Crna Gora prepoznatljiva je po svojim slikarima i jakoj likovnoj tradiciji. Istovremeno, riječ je o malom tržištu, ograničene financijske moći, bez opće likovne kulture, pravila i kontinuiteta. Takvo tržište pogođeno je, ne samo najnovijom krizom, nego i dugim tranzicijskim periodom, koji je uništio srednju klasu, koja je baštinila vrijedne porodične zbirke. Danas se slike kupuju više kao svadbeni poklon ili za useljenje u stan, a rjeđe završavaju u kolekcijama istinskih ljubitelja umjetnosti. Na tržištu bez pravila, česti su falsifikati poznatih autora, dok je desetak galerija, najpouzdaniji način za trgovinu.
Crna Gora se već dvije decenije ne može pohvaliti kontinuitetom i stabilnim tržištem umjetnina, na čiju prodaju se odrazila, ne samo kriza, nego mnogo duža, upornija i po posledicama dalekosežnija tranzicija.
„Nestankom srednje klase, koja je bila najbolji i najstabilniji kupac na ovom tržištu koje pominjemo, stvari su počele da se usložnjavaju, tako da smo ostali bez nekih praktičnih pravila kojima se možemo voditi, što se tiče tržišta umjetnina", kaže predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Igor Rakčević.
Galerista Ivan Šuković problem pripisuje malom tržištu, slaboj ekonomskoj moći većine stanovništva, ali i nedostatku opšte likovne kulture:
„Slike nisu skupe već je prejeftino poznavanje i neupućenost publike koja nekim drugim, recimo trivijalnim sadržajima, zamjenjuje onu pravu, često neprocijenjivu vrijednost", ocjenjuje Šuković.
„Na EX YU prostoru su se znala pravila i u cijeni umjetničkog djela nekog autora nije bilo većih odstupanja. Danas to nije slučaj i tržište je haotično“, kaže istoričar umjetnosti, Aleksandar Čilikov:
„Danas, ako želite da kupite neku umjetninu, što se cijene tiče, zavisi kako koga zakačite. Može da dođe i do neke abnormalne cijene, a može da dođe i do neke smiješno niske cijene, prema kvalitetu koji uzimate. Pojavilo se strahovito mnogo umjetnina koje su donešene sa raznih prostora bivše Jugoslavije. Ljudi su osiromašili, pa neka vrlo vrijedna umjetnička djela van institucija prodaju budzašto, tako da imamo jednu krajnje nestabilnu situaciju", smatra Čilikov.
Sivom tržištu i dalje su privlačna djela starijih, poznatih autora. I dok se unosan posao trgovine ukradenim umjetninama više veže za period devedesetih, danas se na tržištu Crne Gore mogu naći falsifikati i to najčešće poznatih crnogorskih slikara XX vijeka: Petra Lubarde, Dada Đurića, Mila Milunovića.
O tome svjedoči naš sagovornik Čilikov koji se, i kroz poziv sudskog vještaka za likovnu umjetnost, uvjerio u greške koje prave kupci umjetnina u novije vrijeme:
„Kod nas ljudi, poput ovih koji imaju malo više novca, iz neke lične potrebe, prije svega iz mode koliko vidim, kupe neko djelo, pa pozovu stručnjaka da ga pitaju da li je to original. U Crnoj Gori, ali i van nje, postoji jedan veliki problem, ako želite da kupite sliku, bilo bi logično da se obratite Narodnom muzeju da vam da certifikat, ili Upravi za kulturna dobra. Međutim, oni takve certifikate ne izdaju, tako da se često obraćaju meni, kao nezavisnom stručnjaku. Uvijek dolazi do analize predmeta pošto je kupljen. Vjerovatno se ti predmeti kupuju na nekom crnom tržištu ili za neke smiješne pare", kaže Čilikov.
Kupci novopečeni bogataši
Crna Gora nema aukcijsku kuću, pa je desetak galerija najpouzdaniji način za trgovinu umjetninama, ukazuju naši sagovornici. Tržištem umjetnina vladaju slična pravila kao i sa tržištima neke druge vrste.
Trenutno nije vrijeme za prodaju, pa umjetnine prodaje ko je na to prinuđen. Nije rijedak slučaj da vrijedna djela, iz privatnih, umjetničkih zbirki, zbog besparice ili neznanja, mijenjaju vlasnike i budu rasprodata za male novce:
„U modi“ su slike reprezenata crnogorske i EX jugoslovenske moderne: Lubarde, Đurića, Popovića, Stanića, a postoje i trendovski autori, čija djela korespondiraju sa trenutnim ukusom publike, ukazuje predsjednik Udruženja likovnih umjetnika, Rakčević:
„Kad je Crna Gora u pitanju, radi se o jednom malom tržištu, gdje komercijalni uspjeh jednog umjetnika daje krila za njegove dalje uspjehe po tom pitanju. To trendovsko opredjeljenje ili obojenje može, ali i ne mora, da ima veze sa pravim kvalitetom. U dosta slučajeva ima, ali u nekim slučajevima i nema, utemeljenje u nekom umjetničkom kvalitetu.“
Umjetnine sve rjeđe kupuje tranzicijom osiromašena srednja klasa i stvarni poštovaoci umjetnosti. Kupci su najčešće novopečeni bogataši, manje svjesni njihove umjetničke, a više materijalne vrijednosti.
„Nažalost, malo je ljudi koji su stvarni poštovaoci umjetnosti i koji kupuju umjetnine na način na koji bi trebalo da se kupuju, odnosno kako se radi u razvijenim sredinama, a to je prepoznavanje određenog autora kao referentnog i kao finansijsko ulaganje u budućnost", kaže Rakčević.
