'Ne kukaj': Odrastanje u 'patriotskom' ljetnjem kampu u srcu Ukrajine

Piše: Aleksander Palikot

Velike okrugle naočare uvećavaju njegove oči, "Raketa" je stajao uspravno zajedno sa oko 40-oro druge djece uzrasta od 10 do 13 godina, svi su obučeni u crnu odjeću s identičnim crnim kačketima, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Nakon što je instruktor pregledao urednost njihove odjeće, djeca su stavila ruke na srce i recitovala pjesmu poznatu kao Molitva ukrajinskog nacionaliste.

"Sve slabosti u mom srcu spali ognjem životvornim. Da ne znam za strah ili oklijevanje", izgovarali su dio zakletve koju je 1936. napisao nacionalistički vođa Osip Maščak, a koja je sada popularna među nekim od ukrajinskih vojnih jedinica koje se bore protiv ruske invazije.

Ova okupljanja, ujutru i uveče, daju ton desetodnevnom "patriotsko-nacionalističkom" omladinskom kampu u Holodnom jaru, drevnoj šumi o kojoj pričaju nacionalisti u Ukrajini: partizani koji podržavaju kratkotrajnu Ukrajinsku Narodnu Republiku su se ovde borili protiv boljševika i bjelogardejaca u ukrajinskom ratu za nezavisnost prije nešto više od jednog vijeka.

Ruska invazija je ojačala ukrajinsko jedinstvo i osjećaj nacionalnog identiteta. Usred napada, različiti oblici vojne obuke postaju dio svakodnevnog života miliona ljudi, a ni djeca nisu isključena.

Čak 73 odsto Ukrajinaca smatra da je "vojno-patriotsko obrazovanje" preporučljivo u školama, a 16 odsto se protivi tome, prema studiji o militarizaciji društva iz maja 2024. koju je sproveo Kijevski Centar Razumkovi iz pomoć USAID-a.

Ovu promjenu u popularnom mišljenju izrazila je prva dama Ukrajine, Olena Zelenska, koja je u Davosu u januaru 2023. rekla: "Ono što su (Rusi) postigli jeste da će sva naša djeca biti nacionalisti".

'Odgovorni građani'

Program kampa Poziv Jaruge, uključuje sport, predavanja o ukrajinskoj istoriji i nacionalističkoj ideologiji i aktivnosti kao što su sklapanje pušaka AK-47, obuku prve pomoći i radionicu koja se bavi bezbjednosti od mina.

"Ne želimo da se naša djeca bore, voljeli bismo da ne moraju", rekao je za RSE Ilja Marijan, direktor kampa. "Ali želimo da odgojimo odgovorne građane sposobne da se organizuju i brane."

Većina djece u kampu ne mogu da se sjete Ukrajine koja je u potpunosti u miru. Bili su mališani kada je Rusija zauzela Krim i raspirivala rat u Donbasu 2014. godine, a imali su oko 10 godina kada je Rusija pokrenula invaziju u punom obimu 2022. godine.

"Raketa", 13-godišnjak, čije je pravo ime Georgij, treći je put u kampu. Rekao je da je dobio svoj nadimak, svi u kampu imaju nadimke kao što su ih nekada imali partizani iz Holodnog jara, kada su ga prijatelji bacili u jezero 2021. i kada je "letio visoko u vazduh kao raketa".

Tog ljeta upoznao je Pavla Nakonečnog, aktivistu i istoričara koji je pokrenuo kamp 2020. i poginuo boreći se protiv ruske invazije juna 2022. u 25. godini života. Organizaciju je prepustio u ruke bliskih prijatelja, mladih ljudi uglavnom iz obližnjih Čerkasa, uspavanom i donedavno većinski ruskom gradu na rijeci Dnjepar u centralnoj Ukrajini.

"Ovdje sam našao svoje mjesto", rekao je Georgij tokom cjelodnevnog pješačenja po šumi i okolnim brdima. Njegovi roditelji su se nedavno razveli, a on i njegova majka preselili su se u selo u drugom regionu da žive sa očuhom.

