Želeći osporiti svoju odgovornost za ratne zločine u Vlasenici, bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić doveo je kao svjedoka Manu Đurića, policijskog načelnika Stanice javne sigurnosti (SJB Vlasenica) u spomenutoj općini.
Nakon što je potvrdio optuženom teze obrane o odgovornosti drugih nacionalnih zajednica za početak sukoba te negirao protjerivanje i postojanje logora za građane nesrpske nacionalnosti, tužiteljstvo je Đurića, kao i ostale slične Karadžićeve svjedoke (koji su sudjelovali u ratnim događanjima) – suočilo s inkriminirajućim dokazima i po njega samoga. Poput koordinacije prijevoza srebreničkih zarobljenika na gubilišta 1995.godine.
Prema glavnom iskazu policajca Đurića za potrebe Karadžićeve obrane - na području Vlasenice nove srpske vlasti 1992.godine nisu uspostavile logore, poput zloglasne Sušice, već „prihvatne centre“ za Bošnjake i Hrvate koji su, naveo je - samovoljno željeli napustiti područje općine, nakon izbijanja sukoba u travnju.
„Onaj dio civila koji nije mogao biti odvežen taj dan na to željeno mjesto, oni su jednog momenta smještani u objekt Teritorijalne obrane u Sušici, da bi tu prenoćili i već bi sutradan ujutro nastavljena ta aktivnost – da oni idu u pravcu kojem žele“, naveo je Đurić poričući postojanje logora i nasilnog zatvaranja stanovništva nesrpske nacionalnosti nakon što su srpske snage preuzele vlast u općini.
(VIDEO: Priznanje krivnje za zločine u logoru Sušica – upravnik Dragan Nikolić)
Svjedok je kao bivši član srpskog Kriznog štaba Vlasenice Karadžiću potvrdio i da su za sukob u općini krivi lokalni bošnjački lideri. Đurić nije nijekao da je bilo zločina nad nesrpskim stanovništvom Vlasenice, no odgovornost za njih je prebacio kao i optuženi - na paravojne formacije, nad kojima srpska lokalna policija s njim na čelu, navodno, nije imala kontrole.
„Tako smo često s njima dolazili u sukob. Međutim kasnije kada je (policijska) stanica konstituirana mi smo se žestoko obračunavali s tim grupama, jedinicama, paravojskama da kažem. I negdje sredinom augusta smo uspjeli da ih stavimo pod kontrolu i oni nisu više mogli činiti djela koja su činili na tom prostoru“, opisivao je Karadžiću aktivnosti policije RS.
Kako bi pokazalo da policajac Đurić nije pouzdan kao svjedok, tužiteljstvo je sucima opisalo njegove aktivnosti u nekim spornim akcijama srpskih snaga, tijekom kojih su počinjeni zločini. Poput srebreničkog masakra 1995.godine – za vrijeme kojeg je svjedok bio policijski koordinator prolaska kolona autobusa, s izdvojenim bošnjačkim muškarcima i dječacima upućenim na gubilišta.
Tužitelj Julian Nicholls iznio je zato sumnju u Đurićevo poricanje – da nije znao da se muške zarobljenike željelo masovno pogubiti. Pri tom se koristio i svjedokovom bilježnicom iz spornog vremena, odnosno dnevnikom (koji je najvjerojatnije zaplijenjen), a čiju je autentičnost potvrdio i sam Đurić prilikom prethodnog (istražnog) razgovora s Nichollsom u Beogradu.
„Da MUP, pripadnici MUP-a, svi iz Vašeg centra, dolaze u autobusima iz Bratunca u Zvornik. Ostaju u autobusima i idu s njima do mjesta zatočenja, vrlo blizu do mjesta pogubljenja – i Vi ništa ne znate o tome? To je vrlo lijepo, otvoreno pitanje za Vas“, ispitivao je tužitelj napominjući da je Đurić bio u tijeku događanja, ne samo na vezi s nadčinjenim i potčinjenim policajcima, već i s oficirima Vojske Republike Srpske (VRS), od kojih mnogi trenutno pravomoćno robijaju zbog sudioništva u pogubljenjima
.
Đurić se branio da je saznao za ubojstva zarobljenika tek idućih dana, naglašavajući kako je od ministra MUP-a Republike Srpske Tome Kovača (preko telefona) dobio instrukciju spornog dana (14.srpnja 1995.godine) - da se policija ne miješa u posao vojske, nego da regulira promet, odnosno prolaz vozila sa zarobljenicima.
U završnici unakrsnog ispitivanja tužiteljstvo je suočilo svjedoka s njegovim vlastitim zabilješkama u vezi formiranja specijalne policijske jedinice (unutar SJB, koju je vodio Kraljevac) u Vlasenici „za posebne namjene“, što je prema tužiteljstvu napravljeno uputstvom višeg zapovjedništva na čijem je čelu bio Karadžić.
U spomenutom dnevniku svjedoka također je zabilježeno da je spomenuta jedinica maltretirala građane nesrpske nacionalnosti. Tužiteljstvo je prikazalo platne spiskove za njezine pripadnike čije je plaće potpisivao upravo Đurić – sve dok formacija nije rasformirana prema naređenju iz ministarstva policije RS te stavljena pod vojno zapovjedništvo VRS-a.
Jedinica je obavila svoj posao na način da je primorala sve građane nesrpske nacionalnosti na odlazak, između ostalog i rušenjem džamije, naveo je Nicholls sugerirajući da je odgovornosti za etničko čišćenje BiH općina na početku rata uvelike i na policijskim snagama bosanskih Srba.
