Piše: Heather Maher
U novembru će američki glasači birati između dva predsjednička kandidata koji nude sasvim drugačije planove za budućnost zemlje, barem kada su u pitanju domaći problemi. Kada su u pitanju međunarodni odnosi i državna sigurnost, razlike u politici predsjednika Baracka Obame, kandidata Demokratske partije, i njegovog republikanskog protukandidata Mitta Romneya nisu toliko jasne.
Šta Obama i Romney predlažu za oporavak američke ekonomije?
Barack Obama tvrdi da će smanjiti poreze za prosječne Amerikance i povećati poreze za najbogatije. Želi da ljudi koji zarađuju više od 250.000 USD godišnje plaćaju najmanje 30 odsto poreza, a da milioneri i mlijarderi plaćaju skoro 40 posto.
Za razliku od njega, Mitt Romney vjeruje da će smanjenje poreza za sve Amerikance, uključujući i one bogate, pomoći oporavak ekonomije. Romney želi smanjiti poreze najbogatijim Amerikancima sa 35 na 28 posto. Romney navodi da bi smanjio pad prihoda tako što bi srezao potrošnju i administraciju. Obojica bi smanjili poreze korporacijama.
Šta je sa politikom zapošljavanja?
Stopa nezaposlenosti u Americi ne pada ispod 8 posto i oba kandidata tvrde da znaju kako je sniziti. Obama planira nastaviti upumpavati novac u javne infrastrukturne projekte kao što su gradnja cesta i mostova, kao i dati državama novac da zaposle više nastavnika i policijskih službenika. Omogućio bi poreske povlastice za proizvodne kompanije da bi osigurao radna mjesta za Amerikance i olakšao pokretanje novih biznisa.
Romney želi omogućiti privatnom sektoru, ne vladi, da bude mašina za otvaranje novih radnih mjesta. Osim poreskih olakšica za biznise, riješio bi se nekih zdravstvenih i sigurnosnih regulacija za koje tvrdi da onemogućavaju razvoj kompanija. Decentralizovao bi programe prekvalifikacija za federalne poslove i omogućio državama da same urede programe prekvalifikacija. Također bi otežao osnivanje sindikata u firmama i tvrdi da sindikati „povećavaju troškove i uvode strožije kriterije na random mjestu” a to, kako on kaže,“šteti kompetitivnosti i koči inovaciju“.
Da li se slažu oko potrebe smanjenja zavisnosti SAD-a o uvoznoj nafti?
Da, ali imaju različitu strategiju. Obama navodi da bi investirao u „sve izvore američke energije“. To znači razvoj solarne energije i energije vjetra, kao i nastavak rada na naftnim i plinskim bušotinama, uz ukidanje velikih poreskih olakšica za glavne naftne kompanije. Obama također insistira na poboljšanim standardima efikasnosti potrošnje goriva za automobile i razvoju američke nuklearne energije.
Romney podržava američke industrije uglja, nafte i plina. Njegov plan također podrazumijeva iskorištavanje domaćih izvora energije, ali to uglavnom znači nove naftne bušotine na istočnoj obali na Aljasci, kao i u Meksičkom zaljevu; Romney bi također ublažio okolišne regulacije za eksploataciju prirodnog gasa.
Kako se razlikuju u odnosu na zdravstvenu zaštitu?
Počevši sa predsjednikom Richardom Nixonom 1974. godine, šest američkih predsjednika je pokušalo progurati reformu zdravstvenog sistema, a Obami je to konačno uspjelo 2009. godine kada je usvojen njegov Zakon o zaštiti pacijenata i pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti, čiji je cilj proširiti zdravstveno osiguranje na neka 32 miliona neosiguranih Amerikanaca. „Obamacare“, kako ovaj zakon naziva većina republikanaca, je kontroverzan jer u suštini primorava sve građane na kupovinu neke vrste osiguranja i sankcioniše one koji to ne urade.
Romney je protivnik Obamine reforme zdravstva i navodi da bi odmah naredio poništavanje zakona; također bi regulaciju zdravstvenog osiguranja građana stavio u nadležnosti država.
O istospolnim brakovima i abortusu
Obama bi nastavio štititi pravo žena na abortus. On je također prvi američki predsjednik koji je otvoreno podržao istospolne brakove, iako navodi da bi državama dao mogućnost da se izjasne da li će ih legalizovati.
Romney je protiv prava na abortus, osim u slučaju silovanja ili incesta. Želi izmijeniti Ustav i zabraniti istospolne brakove.
Šta bi Romney uradio drugačije u Afganistanu?