On sebe smatra nacionalistom: "To znači biti odan naciji i slijediti njene ideje", rekao je.

Marjan, koji je sa 23 godine bio najstarija osoba u kampu, rekao je da, iako je riječ "nacionalizam" možda imala negativne konotacije za neke u Ukrajini u prošlosti, sada ne predstavlja prepreku za roditelje da tamo šalju svoju djecu, čak i ako se oni sami kloni politike i ideologije.

Ukrajinska nacionalistička tradicija predstavljala je podjele unutar i izvan zemlje, uz određene kritike Organizacije ukrajinskih nacionalista (OUN) i njenog vojnog ogranka, Ukrajinske pobunjeničke armije (UPA), koja se borila uz i protiv nacističke Njemačke u različito vrijeme tokom Drugog svetskog rata i optužena je za izvođenje ubilačkih pohoda protiv Poljaka i Jevreja.

Dok su se učesnici kampa penjali na brdo za koje legenda kaže da je sahranjen kozački vođa iz 17. veka Bohdan Hmeljnicki, Marijan je rekao da njegova grupa priznaje "mračne epizode" u istoriji ukrajinskog nacionalizma, ali se fokusira na njegove "pozitivne aspekte", "modernizuje ga" i "ne propovijeda agresiju, već se sprema za samoodbranu".

"Iznad svega učimo djecu vrijednostima discipline, bratstva i patriotizma", rekao je on.

Razdvojeni ratom

Za "Hrasta", 11-godišnjaka čije je pravo ime takođe Georgij, pješačenje od 30 kilometara završilo se krvavim nosom. Nosio je vojni ranac sa priborom za prvu pomoć i preživljavanje, poklon starijeg prijatelja koji je vojnik, isto kao i otac i deda Georgija.

"Krvarenje iz nosa nije velika stvar", rekao je dok su mu instruktori pomagali.

Otprilike polovina kampera ima bliske rođake u vojsci, a skoro svi poznaju vojnike iz šireg porodičnog ili društvenog kruga.

"Roki", 13-godišnjakinja, čije je pravo ime Solomija, razgovara sa ocem na liniji fronta svaki četvrti dan i svakodnevno mu šalje poruke. Rekla je da je ponosna na njega i da je u kamp došla po njegovom savjetu.

Uživala je u patriotskim ritualima i pjesmama koje su uvijek prisutne u kampu, kaže, jer su za nju "čin poštovanja prema našim herojima".

Nazar, ili "Keba", 12-godišnjak, nije vidio svog oca, koji se pridružio vojsci ubrzo nakon što je Rusija pokrenula invaziju u februaru 2022., više od šest mjeseci. Razgovaraju svake nedelje, ali Nazar, koji je nosio vojničke pantalone i parče papira smotanog kao cigareta u ustima, rekao je da mu otac mnogo nedostaje.

Za razliku od većine djece, Nazar nije uvijek izvršavao naređenja organizatora kampa, koji ostavljaju malo prostora za neposlušnost ili nepreciznost. Kada je insistirao da napuni svoju flašu vode uprkos zahtjevu da požuri, cijela grupa je morala da bude u položaju skleka dok su ga čekali, organizatori to nazivaju "kolektivnom odgovornošću".

Odvajanje od roditelja i strah za svoje živote mogu da parališu razvoj djeteta, rekao je za RSE Vladimir Vološin, načelnik Instituta za psihologiju zdravlja, koji održava rehabilitacione sesije za djecu vojnog osoblja. "Očajnički im je potrebna društvena interakcija i prihvatanje, ali svaki pojedinačni slučaj zahtijeva individualni pristup."

Organizatori kampa, većinom srednjoškolci i studenti koji su i sami učestvovali u kampu "Pozov jaruge" u svojim tinejdžerskim godinama, provodili su sat vremena svake večeri da bi razgovarali o problemima sa kojima se učesnici suočavaju i generalno se bavili njihovim zabrinutostima.

Prema riječima Katerine Dorošenko, jedne od instruktora, za djecu naviknutu na uznemirene vazdušne napade i usamljeno školovanje putem interneta, kamp je "bezbjedno utočište".

