Bosna i Hercegovina je od ove godine prvi put učestvovala u utrci za prestižnu nagradu Evropske unije za književnost (European Union Prize for Literature). Nominovala svog kandidata i nije pogriješila. Među dvanaest laureata, priznanje je odnio i bosanskohercegovački pisac Faruk Šehić za djelo „Knjiga o Uni“. Ovo priznanje, pored toga što je svojevrsni vjetar u leđa, autoru će omogućiti da njegov roman bude preveden i na druge evropske jezike.
Šehić: Svaka nagrada je potvrda dosadašnjeg rada, što bi se reklo – minulog rada, i znači puno za knjigu. Za mene znači to da će knjiga biti prevedena na više evropskih jezika. Već su me kontaktirali neki za prevode, iz Bugarske, zovu me da gostujem kao pisac, već sam iz Latvije dobio ponudu. Nagrada je bila koliko jučer, i već se osjeti neka pozitivna stvar, i za knjigu i za mene, pisca.
Šehić: Nisam to uopšte znao. Bio je petočlani žiri, predsjedavao je Ibrahim Spahić, glasanjem su utvrdili da moja knjiga treba da bude nominovana. Nominacija je ujedno i nagrada, pošto je ove godine prvi puta i Bosna i Hercegovina bila u tom programu.
Šehić: Pa zavisi. Što ste zapadnije, to je bolja pozicija. U Sloveniji pisci mog ranga mogu da žive bez nekog egzistencijalnog stresa. Ne moraju pisati za novine, kao mi ovdje. U Hrvatskoj je isto malo bolje. Hrvatska država i Ministarstvo kulture, oni puno ulažu u književnost, u kulturu generalno. Imaju sluha za svoje umjetnike, pisce. Ovdje, kakav god uspjeh da napravite, niste bitni, manje-više, ako niste režiser. Film je političarima puno značajniji medij jer se obraća mnoštvu ljudi, a pisac je neki usamljenik koji piše za u vrh glave nekoliko hiljada ljudi. Sve si tužnije što si južnije, što bi rekao Vlatko Stefanovski.
Šehić: Da ne bude zabune, ja volim naš film. Volim uspjehe naših režisera. Svaki film koji bude snimljen, koji se bavi ovim našim temama, to je vrlo značajno za nas, tako da nemam tu neke zavisti. Jednostavno, to je zato što je film jači medij, moćniji je, i političari to gledaju čisto iz nekog interesa. Film je pristupačniji masama. To je tako. Film je seks, on je i erotičan, pa festivali, crveni tepih... A političari, ne znam, ja ne doživljavam ozbiljno te ljude u smislu da oni imaju ikakvu viziju, koncepciju neke umjetnosti kod nas. Ne znam uopšte kakvu oni imaju dnevnopolitičku viziju, a kamoli da ih zanimaju umjetnici u BiH, tako da smo mi prepušteni sami sebi, što je u nekom smislu dobro. Imaš totalnu slobodu, možeš da kritikuješ koga hoćeš, da radiš šta hoćeš. Ja ne zavisim od toga, od tog sistema, tako da me to savršeno ne zanima. To bi više koristilo nekim ljudima koji počinju. Ja sam već preskočio tu stepenicu i gledam svoja posla u smislu da se borim za sebe i svoju književnost, koliko mogu pomoći drugim ljudima. To je to.
Šehić: Naravno, pisci moraju imati autocenzuru, ne u ideološkom smislu, ne u političkom smislu, ne da si uskraćuju slobodu govora, pisanja, slobodu ideja. Jednostavno, nekad se čovjek može autocenzurisati, pošto je književnost nešto trajno, nije to neka dnevna frustracija, čovjek se probudi na 'lijevu nogu' pa odluči da ispsuje svijet. Mora se biti oprezan. Poruke koje se šalju u književnim djelima, bez obzira koliko je čovjek frustriran i ljut, bijesan na stvarnost – ja uvijek razmišljam šta će tamo neko razmišljati iza trećeg brda, neki čitalac tamo u nekom selu kraj Fojnice koji će čitati moju knjigu, ili to može biti, ne znam, u Šumadiji ili u Hrvatskoj, sasvim svejedno, neki anonimni ljudi, ljudi koje nećeš nikad sresti. Uvijek razmišljaš, ne da podilaziš ikome, nikakvim ukusima, ja čak ne volim ni političku korektnost. Volim da plasiram neke pozitivne stvari, da ostavim neke male prozore kroz koje će ulaziti svjetlo, iako je kod nas tama, potpuna. Svaki pisac određuje sam kakav je to stepen autocenzure.
Šehić: Naravno. Sad je ova moja knjiga 'stara' još malo pa dvije godine, što je njena relativna mladost, tako da sam bio puno vezan uz nju, za putovanja, za medijska predstavljanja i nastupe. Dosta sam se potrošio u tome svemu jer, kao što znate, kod nas ne postoje književni agenti, nema PR-a, nema ništa. Uglavnom autor odrađuje sve sam. To nekad zna biti jako zamorno, ali to je tvoja knjiga, tako da se od toga ne može odustati. Izgubio sam puno vremena na to. Onda sam radio neke stvari, pa onda imaš neki period tih lažnih početaka. Počneš nešto, pa vidiš da to ne zadovoljava. Zadnjih par mjeseci radim neki novi rukopis, radim uporedo nešto što bi moglo biti roman, tako – radi se uvijek.
RSE: Šta Vama znači ovo priznanje?