Otprilike 80.000 američkih vojnika je i dalje u Afganistanu i Obama ih planira povući do 2014. godine, do kada će afganistanska policija i vojnici, koje obučava NATO, preuzeti odgovornost za sigurnost zemlje. Obama je potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu sa Kabulom, koji potvrđuje posvećenost SAD-a i podršku Afganistanu nakon 2014. Romney je kritikovao Obamu zbog najavljivanja datuma povlačenja trupa unaprijed, ali nije ponudio svoj plan.
U svom govoru održanom 30. augusta, kada je zvanično prihvatio nominaciju na konvenciji Republikanske stranke, Romney nije pominjao Afganistan. Vanjskopolitički analitičar Brian Katulis iz Centra za američki napredak navodi da je Romney ustvari posvetio samo 3 minute vanjskoj politici u svom 39 minuta dugom govoru. Katulis navodi da je jedan razlog tome činjenica da postoje podjele među Romneyevim savjetnicima.
"Osim pitanja kada bi se trupe mogle vratiti kući, ne vidimo mnogo dubine u Romneyevoj politici za Afganistan. Dobro poznajem neke od njegovih savjetnika i oni su dobro upućeni u ta pitanja, tako da pretpostavljam da su vjerovatno isfrustrirani zbog činjenice da Afganistanu nije posvećeno dovoljno pažnje (u kampanji)“, ocjenjuje Katilus.
Jim Phillips, analitičar Bliskog istoga iz konzervativne Heritage Fondacije, navodi da se Romney ne slaže sa Obamom ne samo po pitanju povlačenja trupa, već i po pitanju uvažavanja mišljenja vojnih lidera. Navodi da je Obama „samo djelomično uvažio“ zahtjeve generala Stanleya McChrystala kada je ovaj zatražio dodatnih 40.000 do 50.000 novih trupa u Afganistanu i odobrio odlazak samo 30.000.
Romney je imao oštre stavove prema Iranu. Da li bi njegovi postupci bili oštriji od Obaminih?
Oba kandidata tvrde da se Iranu ne može dozvoliti da razvije nuklearno oružje i oba navode da Izrael ima pravo na odbranu. Kao i Obama, Romney navodi da bi prvo koristio „onesposobljavajuće“ sankcije, a ako to ne bi zaustavilo razvoj nuklearnog naoružanja, ne bi isključuio ni vojnu akciju. Da li na kraju postoji vidljiva razlika između dva kandidata? Katulis kaže da ne postoji:
„Ne, nikako. To je pitanje stila, načina prezentacije i tona, a ne sadržaja. A Mitt
Romney se uvijek povuče kada se njegova retorika dovede u pitanje.“
Međutim, Phillips vidi jasnu razliku. Navodi da je Romney kritičan prema Obami jer je ovaj dozvolio Iranu da „nastavi pregovore o nuklearnom pitanju bez da zaustavi svoj program.“
„Guverner Romney je podvukao mnogo jasniju liniju kada je u pitanju iranski nuklearni program. Traži da se izvrši mnogo jači pritisak na Iran, ne samo kroz sankcije, kojima se protivila administracija kada je za njih glasao dvostranački Kongres, ali je također upozorio da se Iranu ne smije dozvoliti da ostvari svoj naum, dok je Obamina administracija povukla liniju malo dalje i samo upozoravala da Iran ne smije dobiti nuklearno oružje i postati jedna od zemalja sa nuklearnim oružjem, ali nisu ništa govorili o zadržavanju nuklearnih kapaciteta. Smatram da tu postoji velika razlika“, tvrdi Phillips.
Obama je u decembru 2011. godine potpisao akt protiv Centralne banke Irana, ali je njegova administracija bila rezervisana bojeći se da bi to moglo narušiti globalna energetska tržišta u vrijeme ekonomske nesigurnosti.
Da li bi se Romney odnosio prema Rusiji kao prema najvećem američkom geopolitičkom neprijatelju?
Rusija je jedno od spoljopolitičkih pitanja, a drugo je Kina, gdje su razlike između Romneya i Obame jasnije. Romney navodi da bi se suprotstavio Kini zbog manipulacija valutom čim bi preuzeo predsjednički ured, a Rusiju je nazvao „najvećim američkim geopolitičkim neprijateljem“. Romney navodi da bi „poništio poništeno“.
On vidi Rusiju kao konkurenta – protivio se njenom ulasku u Svjetsku trgovinsku organizaciju – ali i kao potencijalnu sigurnosnu prijetnju.
Da bi umanjio utjecaj Moskve, Romney navodi da bi ojačao vojne, trgovinske i ekonomske veze sa Centralnom Azijom. Prošlog oktobra je rekao je da će, ako bude izabran za predsjednika, „početi poništavati odluke o smanjenju budžeta za državnu raketnu odbranu usvojene za vrijeme Obaminog mandata, kao i da će mu prioritet biti puna implementacija državnog sistema raketne odbrane“.
* Prevela D. F.
