Niti četrdeset dana nakon poplava građani Tuzle koji su ostali bez domova ne znaju što će biti s njima. O pomoći koja 'stalno stiže za ljude stradale u poplavama i klizištima' čuju samo iz medija. Do njih ništa konkretno nije došlo. Čak ni riječi nade. Spavaju u šatorima pored porušenih kuća, a posjećuju ih uglavnom novinari, kojima mogu jedino reći kako se osjećaju – poniženo, jadno i bez pogleda u neku vedriju budućnost.
Dvije tisuće klizišta pogodilo je Tuzlu. Većina obitelji morala je napustiti domove. Neki su smještaj pronašli kod prijatelja i obitelji, a neki su još uvijek u kolektivnim smještajima. Mnogo je i onih koji s dječicom spavaju u šatorima pored porušenih kuća. Svakodnevno apeliraju da im se pomogne. Međutim, još uvijek - ni riječi podrške ni nade od nadležnih institucija. Jedino ih novinari posjećuju, kaže mještanin Kojšina Armin Imamović.
„Niko, ama baš niko iz Opštine nije se udostojio da dođe ovdje, da kaže ljudima: ovo će trajati mjesec, dva, tri, pet, i da napravi kompletan spisak. Tristo ljudi prima nekakve pomoći – čista manipulacija i kupovanje glasova. Ljudi, ovo je sramota, ovo je kriminal, nije niko lud. A šta je ovo - je li ovo narod ili stoka? Šta je ovo ovdje? Prva kiša jesenja - ovo će sve krenuti“, kaže Imamović.
Nermin Adnanović iz Kojšina također živi u šatoru sa svojom obitelji. Budući da svaki dan padne kiša, djeca često moraju spavati na mokrim spužvama. Adnanović kaže da nemaju kud, a ovako se više živjeti ne može.
„Niko nas ne obilazi. Što nam daju malo milostinje, isto k'o prosjacima. Zmija ima, ubijamo iza šatora zmije. Gdje god odemo da šta tražimo, isto k'o da nismo ni došli. Samo nas da idemo dalje. U mom šatoru nas je četvero, u onoga je devetero, desetero. U svakog ima, porodice su to, djeca će oboljeti, tanke su spužve, mokre, konzerve pokvarene. Dolaze ljudi tu da nam kradu. Ne smijemo, di ćemo, kud? Bacaju se na šatore kamenicama, iz groblja odavde. Prepadaju djecu i nas, bacaju na kola, na šatore. Milicija dolazila jednu noć, intervenisala, niko ništa više. Nit' nas ko obilazi ovdje“, priča Adnanović.
Pod šatorom živi i Džehva Bešić s maloljetnom djecom. Nerijetko s njima završi u kliničkom centru. Kaže - prvih dvadesetak dana od nadležnih su slušali samo brojna obećanja. Sada je to sve, kaže Džehva, samo obećanje - ludom radovanje.
„Obećali su nam dovući šporete i kuhinju i struju i WC. Dvadeset i neki dan smo ovdje, nemamo ni WC-a, ni vode. Ništa. Djeca su se porazboljevala, sinoć smo baš bili u bolnici, dijete je primilo infuziju, zbog trovanja stomaka konzervom. Eto, možete i pogledati, piše to. Ne daju nam se vratiti kućama, a hoće da nas smjeste ispred naših kuća s ovim šatorima. Mi smo pristali na to, ali da se neko od njih potpiše ko nam odobrava to. Međutim, nisu se htjeli potpisati, i mi nismo pristali da se vratimo. Ostaćemo ovdje do kraja“, kaže Džehva Bešić.
Osam članova obitelji Delić živi pod jednim šatorom. Šaban je išao u Općinu pitati što će biti s njima.
„Da idemo odavde, na Kiseljak, Mijatoviću. Ne možemo ostaviti ovo što imamo, ovo malo. Obećali su nam sve, i WC-ove i struju i sve – a ništa. Eto, dobijemo tih desetak konzervi. To je to. Čekam da vidim šta će biti“, priča Šaban Delić.
Muhamed Imamović razočaran je što na osnovu ljudi koji su zaista ostali bez svega, drugi primaju pomoć.
„Gdje drže te pakete? Ljudi na osnovu nas, četiri, pet kuća koje su kliznule, ovdje trista ljudi ide dolje u mjesnu zajednicu. Načelnika nikada nisam vidio ovdje. Dolazio je 'vamo, a ovu stranu, gdje je stabilan teren, haman, kupe kod ovih, oni oko njega, tamo-amo, ovamo niko neće da dođe, da rekne: šta je ljudi, šta je s vama. Mene ostavio ni na nebu ni na zemlji“, navodi Imamović.
U Općini Tuzla još uvijek nemaju rješenje. Jedino mole građane za strpljenje.
„Naše sugrađane zaista razumijem, ali moram ih zamoliti za strpljenje jer nisu jedini u ovom. Mi imamo 1.313 objekata na evidenciji, od kojih su 108 potpuno uništeni“, kaže Nadira Ašćerić iz CZ Općine Tuzla.
Od sredine svibnja kada su i poplave i klizišta pogodile Tuzlu ništa se nije pomjerilo s mrtve točke. Ljudima je sada teže nego prvih dana. Tada su se makar nečemu nadali. Sada se više i ne nadaju. Jer politika će, kažu, i ovaj put odraditi svoje.