Šehić: Svaka nagrada je potvrda dosadašnjeg rada, što bi se reklo – minulog rada, i znači puno za knjigu. Za mene znači to da će knjiga biti prevedena na više evropskih jezika. Već su me kontaktirali neki za prevode, iz Bugarske, zovu me da gostujem kao pisac, već sam iz Latvije dobio ponudu. Nagrada je bila koliko jučer, i već se osjeti neka pozitivna stvar, i za knjigu i za mene, pisca.
RSE: Kako je uopšte došlo do toga da Vaša knjiga bude nominovana za ovogodišnju Nagradu Evropske unije za književnost?
Šehić: Nisam to uopšte znao. Bio je petočlani žiri, predsjedavao je Ibrahim Spahić, glasanjem su utvrdili da moja knjiga treba da bude nominovana. Nominacija je ujedno i nagrada, pošto je ove godine prvi puta i Bosna i Hercegovina bila u tom programu.
RSE: Pretpostavljam da imate mnoge prijatelje kolege širom svijeta. Kakva su njihova iskustva u zemljama u kojima rade? Da li ih država podstiče da stvaraju?
Šehić: Pa zavisi. Što ste zapadnije, to je bolja pozicija. U Sloveniji pisci mog ranga mogu da žive bez nekog egzistencijalnog stresa. Ne moraju pisati za novine, kao mi ovdje. U Hrvatskoj je isto malo bolje. Hrvatska država i Ministarstvo kulture, oni puno ulažu u književnost, u kulturu generalno. Imaju sluha za svoje umjetnike, pisce. Ovdje, kakav god uspjeh da napravite, niste bitni, manje-više, ako niste režiser. Film je političarima puno značajniji medij jer se obraća mnoštvu ljudi, a pisac je neki usamljenik koji piše za u vrh glave nekoliko hiljada ljudi. Sve si tužnije što si južnije, što bi rekao Vlatko Stefanovski.
RSE: Pojedini komentatori društvene zbilje kažu da je film u Bosni i Hercegovini „umjetnost par excellence“, dok se ostalo stvaralaštvo stavlja u drugi plan. Kako izgraditi svijest, pa da se sva umjetnost njeguje podjednako?
Šehić: Da ne bude zabune, ja volim naš film. Volim uspjehe naših režisera. Svaki film koji bude snimljen, koji se bavi ovim našim temama, to je vrlo značajno za nas, tako da nemam tu neke zavisti. Jednostavno, to je zato što je film jači medij, moćniji je, i političari to gledaju čisto iz nekog interesa. Film je pristupačniji masama. To je tako. Film je seks, on je i erotičan, pa festivali, crveni tepih... A političari, ne znam, ja ne doživljavam ozbiljno te ljude u smislu da oni imaju ikakvu viziju, koncepciju neke umjetnosti kod nas. Ne znam uopšte kakvu oni imaju dnevnopolitičku viziju, a kamoli da ih zanimaju umjetnici u BiH, tako da smo mi prepušteni sami sebi, što je u nekom smislu dobro. Imaš totalnu slobodu, možeš da kritikuješ koga hoćeš, da radiš šta hoćeš. Ja ne zavisim od toga, od tog sistema, tako da me to savršeno ne zanima. To bi više koristilo nekim ljudima koji počinju. Ja sam već preskočio tu stepenicu i gledam svoja posla u smislu da se borim za sebe i svoju književnost, koliko mogu pomoći drugim ljudima. To je to.
RSE: Kažete da imate potpunu slobodu da pišete. Međutim, da li ste ikad primijenili autocenzuru?
Šehić: Naravno, pisci moraju imati autocenzuru, ne u ideološkom smislu, ne u političkom smislu, ne da si uskraćuju slobodu govora, pisanja, slobodu ideja. Jednostavno, nekad se čovjek može autocenzurisati, pošto je književnost nešto trajno, nije to neka dnevna frustracija, čovjek se probudi na 'lijevu nogu' pa odluči da ispsuje svijet. Mora se biti oprezan. Poruke koje se šalju u književnim djelima, bez obzira koliko je čovjek frustriran i ljut, bijesan na stvarnost – ja uvijek razmišljam šta će tamo neko razmišljati iza trećeg brda, neki čitalac tamo u nekom selu kraj Fojnice koji će čitati moju knjigu, ili to može biti, ne znam, u Šumadiji ili u Hrvatskoj, sasvim svejedno, neki anonimni ljudi, ljudi koje nećeš nikad sresti. Uvijek razmišljaš, ne da podilaziš ikome, nikakvim ukusima, ja čak ne volim ni političku korektnost. Volim da plasiram neke pozitivne stvari, da ostavim neke male prozore kroz koje će ulaziti svjetlo, iako je kod nas tama, potpuna. Svaki pisac određuje sam kakav je to stepen autocenzure.
RSE: Planirate li uskoro neku novu knjigu?
Šehić: Naravno. Sad je ova moja knjiga 'stara' još malo pa dvije godine, što je njena relativna mladost, tako da sam bio puno vezan uz nju, za putovanja, za medijska predstavljanja i nastupe. Dosta sam se potrošio u tome svemu jer, kao što znate, kod nas ne postoje književni agenti, nema PR-a, nema ništa. Uglavnom autor odrađuje sve sam. To nekad zna biti jako zamorno, ali to je tvoja knjiga, tako da se od toga ne može odustati. Izgubio sam puno vremena na to. Onda sam radio neke stvari, pa onda imaš neki period tih lažnih početaka. Počneš nešto, pa vidiš da to ne zadovoljava. Zadnjih par mjeseci radim neki novi rukopis, radim uporedo nešto što bi moglo biti roman, tako – radi se uvijek.