U novembru će američki glasači birati između dva predsjednička kandidata koji nude sasvim drugačije planove za budućnost zemlje, barem kada su u pitanju domaći problemi. Kada su u pitanju međunarodni odnosi i državna sigurnost, razlike u politici predsjednika Baracka Obame, kandidata Demokratske partije, i njegovog republikanskog protukandidata Mitta Romneya nisu toliko jasne.
Šta Obama i Romney predlažu za oporavak američke ekonomije?
Barack Obama tvrdi da će smanjiti poreze za prosječne Amerikance i povećati poreze za najbogatije. Želi da ljudi koji zarađuju više od 250.000 USD godišnje plaćaju najmanje 30 odsto poreza, a da milioneri i mlijarderi plaćaju skoro 40 posto.
Za razliku od njega, Mitt Romney vjeruje da će smanjenje poreza za sve Amerikance, uključujući i one bogate, pomoći oporavak ekonomije. Romney želi smanjiti poreze najbogatijim Amerikancima sa 35 na 28 posto. Romney navodi da bi smanjio pad prihoda tako što bi srezao potrošnju i administraciju. Obojica bi smanjili poreze korporacijama.
Šta je sa politikom zapošljavanja?
Stopa nezaposlenosti u Americi ne pada ispod 8 posto i oba kandidata tvrde da znaju kako je sniziti. Obama planira nastaviti upumpavati novac u javne infrastrukturne projekte kao što su gradnja cesta i mostova, kao i dati državama novac da zaposle više nastavnika i policijskih službenika. Omogućio bi poreske povlastice za proizvodne kompanije da bi osigurao radna mjesta za Amerikance i olakšao pokretanje novih biznisa.
Romney želi omogućiti privatnom sektoru, ne vladi, da bude mašina za otvaranje novih radnih mjesta. Osim poreskih olakšica za biznise, riješio bi se nekih zdravstvenih i sigurnosnih regulacija za koje tvrdi da onemogućavaju razvoj kompanija. Decentralizovao bi programe prekvalifikacija za federalne poslove i omogućio državama da same urede programe prekvalifikacija. Također bi otežao osnivanje sindikata u firmama i tvrdi da sindikati „povećavaju troškove i uvode strožije kriterije na random mjestu” a to, kako on kaže,“šteti kompetitivnosti i koči inovaciju“.
Da li se slažu oko potrebe smanjenja zavisnosti SAD-a o uvoznoj nafti?
Da, ali imaju različitu strategiju. Obama navodi da bi investirao u „sve izvore američke energije“. To znači razvoj solarne energije i energije vjetra, kao i nastavak rada na naftnim i plinskim bušotinama, uz ukidanje velikih poreskih olakšica za glavne naftne kompanije. Obama također insistira na poboljšanim standardima efikasnosti potrošnje goriva za automobile i razvoju američke nuklearne energije.
Romney podržava američke industrije uglja, nafte i plina. Njegov plan također podrazumijeva iskorištavanje domaćih izvora energije, ali to uglavnom znači nove naftne bušotine na istočnoj obali na Aljasci, kao i u Meksičkom zaljevu; Romney bi također ublažio okolišne regulacije za eksploataciju prirodnog gasa.
Kako se razlikuju u odnosu na zdravstvenu zaštitu?
Počevši sa predsjednikom Richardom Nixonom 1974. godine, šest američkih predsjednika je pokušalo progurati reformu zdravstvenog sistema, a Obami je to konačno uspjelo 2009. godine kada je usvojen njegov Zakon o zaštiti pacijenata i pristupačnoj zdravstvenoj zaštiti, čiji je cilj proširiti zdravstveno osiguranje na neka 32 miliona neosiguranih Amerikanaca. „Obamacare“, kako ovaj zakon naziva većina republikanaca, je kontroverzan jer u suštini primorava sve građane na kupovinu neke vrste osiguranja i sankcioniše one koji to ne urade.
Romney je protivnik Obamine reforme zdravstva i navodi da bi odmah naredio poništavanje zakona; također bi regulaciju zdravstvenog osiguranja građana stavio u nadležnosti država.
O istospolnim brakovima i abortusu
Obama bi nastavio štititi pravo žena na abortus. On je također prvi američki predsjednik koji je otvoreno podržao istospolne brakove, iako navodi da bi državama dao mogućnost da se izjasne da li će ih legalizovati.
Romney je protiv prava na abortus, osim u slučaju silovanja ili incesta. Želi izmijeniti Ustav i zabraniti istospolne brakove.
Šta bi Romney uradio drugačije u Afganistanu?