„Takozvani tajkuni, novo-bogataši, hoće da imaju neki prestiž, pa posjeduju stilski namještaj, persijski tepih, slike Lubarde i slično. Oni su većinski kupci", zaključuje Čilikov.
Crna Gora se već dvije decenije ne može pohvaliti kontinuitetom i stabilnim tržištem umjetnina, na čiju prodaju se odrazila, ne samo kriza, nego mnogo duža, upornija i po posledicama dalekosežnija tranzicija.
„Nestankom srednje klase, koja je bila najbolji i najstabilniji kupac na ovom tržištu koje pominjemo, stvari su počele da se usložnjavaju, tako da smo ostali bez nekih praktičnih pravila kojima se možemo voditi, što se tiče tržišta umjetnina", kaže predsjednik Udruženja likovnih umjetnika Igor Rakčević.
Galerista Ivan Šuković problem pripisuje malom tržištu, slaboj ekonomskoj moći većine stanovništva, ali i nedostatku opšte likovne kulture:
„Slike nisu skupe već je prejeftino poznavanje i neupućenost publike koja nekim drugim, recimo trivijalnim sadržajima, zamjenjuje onu pravu, često neprocijenjivu vrijednost", ocjenjuje Šuković.
„Na EX YU prostoru su se znala pravila i u cijeni umjetničkog djela nekog autora nije bilo većih odstupanja. Danas to nije slučaj i tržište je haotično“, kaže istoričar umjetnosti, Aleksandar Čilikov:
„Danas, ako želite da kupite neku umjetninu, što se cijene tiče, zavisi kako koga zakačite. Može da dođe i do neke abnormalne cijene, a može da dođe i do neke smiješno niske cijene, prema kvalitetu koji uzimate. Pojavilo se strahovito mnogo umjetnina koje su donešene sa raznih prostora bivše Jugoslavije. Ljudi su osiromašili, pa neka vrlo vrijedna umjetnička djela van institucija prodaju budzašto, tako da imamo jednu krajnje nestabilnu situaciju", smatra Čilikov.
Sivom tržištu i dalje su privlačna djela starijih, poznatih autora. I dok se unosan posao trgovine ukradenim umjetninama više veže za period devedesetih, danas se na tržištu Crne Gore mogu naći falsifikati i to najčešće poznatih crnogorskih slikara XX vijeka: Petra Lubarde, Dada Đurića, Mila Milunovića.
O tome svjedoči naš sagovornik Čilikov koji se, i kroz poziv sudskog vještaka za likovnu umjetnost, uvjerio u greške koje prave kupci umjetnina u novije vrijeme:
„Kod nas ljudi, poput ovih koji imaju malo više novca, iz neke lične potrebe, prije svega iz mode koliko vidim, kupe neko djelo, pa pozovu stručnjaka da ga pitaju da li je to original. U Crnoj Gori, ali i van nje, postoji jedan veliki problem, ako želite da kupite sliku, bilo bi logično da se obratite Narodnom muzeju da vam da certifikat, ili Upravi za kulturna dobra. Međutim, oni takve certifikate ne izdaju, tako da se često obraćaju meni, kao nezavisnom stručnjaku. Uvijek dolazi do analize predmeta pošto je kupljen. Vjerovatno se ti predmeti kupuju na nekom crnom tržištu ili za neke smiješne pare", kaže Čilikov.
Kupci novopečeni bogataši
Crna Gora nema aukcijsku kuću, pa je desetak galerija najpouzdaniji način za trgovinu umjetninama, ukazuju naši sagovornici. Tržištem umjetnina vladaju slična pravila kao i sa tržištima neke druge vrste.
Trenutno nije vrijeme za prodaju, pa umjetnine prodaje ko je na to prinuđen. Nije rijedak slučaj da vrijedna djela, iz privatnih, umjetničkih zbirki, zbog besparice ili neznanja, mijenjaju vlasnike i budu rasprodata za male novce:
„U modi“ su slike reprezenata crnogorske i EX jugoslovenske moderne: Lubarde, Đurića, Popovića, Stanića, a postoje i trendovski autori, čija djela korespondiraju sa trenutnim ukusom publike, ukazuje predsjednik Udruženja likovnih umjetnika, Rakčević:
„Kad je Crna Gora u pitanju, radi se o jednom malom tržištu, gdje komercijalni uspjeh jednog umjetnika daje krila za njegove dalje uspjehe po tom pitanju. To trendovsko opredjeljenje ili obojenje može, ali i ne mora, da ima veze sa pravim kvalitetom. U dosta slučajeva ima, ali u nekim slučajevima i nema, utemeljenje u nekom umjetničkom kvalitetu.“
Umjetnine sve rjeđe kupuje tranzicijom osiromašena srednja klasa i stvarni poštovaoci umjetnosti. Kupci su najčešće novopečeni bogataši, manje svjesni njihove umjetničke, a više materijalne vrijednosti.
„Nažalost, malo je ljudi koji su stvarni poštovaoci umjetnosti i koji kupuju umjetnine na način na koji bi trebalo da se kupuju, odnosno kako se radi u razvijenim sredinama, a to je prepoznavanje određenog autora kao referentnog i kao finansijsko ulaganje u budućnost", kaže Rakčević.
„Takozvani tajkuni, novo-bogataši, hoće da imaju neki prestiž, pa posjeduju stilski namještaj, persijski tepih, slike Lubarde i slično. Oni su većinski kupci", zaključuje Čilikov.