Suđenje će se nastaviti idući tjedan novim iskazom Karadžićevog svjedoka obrane.
Nakon što je potvrdio optuženom teze obrane o odgovornosti drugih nacionalnih zajednica za početak sukoba te negirao protjerivanje i postojanje logora za građane nesrpske nacionalnosti, tužiteljstvo je Đurića, kao i ostale slične Karadžićeve svjedoke (koji su sudjelovali u ratnim događanjima) – suočilo s inkriminirajućim dokazima i po njega samoga. Poput koordinacije prijevoza srebreničkih zarobljenika na gubilišta 1995.godine.
Prema glavnom iskazu policajca Đurića za potrebe Karadžićeve obrane - na području Vlasenice nove srpske vlasti 1992.godine nisu uspostavile logore, poput zloglasne Sušice, već „prihvatne centre“ za Bošnjake i Hrvate koji su, naveo je - samovoljno željeli napustiti područje općine, nakon izbijanja sukoba u travnju.
„Onaj dio civila koji nije mogao biti odvežen taj dan na to željeno mjesto, oni su jednog momenta smještani u objekt Teritorijalne obrane u Sušici, da bi tu prenoćili i već bi sutradan ujutro nastavljena ta aktivnost – da oni idu u pravcu kojem žele“, naveo je Đurić poričući postojanje logora i nasilnog zatvaranja stanovništva nesrpske nacionalnosti nakon što su srpske snage preuzele vlast u općini.
(VIDEO: Priznanje krivnje za zločine u logoru Sušica – upravnik Dragan Nikolić)
Svjedok je kao bivši član srpskog Kriznog štaba Vlasenice Karadžiću potvrdio i da su za sukob u općini krivi lokalni bošnjački lideri. Đurić nije nijekao da je bilo zločina nad nesrpskim stanovništvom Vlasenice, no odgovornost za njih je prebacio kao i optuženi - na paravojne formacije, nad kojima srpska lokalna policija s njim na čelu, navodno, nije imala kontrole.
„Tako smo često s njima dolazili u sukob. Međutim kasnije kada je (policijska) stanica konstituirana mi smo se žestoko obračunavali s tim grupama, jedinicama, paravojskama da kažem. I negdje sredinom augusta smo uspjeli da ih stavimo pod kontrolu i oni nisu više mogli činiti djela koja su činili na tom prostoru“, opisivao je Karadžiću aktivnosti policije RS.
Kako bi pokazalo da policajac Đurić nije pouzdan kao svjedok, tužiteljstvo je sucima opisalo njegove aktivnosti u nekim spornim akcijama srpskih snaga, tijekom kojih su počinjeni zločini. Poput srebreničkog masakra 1995.godine – za vrijeme kojeg je svjedok bio policijski koordinator prolaska kolona autobusa, s izdvojenim bošnjačkim muškarcima i dječacima upućenim na gubilišta.
Tužitelj Julian Nicholls iznio je zato sumnju u Đurićevo poricanje – da nije znao da se muške zarobljenike željelo masovno pogubiti. Pri tom se koristio i svjedokovom bilježnicom iz spornog vremena, odnosno dnevnikom (koji je najvjerojatnije zaplijenjen), a čiju je autentičnost potvrdio i sam Đurić prilikom prethodnog (istražnog) razgovora s Nichollsom u Beogradu.
„Da MUP, pripadnici MUP-a, svi iz Vašeg centra, dolaze u autobusima iz Bratunca u Zvornik. Ostaju u autobusima i idu s njima do mjesta zatočenja, vrlo blizu do mjesta pogubljenja – i Vi ništa ne znate o tome? To je vrlo lijepo, otvoreno pitanje za Vas“, ispitivao je tužitelj napominjući da je Đurić bio u tijeku događanja, ne samo na vezi s nadčinjenim i potčinjenim policajcima, već i s oficirima Vojske Republike Srpske (VRS), od kojih mnogi trenutno pravomoćno robijaju zbog sudioništva u pogubljenjima
.
Đurić se branio da je saznao za ubojstva zarobljenika tek idućih dana, naglašavajući kako je od ministra MUP-a Republike Srpske Tome Kovača (preko telefona) dobio instrukciju spornog dana (14.srpnja 1995.godine) - da se policija ne miješa u posao vojske, nego da regulira promet, odnosno prolaz vozila sa zarobljenicima.
U završnici unakrsnog ispitivanja tužiteljstvo je suočilo svjedoka s njegovim vlastitim zabilješkama u vezi formiranja specijalne policijske jedinice (unutar SJB, koju je vodio Kraljevac) u Vlasenici „za posebne namjene“, što je prema tužiteljstvu napravljeno uputstvom višeg zapovjedništva na čijem je čelu bio Karadžić.
U spomenutom dnevniku svjedoka također je zabilježeno da je spomenuta jedinica maltretirala građane nesrpske nacionalnosti. Tužiteljstvo je prikazalo platne spiskove za njezine pripadnike čije je plaće potpisivao upravo Đurić – sve dok formacija nije rasformirana prema naređenju iz ministarstva policije RS te stavljena pod vojno zapovjedništvo VRS-a.
Jedinica je obavila svoj posao na način da je primorala sve građane nesrpske nacionalnosti na odlazak, između ostalog i rušenjem džamije, naveo je Nicholls sugerirajući da je odgovornosti za etničko čišćenje BiH općina na početku rata uvelike i na policijskim snagama bosanskih Srba.
Suđenje će se nastaviti idući tjedan novim iskazom Karadžićevog svjedoka obrane.