Maksim, 12, vidio je eksploziju kada je ruska raketa pogodila centar njegovog rodnog grada Vinice u julu 2022. godine, ubivši 20 ljudi. Kaže da je njegova tetka sahranjena u masovnoj grobnici u Mariupolji, lučkom gradu na Azovskom moru koji je okupirala Rusija nakon smrtonosne opsade u proljeće 2022.

Kaže da je skupljao novac da plati sebi put u kamp, rekavši da je Holodni Jar "mjesto u kojem radi ono što želi".

Mnoga ukrajinska deca doživljavaju gubitak, dislokaciju ili nasilje koje rezultira osećanjem izolacije, nerazumijevanja i nemoći, rekla je za RSE Ina Knjazjeva, psihoterapeutkinja dobrotvorne fondacije Glasovi djece.

Knjazjeva, koja takođe koorganizuje terapijske kampove za djecu, rekla je da uznemireni roditelji često postaju previše zaštitnički nastrojeni tokom rata, tako da djeca mogu da uživaju jasna pravila i moćan autoritet, kao i fizičke aktivnosti i avanture.

'U rovovima'

Djeca u kampu svega toga dobijaju u izobilju. Bude se oko šest sati ujutru, rade jutarnje vježbe i stoje u dugom redu kako bi dobili jednostavno seljačko jelo. Dozvoljeno im je da koriste mobilne telefone jedan sad uveče, što 10-godišnji Matvij po nadimku "Foka" opisuje kao "iskustvo nula od 10".

Od kampera se traži da održavaju disciplinu i obavljaju osnovne poslove kao što su pranje sudova i čišćenje toaleta, na kojima su iznad jame okačeni transparenti sa natpisom "Ruski restoran".

Svi u kampu moraju da govore ukrajinski; Ruski je dozvoljen samo za telefonske razgovore sa roditeljima.

Slogan kampa, koji je skovao njegov osnivač, Nakonečni, je: "Ne kukajte!"

Jurij Južič, bivši predsednik odbora Plasta, najveće izviđačke organizacije u Ukrajini i poznanik pokojnog Nakonečnog, opisao je kamp Poziv Jaruge kao "uzornu inicijativu" koju treba replicirati "na državnom nivou".

"Potreba za vojno-patriotskim obrazovanjem je ogromna jer svakog dana vidimo kako Rusi ubijaju nas i našu djecu", rekao je on poslije ruskog raketnog udara na kijevsku dječiju bolnicu Okmatdit.

Rekao je da su mnogi od njegovih bivših optuženika ubijeni u borbi tokom rata.

Ovog ljeta oko 150 djece, uzrasta od 10 do 17 godina, pohađaće nekoliko sesija u Holodnom jaru, rekao je za RSE Roman Nadtočij (35) suosnivač organizacije koji sada služi vojsku. Organizatori sanjaju da to mesto pretvore u cjelogodišnji edukativni centar.

Nekoliko puta tokom desetodnevnog kampa noću je vršena takozvana "uzbuna". Treće noći, nakon što su kamperi izabrali svoje nadimke, probudili su ih u 2 sata ujutru da bi se zakleli da će se uvek ponašati hrabro i dostojanstveno, kao što su organizatori rekli da su to uradili partizani Holodnog jara.

Dok su djeca klečala, okružena bakljama i mističnom muzikom koja je dopirala sa zvučnika, Marijan, inače glumac po obrazovanju, stavio im je na ramena repliku kozačkog mača.

Artem, ili "Zmaj", 11-godišnjak, rekao je da je to za njega "najbolji dio kampa". Rekao je da želi da bude vojnik poput svog dede Sergeja, koji se pridružio vojsci na početku invazije, u 58. godini, i koristio je "Zmaj" kao pozivni znak. Sergej, koji je poslat kući poslije dva srčana udara, izdržava Artema i njegovu samohranu majku novcem koji prima kao invalid.

"Mislim da je morao da prođe kroz nešto slično u rovovima", rekao je Artem o svom dedi.