17. novembra 1995: Izetbegović je rekao Periju da on ne bi mogao biti dio sporazuma potpisanog s bosanskim Srbima. Kao što je bio slučaj s nacistima, rekao je on, sporazum treba da im bude nametnut. Peri je otresito odgovorio da za razliku od savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu, Bosanci nisu vojno porazili vojsku bosanskih Srba.
**************************
Posjeta visoke američke vojne delegacije, s ministrom odbrane Vilijamom Perijem (William Perry) i dvojicom generala koji će imati vodeću ulogu u snagama IFOR-a (Džoulvan i Neš), bila je sračunata da se pokaže i evropskim i balkanskim pregovaračima da su Sjedinjene Države „ozbiljne“ u korištenju američkih snaga u provođenju mirovnog sporazuma. Visoki vojni zvaničnici – kao i Lejk prethodnog dana – trebalo je da pojačaju pritisak na balkanske vođe da se dođe do sporazuma. U podsjetniku za Perijeve razgovore s Izetbegovićem i Miloševićem pisalo je: „Ako izostane sporazum, to bi bio problem za Sjedinjene Države, ali bi bilo i katastrofa za vašu zemlju“.
„Perijev najtvrđi sastanak tog dana bio je s Izetbegovićem“ – piše u studiji.
„Bosanski vođa bio je iritiran, propitujući ministra odbrane u vezi s vojnom podrškom Sjedinjenih Država za Bosnu. Peri je potvrdio da će Sjedinjene Države poštovati svoje obećanje da će pomoći Bosancima da obnove vojsku pomoću programa opremi-i-obuči ako strane prihvate odgovarajući sporazum o kontroli naoružanja. 'Ja sam im rekao da vjerujem i da naša vlada vjeruje, da je neravnoteža snaga 1992. doprinijela da je rat uopšte počeo“, rekao je Peri u intervjuu za BBC 18. januara 1996. 'Zato, kad snage NATO-a odu za godinu dana, ne želimo da ostavimo neravnotežu ... radićemo s njima da uspostavimo ravnotežu snaga'.
U zabrinjavajućoj opasci, Izetbegović je rekao Periju da on ne bi mogao biti dio sporazuma potpisanog s bosanskim Srbima. Kao što je bio slučaj s nacistima, rekao je on, sporazum treba da im bude nametnut. Odgovarajući, Peri je otresito rekao da za razliku od savezničkih snaga u Drugom svjetskom ratu, Bosanci nisu vojno porazili vojsku bosanskih Srba. Pošto 'bosanska okupacija' nije opcija – vođe u Sarajevu i Palama moraće naučiti da sarađuju“.
Dok su trajale posjete visokih zvaničnika iz Vašingtona, do večeri 17. novemba priveden je kraju rad na pet of 11 aneksa sporazuma: o ljudskim pravima, izbjeglicama, nacionalnim spomenicima, civilnoj implementaciji i policiji.
Napredovao je i rad na ostalim ankesima a tri najspornija pitanja bili su ustav, izbori i mapa.
"Rad na ustavu bio je gotovo završen, iako su se neki u Daytonu pitali da li će on ikada biti vrijedan koliko i papir na kojem je napisan. Roberts Owen, glavni pregovarač o ustavu, osjećao je da je dokument sadržavao više nego što je on u početku očekivao, ali ne i dovoljno da bi garantovao efektivnu centralnu vladu. Iako je izgledalo dobro u principu, većina američkih pregovarača shvatala je da, kao i ženevski i njujorški sporazumi (koji su prethodili Daytonu) ustav maskira temeljno neslaganje između vođa bosanskih Srba i sarajevskih vođa o poželjnosti i ulozi centralne vlasti. Sasvim jednostavno, bosanski Srbi još nisu prihvatali da bi Bosna mogla biti cjelovita država pod kontrolom centralne vlasti. 'Srbi bi radije dali maksimalnu moć Republici Srpskoj ali znaju da to ne dolazi u obzir,“ – izvijestio je Pardu Perija. 'Zato su odlučili da sabotiraju centralnu vlast ... dajući joj ogranićena ovlašćenja'. Na pozitivnoj strani, dok ustav ne može garantovati održivu, multietničku i demokratsku Bosnu, mogao bi 'dati Bosancima mogućnost da grade takvu državu'. Ali, 'da bi se takva mogućnost ostvarila, sadašnje vodstvo na Palama mora se promijeniti, ili putem izbora ili optužnica (za ratne zločine),“ kaže se u studiji.
U vezi s izborima: bosanska i srpska strana najžešće su se sporile oko glasačkih prava izbjeglica i uloge OSCE u nadzoru nad izborima. Milošević je insistirao da izbjegli moraju biti lično prisutni da bi glasali dok su Bosanci insistirali da izbjegli imaju pravo da budu registrovani i da glasaju tamo gdje su živjeli u vrijeme popisa 1991. Amerikanci su ponudili kompromisni predlog – da izbjegli mogu sami odlučiti gdje žele da njihov glas bude primijenjen. Rezervna opcija je bila: da se ostavi da OSCE presudi o tome. Holbruk se nadao da će povratak državnog seketara Kristofera u Dayton doprinijeti da se to pitanje riješi.
„Američka delegacija nadala se da će sva ta pitanja biti riješena do kraja vikenda, tako da mogu stići kući do Dana zahvalnosti. 'Subota će', pisao je Holbruk Kristoferu, 'biti odlučujući dan u Daytonu'. Tada, pomoćnik sekretara je prvi put sugerisao da Sjedinjene Države razmotre čvrst rok za okončanje pregovors i da im stavi do znanja da je to 'naša posljednja šansa za uspjeh' ... Holbruk je shvatao da je to bila 'strategija visokog rizika' ali je vjerovao da će ona biti odlučujuća,“ piše u studiji.
U sljedećem nastavku: Milošević „oslobađa“ Sarajevo
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.