Do prije četrdeset i nešto dana život tridesetpetogodišnje Yulije Schepak bio je normalan. Živjela je, kao i većina kako kaže, za djecu i imala snove. No, od 24. februara sanja samo da se vrati kući.
Ujutro u 10 sati 6. marta sjela je u autobus za Poljsku zajedno sa svojim šesnaestogodišnjim sinom Jevheniijem, četranestogodišnjom kćerkom Oxanom, sestrom Ludom i njenim dvogodišnjim blizancima. Napustit će rodnu Mankivku i ratom zahvaćenu Ukrajinu u kojoj će joj ostati muž, bolesna majka i cijeli dosadašnji život.
"Mislili smo da ćemo ostati najduže dvije sedmice", kaže Yulia koja je radila kao medicinska sestra u lokalnoj bolnici. U kofer su spakovali lijekove, malo hrane i vode i krenuli na put.
‘Duša mi je tamo’
Na samom početku rata nisu mogli pobjeći iz svog sela, pošto je najbliža autobuska stanica udaljena 30 kilometara. Područje oko njihovog mjesta bilo je bombardovano zbog skladišta koja se nalaze tu, pa je stanica bila zatvorena.
To je trajalo nekoliko dana nakon čega uspijevaju sjesti na autobus za Varšavu. Kažu da su imali sreće, jer nisu morali hodati kilometrima do granice sa djecom. Dva dana su putovali i čekali u koloni na granici 18 sati.
"Ne bih napustila Ukrajinu da nije moje sestre sa malom djecom. Radije bih ostala da pomažem u bolnici, a svoju bi djecu poslala sa nekim u Poljsku," kaže Yulia dok sjedimo u stanu u kojem sada borave sa svojom djecom.
Nisu znali šta da očekuju u Poljskoj, stranoj zemlji. No, svekrva Yulijine sestre živi u Poljskoj oko dvadeset godina i preko Julije Butrym-Poludniewske, vlasnice škole za jogu, nalaze stan u kome dvije sestre sa djecom mogu boraviti.
Ona je za njih preko Facebooka prikupila i osnovne potrepštine za porodicu. Yulia kaže da su u Poljskoj naišli na veliku pomoć.
"Ne bi život bio dovoljan da im sve vratimo, neizmjerno smo im zahvalni," govori Yulia i na sto stavlja čaj i zdjelu sa čokoladama dodajući da su i Ukrajinci gostoljubiv narod.
Ipak, da je mogla, kaže da bi ostala u Ukrajini da pomaže.
"Mogu liječiti ranjene, šiti rane. Roditelji su mi ostali tamo, duša mi je tamo. Ali, sestra ne može sama sa dvoje dvogodišnjih blizanaca, ne može ići raditi i ostaviti ih, tako da sam i zbog nje došla."
‘Gledamo i plačemo’
Na TV-u u stanu u kojem borave stalno je upaljen ukrajinski kanal. Yulia kaže da im je bilo teško i da nisu željeli da idu iz Ukrajine, ali nakon vijesti iz Buče, shvatili su da su donijeli pravu odluku zbog djece. Kaže gleda vijesti i plače.
"Onda moram napraviti pauzu. U nekim slučajevima pokušavam objasniti smrt vojnika, oni se bore, na liniji, ali kako objasniti smrt dvogodišnjeg djeteta? Gledam, duša me boli, plačemo."
Njen muž, kao i ostali muški članovi porodice morali su ostati u Ukrajini. I dalje su u Mankivku, gradu u središnjoj Ukrajini, nekih 750 kilometara daleko od porodice.
"Moj muž nije mogao ići u vojsku, biti vojnik, jer ima određeni stepen invalidnosti. Ne vidi na jedno oko. Nikada nije pucao iz oružja. On i slični njemu su se organizovali na druge načine da zaštite naše mjesto. Osmatraju nebo, ima li dronova, letjelica, provjeravaju dokumente ljudi koji dolaze, jer ima mnogo diverzanata i slično."
U mjestu iz kojeg dolazi nisu se vodile borbe, ali kaže bilo je pojedinačnih incidenata.
"Helikopter je srušen u jezero, raketa je srušena i pala u dvorište mještana. Naveče smo pokrivali stvari koje bi mogle biti bombardovane."
Kaže da im je na početku bilo teško uz bombarodvanje koje se dešava noću i nebo koje gori. Čak su se i po dolasku u Poljsku na početku noćima plašili zvukova koje bi čuli kroz prozor.
‘Ovo jednostavno nije dom’
U Poljskoj uče jezik. Djeca idu na online časove u Varšavi, ali i na online časove u svojoj školi u Ukrajini.
"Ako je moguće da imaju čas online imaju. Ako nije, pošalju im vježbe da rade od kuće."
Njen sin Jevhenii je nedavno je proslavio šesnaesti rođendan. Kaže nam da je za pokon je od djeda dobio motor. Ženja, kako ga od milja zovu, kaže da sanja da se vrati kući i vozi motor.
"Učim poljski, hodam po gradu, upoznajem mjesto, idemo da vidimo gdje je šta, gdje je metro. Ali želim kući i više nigdje, stalno o tome mislim." Ženjini svi drugovi su u Ukrajini. Kaže da nisu imali kome otići.
Porodica je dvije sedmice provela u organizaciji života, u redovima, vađenju privremenih dokumenata i popunjavanju papira, a sada Yulia pokušava da pronađe posao. Ukrajinskim izbjeglicama u Poljskoj, naime, koje se prijave za nacionalni identifikacioni broj, omogućen je pristup zdravstvu, tržištu rada, a besplatan im je i javni prevoz 18 mjeseci.
Ako rat potraje Yulia ističe ostat će i raditi sve dok bude potrebno, zbog toga i uči jezik. Voljela bi kada bi mogla da radi u bolnici. “Ali vidjet ćemo.”
Priča da je sa suprugom prethodnih godina mnogo radila da naprave život, dom, te da su tek trebali da počnu živjeti i uživati u svemu.
"Imali smo normalan život, dom, imali smo snove i planove. Željeli smo na odmor, da slavimo rođendane," kaže Yulia.
Danas razgovara sa roditeljima koji su ostali u Ukrajini, sa prijateljima i pokušavaju da se pretvaraju da je sve uredu, ali je osjećaja previše. Naziva se sretnom, jer njena kuća u Mankivku nije uništena.
"Ako ovako ostane, imamo budućnost, jer se imamo gdje vratiti." U Poljskoj im nije loše, ništa ih ne plaši, ništa, kako kaže, ne leti iznad njih.
"Kako da se osjećam? Želim kući. Plus, tamo nam je ostala porodica, roditelji. Život nam je ostao tamo. Ovdje nas ljudi podržavaju i pomažu, ali ovo nije dom."
Na dan kada je Yulia sa porodicom prešla granicu, u Poljsku je iz Ukrajine ušlo 140.085 njihovih zemljaka. Do danas je više od 4,5 miliona Ukrajinaca napustilo zemlju zbog ruske invazije koja je počela 24. februara.