U vrijeme kada se BiH, ali i cijeli region, suočavaju s velikim sigurnosnim izazovima od terorizma do organizovanog kriminala međunarodnih razmjera, ključno je da uposleni u sigurnosnim sistemima moraju biti kvalifikovani i educirani za ono što je pred njima.
Danas se tim poslovima bavi svako ko poželi, kaže dekan sarajevskog Fakulteta za kriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije Nedžad Korajlić.
„Da li su to ljekari, pekari, apotekari ili su to ljudi menadžeri sigurnosti, stručnjaci iz oblasti kriminalistike i kriminologije. Jer imam osjećaj da se problemom sigurnosti danas žele baviti svi – i oni koji nisu pozvani, a i oni koji su pozvani a ostali su na stepenu razvoja kao onda kada su završili fakultete.“
Upravo jer kriminal postaje sve sofisticiraniji, takvi moraju biti i kadrovi u sigurnosnom sektoru koji moraju znati kakav je naredni korak protivnika, vjeruju stručnjaci za kriminalitet. U tom svjetlu neophodna je saradnja sa svim segmentima društva. Istraživanje koje je radio Centar za sigurnosne studije iz Sarajeva pokazalo da od 40 posto građana Bosne i Hercegovine smatra da je policija najkorumpiraniji dio ukupnih struktura sigurnosnog sistema. Brojne afere koje potresaju državu, završe samo na tome što kod građana stvara sumnju. Alma Kovačević, projekt koordinatorica Centra za sigurnosne studije u Sarajevu kaže kako “do sada nemamo pravosnažnih osuđujućih presuda za krupna koruptivna djela. To može ukazati i na korumpiranost ukupnog sigurnosnog sektora, u ovom slučaju pravuđa. To znači da je kompletan lanac, a ne samo policija nešto gdje treba jačati integritet.”
Također, jedan od ključnih problema je svakako korupcija koja prema globlanom barometru u svim balkanskim zemljama premašuje 60 posto. Glavne uloge su uglavnom političari ili njihovi bliski prijatelji kojima se namiještaju poslovi. Tako raste i sumnja da nisu svi isti pred zakonom. Nevladin sektor se kroz mrežu POINTPLUS odlučio pozabaviti ovim pitanjima te nadgledati borbu protiv korupcije u policijama na Zapadnom Balkanu.
Saša Đorđević, beogradski Centar za bezbjednosnu politiku najavio je aktivnosti ovog tima.
“Jedno od pitanja koje ćemo raditi do kraja godine jeste koliko političari utiču na rad policije, pre svega na onaj operativni rad, potom kako ide postupak depolitizacije policije, koji je jedan od velikih problema”, smatra Đorđević.
S druge strane, u BiH postoji problem nesaradnje među agencijama, čak i oko bitnih sigurnosnih pitanja. Iako smatra da politika koja i postavlja čelne ljude u institucije sigurnosnog sistema nije kriva, zamjenik direktora Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine Mile Jurić, nije mogao poreći da sve ovisi volji, prije nego zakonskoj obavezi.
„Ako pogledamo zakone o unutarnjih poslovima i svih agencija u BiH vidjećete da stoji da su svi obavezni na saradnju. Pitanje je to dobre volje za suradnju, ali i kapaciteta“, kaže Jurić.
Terorističke prijetnje koje stižu do operativaca su stvarne i ozbiljne, što je pokazao i napad na policijsku stanicu u Zvorniku. Napad na policajce je napad i na državu, kaže kriminalist Jasmin Ahić. Ipak, policija i kada radi na sprečavanju izložena je pritisku, baš kao i brojne druge agencije. Najveći je broj terorističkih prijetnji je spriječen, bez da je javnost ikada saznala da su postojale. Ali i kad se desi tragedija, treba ih pustiti da rade bez smetnji i uplitanja politike kaže Ahić, jer „svi mi kao građani trebamo na policijskog službenika, na pretres stana, na informativni razgovor da gledamo kao na nešto normalno i ne pravimo dramu.“
Policijski službenici, pri tome, dodaje Ahić moraju da budu veoma senzibilni kada su u pitanju neki dijelovi zemlje, naročito povratnička populacija i u jednom i u drugom bh entitetu, ali i za jedne i druge mora biti jasno da je „policijski službenik simbol države, bez obzira je li na lokalnom ili državnom nivou, tako ga se treba percipirati.“
Kriminalci su, bar ako je suditi prema dosadašnjem iskustvu korak ispred sigurnosnih agencija. Granice, etnička ili politička pripadnost njima nisu problem. To su pokazali i primjeri slučaja Turković ili Keljmendi, ali i radikalnih grupa, poput onih koje vrbuju mlade za odlazak na strana ratišta, koji su uvezani od Beča, preko Srbije, BiH, Kosova i Crne Gore.