11.-12. novembra 1995: Holbruk je autoru studije o problemima s predstavnicima kontakt grupe u Daytonu rekao: „Britanci, Francuzi i Rusi izgledali su spremni da prihvate i ishod koji bi povećao izglede za 'Veliku Srbiju'“.
***************
„Vikend 11. i 12. novembra bio je po mnogo čemu intermezzo između dva čina u Daytonu. Trebalo je deset dana da se riješe pitanja kao što su Federacija i Istočna Slavonija. Tokom tog vremena strane su se osjećale komforno s okolinom i jedni s drugima. Bilo je nekog napretka u područjima kao što su aneksi o IFOR-u i izborima. Ipak, uprkos satima pregovora i značajnim poticajima Sjedinjenih Država, većina glavnih pitanja ostala je netaknuta. To je posebno bio slučaj s mapom. Bilo je nešto diskusije o temama u vezi ukupnog teritorijalnog aranžmana – na primjer o statusu Sarajeva – s neznatnim uspjehom. Problem je bio što su strane još govorile jedna mimo druge i niko još nije ponudio predlog koji bi se osnovano mogao smatrati kompromisom. Sarajevska vlada nije podnijela ništa ozbiljno a bosanski Srbi, iako „teatralno angažovani“ sa svojim istorijskim mapama i emocionalnim lekcijama, tek je trebalo da podnesu ozbiljan racionalan predlog. Kako je isticala druga nedjelja pregovora, Sjedinjene Države su željele da se vikend iskoristi za pokretanje pregovora. Kerik je pisao (savjetniku za nacionalnu bezbjednost) Lejku: Subota je dan za mape,“ piše u studiji.
Vikend, ipak, nije urodio ničim novim i razgovori o mapama nisu davali rezultata. Na subotnjem sastanku sa Izetbegovićem i Silajdžićem u Holbrukovom apartmanu provedeno je dosta vremena nad mapama bez sporazuma o bilo čemu. Izetbegović je jedino insistirao da je mapa kontakt grupe osnova za pregovore. Ta mapa je još uključivala izgubljene teritorije Srebrenice i Žepe za koje se nije očekivalo da bi mogle biti vraćene u Daytonu.
„Srbi nisu bili bolji. Dok su Bosanci bili tvrdoglavi, Milošević nije imao razloga da bude popustljiviji. Bosanski Srbi bili su još problematičniji. Iako su oni bili potisnuti u stranu u svim drugim pregovorima u Daytonu, mapa je bila jedna od tema u kojoj su bili uključeni. Pardu (Pardew) je proveo najveći dio vremena s njima tokom prve nedjelje i Holbruk je dozvolio Krajišniku da govori tokom 'maratona nad mapama' 7. novembra. Ali, kako su pregovori jenjavali, nepopustljivi bosanski Srbi nisu bili rješenje.
Nakon što je izdržao višesatne lekcije o svetosti srpske zemlje i o narastajućoj islamskoj prijetnji, Pardu nije trebao podsjećanje kako bosanski Srbi nisu baš najrazumniji sagovornici. Štaviše, mogao je iz prve ruke vidjeti neke primjere potpuno bizarnog ponašanja. Neki bosanski Srbi su izgleda kupovali lovačke noževe i kamuflažnu opremu u prodavnici u bazi Wright-Patterson (u kojoj su svi delegati u pregovorima mogli da kupuju sve osim oružj)," kaže se u studiji.
To iskustvo ojačalo je prvobitnu odluku da u ime bosanskih Srba pregovara Milošević: Holbruk je odlučio da Pardu više ne pregovara sa njima nego da o tome koliko će i gdje oni biti uključeni odlučuje Milošević.
Razgovori o mapi tokom vikenda pokazali su se kao vrlo rizični, prijetili su da ponište atmosferu dobre volje iz gotovo dvije nedjelje pregovora, a dok je američki tim počeo raditi na svom predlogu mape, Kerik se pribojavao „da bi Izzy (Izetbegović) mogao izići u javnost“.
Amerikanci su gotovo isto toliko problema imali i sa evropskim partnerima iz kontakt grupe. Oni su u Daytonu i fizički bili odvojeni od pregovaračkih strana, bili su nezadovoljni što nisu direktno učestvovali u pregovorima i nisu se slagali s američkim očekivanjima sveobuhvatnog sporazuma.
Holbruk je o tome autoru studije rekao:
„Britanci, Francuzi i Rusi izgledali su spremni da prihvate i ishod koji bi povećao izglede za 'Veliku Srbiju'“.
O nezadovoljstvu Evropljana tretmanom u Daytonu zabilježena je i situacija na granici diplomatskog incidenta. Amerikancima je javljeno da francuski predstavnik Žak Blot (Jacques) neće moći da dođe na sastanak pošto ne može da prođe bezbjednosnu kontrolnu tačku na ulazu u bazu. Francuz je, naime, odbijao da ga onjuše psi trenirani za kontrolu eksploziva i stražari ga nisu puštali unutra. Kad su Amerikanci došli da intervenišu, našli su Blota kako viče: „Za dostojanstvo Francuske, ne dozvoljavam da me njuše!“
Stražari su pristali da ga ipak puste bez kontrole.
„Uprkos odsustvu napretka u vezi s mapom i problemima s Evropljanima, vikend je donio jedan pozitivan korak: konačan sporazum o Istočnoj Slavoniji. Strane su predale tekst sporazuma u subotu u Daytonu i on je u nedjelju potpisan od Galbrajta, Stoltenberga i lokalnih zvaničnika u Zagrebu i Erdutu. Kako su Kristofer i Holbruk dogovorili dva dana ranije, konačni dokument je odražavao kompromis o posljednjim neusaglašenim pitanjima. Prelazna vlast Ujedinjenih nacija će upravljati područjem najmanje dvanaest mjeseci i ne duže od 24 mjeseca. Kad mandat Ujedinjenih nacija istekne, region će biti reintegrisan u Hrvatsku. Lokalni izbori održaće se pred kraj tog prelaznog perioda a međunarodna zajednica će nadzirati ljudska prava i povratak izbjeglica,“ kaže se u studiji.
U sljedećem nastavku: Bosanska delegacija kao 'mini-Jugoslavija'
**************
Ova dokumentarna serija zasnovana je na studiji „Tajna istorija Dejtona: Američka diplomatija i bosanski mirovni proces 1995.“ (National Security Archive Electronic Briefing Book No. 171) čiji su autori Derek Chollet i Bennet Freeman. Za Radio Slobodna Evropa priredio Kemal Kurspahić.