Piše: Dilara Isa
U vrijeme kada se 13-godišnja Guldauren konačno povjerila svojoj sestri, ona je već bila u sedmom mjesecu trudnoće.
Tinejdžerku, čije je ime promijenjeno kako bi se zaštitio njen identitet, silovao je susjed četiri godine stariji od nje.
Ona je šutjela o incidentu zbog straha da će je seoska zajednica u južnom Kazahstanu, gdje je živjela, osuditi umjesto da je podržava, piše redakcija Radija Slobodna Evoropa (RSE) na engleskom jeziku.
Uprkos činjenici da je Guldaurenin zlostavljač uhapšen i osuđen na zatvor zbog silovanja, njena porodica je napustila selo u kojem se incident dogodio.
Za 15-godišnju Sezim (ime je također promijenjeno) priča je bila slična, samo što ju je silovao njen stariji brat.
Pošto je kasno otkrila trudnoću uz bolove u stomaku, Sezim se ubrzo porodila. Ona i njena majka su na kraju odlučile da bebu daju u dječji dom.
Ovo su samo dvije priče o tinejdžerkama koje su boravile u kriznim centrima u južnoj provinciji Turkestan i najvećem gradu na tom području, Šimkentu.
Prema podacima Ministarstva zdravlja, u prvoj polovini 2024. godine u Kazahstanu, zemlji od oko 20 miliona ljudi, porodilo se 1.166 djevojčica starosti između 15 i 17 godina.
Odvojeno od te brojke, još 174 tinejdžerki je abortiralo, uključujući pet djevojčica mlađih od 14 godina.
Nedostatak podrške
Stručnjaci kažu da su ovi brojevi povećani zbog nedostatka zaštite za djevojčice koje su žrtve seksualnog zlostavljanja i nedostatka edukacije o seksu i trudnoći, posebno u konzervativnijim dijelovima zemlje.
"Ima djevojaka koje su dobrovoljno ušle u seksualne odnose i zatrudnjele, a ima i onih koje su postale žrtve seksualnog nasilja, ponekad od oca, očuha ili biološkog brata", rekla je Perizat Kaldarova, psihologinja koja radi sa mladim djevojkama koje su pretrpjele zlostavljanje.
"Incest je posebno težak. Gotovo svaka djevojka koja je doživjela takvo nasilje ostaje sa osjećajem straha i užasa. Često prekasno saznaju za trudnoću", rekla je ona za Kazahstanski servis RSE.
To znači da kasno potraže pomoć u porodičnim kriznim centrima, koji su jedini pravi oblik institucionalne podrške dostupne mladima kada drugi, poput školskih psihologa, zakažu.
Djevojke koje žive u kriznim centrima obično dobijaju obrazovanje kako bi nadoknadile izgubljeno vrijeme u školi i psihološku pomoć za suočavanje s depresijom, koja je, prema riječima Nurgul Berdibaeve, socijalne radnica u Kriznom centru Komek u Šimkentu, uobičajena i tokom i nakon trudnoće.
"Djevojke obično dolaze u centar tek neposredno prije porođaja.... Svaka dolazi u stanju anksioznosti, s očima punim straha. Nakon porođaja, život djevojke se dramatično mijenja", kaže ona.
"Psihološka trauma traje dugo i povratak u školu je veoma težak. Svaka riječ koja ih podsjeti na ono kroz šta su prošle, može ih ponovo gurnuti u depresiju", rekla je socijalna radnica.
Međutim, resursi kriznih centara su prilično ograničeni.
U odgovoru na pitanja Human Rights Watch-a (HRW) iz 2019. godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova Kazahstana je navelo da 40 kriznih centara — vladinih i nevladinih — djeluje širom zemlje.
Osjećaj krivice
HRW je naveo da taj broj ne ispunjava međunarodno preporučene standarde od jednog skloništa na svakih 10.000 ljudi.
Izvještaj HRW-a, koji je bio fokusiran posebno na žrtve nasilja u porodici, također je otkrio da "osoblju u vladinim kriznim centrima nedostaje adekvatna obuka za pružanje usluga."
Izvještaj je također naveo da je osoblje u nekim centrima obuhvaćenim istraživanjem ove grupe bilo sklono okrivljavanju žrtava.
U kontekstu nasilja u porodici i trudnoća tinejdžerki, žrtve često već same sebe okrivljuju, prema riječima psihologinje Kaldarove.
Ona tvrdi da ovaj problem djelimično proizlazi iz tabua oko porodičnih razgovora o seksu, gdje je ta tema povezana sa sramotom.
Međutim, stručnjaci kažu da bi bolja seksualna edukacija za mlađe tinejdžere značajno doprinijela prevenciji neželjenih trudnoća, naglašavanju važnosti pristanka i proširivanju resursa dostupnih tinejdžerima.
Izvještaj iz 2018. godine o seksualnom obrazovanju, koji su pripremili kazahstanski istraživači Karligaš Kabatova i Sergej Marinin, navodi da "uprkos brojnim strategijama za unapređenje zdravstvene zaštite... još uvijek ne postoji dosljedan plan za rješavanje pitanja reproduktivnog zdravlja i seksualnih prava adolescenata."
Nakon objavljivanja izvještaja, Kabatova je osnovala Uyat Emes (Nije sramota), platformu za promociju seksualnog zdravlja i seksualnog obrazovanja.
Od tada, kaže Kabatova, izmjene Kazahstanskog kodeksa o zdravstvenoj zaštiti pružaju "neke osnove" za seksualno i reproduktivno zdravlje i obrazovanje o pravima mladih.
Ipak, "nisam vidjela da se to uvodi u velikim razmjerima", kaže Kabatova, navodeći elitne, državne Nazarbajevske škole - nazvane po prvom predsjedniku Kazahstana - među institucijama koje su usvojile neke časove seksualnog obrazovanja.
U međuvremenu, ranije istraživanje stručnjaka pokazalo je da je pokretanje teme seksa i bilo kakvih intimnih odnosa unutar porodice posebno teško "u porodicama u kojima je dominantan kazaški u poređenju sa onima u kojima je dominantan ruski jezik, bez obzira na etničku pripadnost".
"Seks ne bi trebalo da uključuje samo metode kontracepcije, već i principe pristanka i zdravih odnosa", rekla je Kabatova za RSE.
Facebook Forum