Otprilike 80.000 američkih vojnika je i dalje u Afganistanu i Obama ih planira povući do 2014. godine, do kada će afganistanska policija i vojnici, koje obučava NATO, preuzeti odgovornost za sigurnost zemlje. Obama je potpisao Ugovor o strateškom partnerstvu sa Kabulom, koji potvrđuje posvećenost SAD-a i podršku Afganistanu nakon 2014. Romney je kritikovao Obamu zbog najavljivanja datuma povlačenja trupa unaprijed, ali nije ponudio svoj plan.
U svom govoru održanom 30. augusta, kada je zvanično prihvatio nominaciju na konvenciji Republikanske stranke, Romney nije pominjao Afganistan. Vanjskopolitički analitičar Brian Katulis iz Centra za američki napredak navodi da je Romney ustvari posvetio samo 3 minute vanjskoj politici u svom 39 minuta dugom govoru. Katulis navodi da je jedan razlog tome činjenica da postoje podjele među Romneyevim savjetnicima.
"Osim pitanja kada bi se trupe mogle vratiti kući, ne vidimo mnogo dubine u Romneyevoj politici za Afganistan. Dobro poznajem neke od njegovih savjetnika i oni su dobro upućeni u ta pitanja, tako da pretpostavljam da su vjerovatno isfrustrirani zbog činjenice da Afganistanu nije posvećeno dovoljno pažnje (u kampanji)“, ocjenjuje Katilus.
Jim Phillips, analitičar Bliskog istoga iz konzervativne Heritage Fondacije, navodi da se Romney ne slaže sa Obamom ne samo po pitanju povlačenja trupa, već i po pitanju uvažavanja mišljenja vojnih lidera. Navodi da je Obama „samo djelomično uvažio“ zahtjeve generala Stanleya McChrystala kada je ovaj zatražio dodatnih 40.000 do 50.000 novih trupa u Afganistanu i odobrio odlazak samo 30.000.
Romney je imao oštre stavove prema Iranu. Da li bi njegovi postupci bili oštriji od Obaminih?
Oba kandidata tvrde da se Iranu ne može dozvoliti da razvije nuklearno oružje i oba navode da Izrael ima pravo na odbranu. Kao i Obama, Romney navodi da bi prvo koristio „onesposobljavajuće“ sankcije, a ako to ne bi zaustavilo razvoj nuklearnog naoružanja, ne bi isključuio ni vojnu akciju. Da li na kraju postoji vidljiva razlika između dva kandidata? Katulis kaže da ne postoji:
„Ne, nikako. To je pitanje stila, načina prezentacije i tona, a ne sadržaja. A Mitt
Romney se uvijek povuče kada se njegova retorika dovede u pitanje.“
Međutim, Phillips vidi jasnu razliku. Navodi da je Romney kritičan prema Obami jer je ovaj dozvolio Iranu da „nastavi pregovore o nuklearnom pitanju bez da zaustavi svoj program.“
„Guverner Romney je podvukao mnogo jasniju liniju kada je u pitanju iranski nuklearni program. Traži da se izvrši mnogo jači pritisak na Iran, ne samo kroz sankcije, kojima se protivila administracija kada je za njih glasao dvostranački Kongres, ali je također upozorio da se Iranu ne smije dozvoliti da ostvari svoj naum, dok je Obamina administracija povukla liniju malo dalje i samo upozoravala da Iran ne smije dobiti nuklearno oružje i postati jedna od zemalja sa nuklearnim oružjem, ali nisu ništa govorili o zadržavanju nuklearnih kapaciteta. Smatram da tu postoji velika razlika“, tvrdi Phillips.
Obama je u decembru 2011. godine potpisao akt protiv Centralne banke Irana, ali je njegova administracija bila rezervisana bojeći se da bi to moglo narušiti globalna energetska tržišta u vrijeme ekonomske nesigurnosti.
Da li bi se Romney odnosio prema Rusiji kao prema najvećem američkom geopolitičkom neprijatelju?
Rusija je jedno od spoljopolitičkih pitanja, a drugo je Kina, gdje su razlike između Romneya i Obame jasnije. Romney navodi da bi se suprotstavio Kini zbog manipulacija valutom čim bi preuzeo predsjednički ured, a Rusiju je nazvao „najvećim američkim geopolitičkim neprijateljem“. Romney navodi da bi „poništio poništeno“.
On vidi Rusiju kao konkurenta – protivio se njenom ulasku u Svjetsku trgovinsku organizaciju – ali i kao potencijalnu sigurnosnu prijetnju.
Da bi umanjio utjecaj Moskve, Romney navodi da bi ojačao vojne, trgovinske i ekonomske veze sa Centralnom Azijom. Prošlog oktobra je rekao je da će, ako bude izabran za predsjednika, „početi poništavati odluke o smanjenju budžeta za državnu raketnu odbranu usvojene za vrijeme Obaminog mandata, kao i da će mu prioritet biti puna implementacija državnog sistema raketne odbrane“.
* Prevela D. F.
