho, a desna ruka mi ne radi kako treba. Olha je dobila povrede lica, glave i bedra", kaže Oleh gotovo dvije godine nakon napada.
Nema mjesta za tijela
Porodica je razdvojena u vazdušnom napadu. Olha i Oleh su prebačeni u jednu bolnicu, a djeca u drugu. Mobilna komunikacija je bila u prekidu, pa se nisu mogli javiti telefonom.
"Ljudi su me pitali kako nisam poludjela, ne znajući šta je s djecom. Ali imala sam jednu misao: 'Naći ću ih'. I to je ono što mi je pomoglo", kaže Olha.
Oleh i Olha morali su da ostanu u bolnici pod ruskim okupatorima više od mjesec dana. U bolnici je ponestalo hrane, a više nije bilo dovoljno zaliha ni za najbolesnije pacijente. Ali najteža stvar, kaže Olha, bilo je gledati gomilu tijela.
"Bili smo na odjeljenju neurohirurgije od 9. do 13. marta, ležali smo u hodniku i vidjeli stotine crnih vreća kako se vuku pored nas. Ležiš i slušaš kako ljudi umiru, a njima se više ne može pomoći", kaže ona. "Kad smo izašli iz bolnice, prošli smo pokraj kontejnera i vidjeli tijela kako leže tamo, nije bilo mjesta u mrtvačnici. Vidjeli smo pse kako vuku dijelove ljudskih tijela."
Olha se prisjeća kako su 12. marta, militanti Narodne Republike Donjeck, separatističke grupe koju podržava Rusija, provalili su u bolnicu.
"Na ulazu u bolnicu položili su tijelo ukrajinskog vojnika. Svaki put kad smo morali izaći, morali smo obilaziti mrtvog čovjeka i to je bio takav psihički pritisak. 'Ista stvar bi se mogla dogoditi i vama', rekli bi vojnici."
Oleh smatra da je ruske snage pokretao mentalitet koji u svojoj suštini pogrešan.
"Cijeli ovaj rat i ono što se dogodilo Ukrajini, i ne samo Ukrajini, već i Gruziji, pa Moldaviji, sve su to posljedice ruske propagande", kaže Oleh. "Kada smo razgovarali s tim 'oslobodiocima', oni su stvarno vjerovali da su nas došli osloboditi od fašizma. Dakle, svi Ukrajinci i ljudi zapadnog svijeta koji traže slobodu i nezavisnost, pravdu i dobrotu za njih su neprijatelji."
Najmlađi sin para, Vladislav, nerado govori o tome šta se dogodilo nakon vazdušnog napada na porodilište. Prisjeća se trenutka udara, kada je sa sestrom i šogorom bio u sali za porođaje.
"Ljudi su vrištali. Bilo je mnogo gelera. Svi su bili jako uplašeni", kaže. "Roditelji su mi bili negdje drugdje i nisam zno jesu li dobro. Prvo što sam pitao nakon eksplozije, kada su nas izveli napolje, bilo je: 'Šta se dogodilo s mojom mamom? Gdje je?"
Ponovni susret u Rotterdamu
Trebalo je više od mjesec dana da se porodica ponovo okupi.
"Nismo napustili Mariupolj ranije jer nismo mogli pronaći djecu", kaže Olha. "Kasnije smo saznali da je (Anastasia) 22. marta rodila dječaka u podrumu bolnice. Njen porod trajao je 20 sati, a za to vrijeme je došlo do direktnog pogotka. 11. aprila odveli su ih francuski novinari."
Oleh i Olha uspjeli su pobjeći nekoliko dana kasnije, 14. aprila.
"Sreća je da su taj dan došli volonteri, u dva minibusa, i vozili smo se 12 sati do Zaporožja, što obično traje samo dva do tri sata. Nije bilo 'zelenih koridora'. Bilo je zastrašujuće jer smo prošli 25 ruskih kontrolnih punktova, a bilo je i mnogo Čečena. Kad smo konačno stigli u Zaporožje, nisam mogla vjerovati da smo zaista izašli iz tog pakla."
Na svakoj kontrolnoj tački, muškarci iz minibusa su izvedeni i prisiljeni da stoje u redu, skinu se do pojasa i pokažu svoje dokumente. Ruski vojnici tražili su patriotske tetovaže, kaže Oleh, i provjeravali prste muškaraca da vide ima li tragova povlačenja obarača na mitraljezu ili pištolju. Svima su provjerili telefone.
Uz pomoć volontera, Husakovi su stigli do Njemačke i ponovno se našli sa svojom djecom. Dok se minibus približavao Rotterdamu, Olha ih je vidjela kako stoje s druge strane ceste. Vikala je vozaču da stane.
"Bila je to autocesta. Ne možeš samo tako stati, ali vozač je stao. Znala sam da me može udariti neko vozilo. Puno auta je stalo, ali ja sam potrčala prema djeci. Zagrlila sam ih, poljubila i vidjela unuka prvi put. Dobio je ime Damir, što znači 'onaj koji daje mir', prisjeća se Olha sa suzama u očima.
U Rotterdamu je porodica na okupu. Olha i Oleh rade u luci, pakuju voće u skladištu. Kažu da rade zajedno s mnogim drugim Ukrajincima i Poljacima.
Čekajuću oslobođenje
Husakovi redovno razgovaraju s ljudima koje poznaju, a koji su još u Mariupolju, i čuju strašne stvari.
"Nemoguće je otići odande ako imate ukrajinski pasoš. Medicinska pomoć se ne pruža građanima Ukrajine. Situacija je vrlo teška, grada više nema", kaže Olha. "Ljudi su došli iz Rusije, mnogo Čečena, Burjata i drugih nacionalnosti. Mještani koji su ostali da žive uglavnom u tim bombardovanim kućama, dok novi stanovnici dobijaju nove stanove koji su izgrađeni za propagandu, tako da mogu reći, 'Vidite, grad je oslobođen. Mi ga obnavljamo.'"
Prema procjenama Ujedinjenih nacija, u opsadi Mariupolja oštećeno je ili uništeno oko 90 posto gradskih visokih stambenih zgrada i oko 60 posto kuća.
Nema ni kuće Husakovih.
"Tamo mi je umro stariji brat", kaže Olha. "Ubijen je 3. ili 5. marta (2022.), a mogli smo da ga pokopamo tek 26. marta."
Porodica je bila u dokumentarnom filmu Associated Pressa "20 dana u Mariupolju". Ekipa dokumentarca je stiglau Mariupolj sat vremena prije početka invazije i bili su jedini novinari koji su u to vrijeme radili u gradu. Gotovo tri sedmice dokumentovali su zločine koje su počinile ruske snage, kao i njihov mučan bijeg.
Film je osvojio niz nagrada, uključujući i onu na međunarodnom Sundance Film Festivalu u New Yorku.
Za Oleha i Olhu, dugoročni planovi su pauzirani dok čekaju oslobođenje svog rodnog grada.
"Stvarno želimo da Mariupolj bude oslobođen. Želim otići tamo, posjetiti grobove svojih roditelja i brata. Jako mi nedostaje Ukrajina", kaže Olha.
Oleh dodaje: "Nećemo ići u Mariupolj sve dok je okupiran. Kad grad bude oslobođen i dođe do pobjede, ako nas luka treba, otići ćemo tamo."
Facebook Forum