Autor: Philip Stephens, Financial Times (Prevod: Ena Stevanović)
Rečenica kojom nas evropski lideri uvjeravaju da će spasiti euro jer moraju spasiti Evropsku uniju je gotovo postala mantra. Jasno je odakle sve to dolazi. Evropa će se boriti da spasi svoj klučni projekt od propasti.
Ta tvrdnja međutim ne objašnjava ono najvažnije, a to su uzroci. Razlog što je zajednička valuta u tolikim problemima je taj što vlade evropskih zemalja nisu uspjele ubijediti birače da je Evropska unija vrijedna spašavanja.
Prestao sam brojati stručne komentare o budućnosti monetarne unije ili odsustvu iste. Mnogi tvrde da bi se kriza mogla riješiti jednim potezom izdavanjem obveznica eurozone. Tim Geithner, ministar financija SAD-a je došao na ideju koja bi omogućila vladama da utječu na svoju financijsku moć.
Ostali insistiraju na čeličnom zakonu ekonomije po kojem Grčku treba baciti u vodu. To se naziva kontrolisani bankrot. Nisam siguran da su francuski i njemački bankari oduševljeni takvim ishodom. Moji prijatelji iz Brisela očekuju (ili bolje rečeno nadaju se) skoku ka političkoj uniji. Skeptični proroci kažu da je sve to uzaludno jer se od početka znalo da je jedinstvena valuta osuđena na propast.
Komentari koji me najviše pogađaju su oni koji govore da eurozona neće preživjeti, a u slijedećem pasusu tvrde da je raspad nemoguć zbog velikih troškova. Najbolje je da čitaoci sami odluče.
Ja osobno se čudim uvjerenosti onih koji daju smiona predviđanja i rješenja. U protekloj deceniji smo bar morali naučiti da se čuvamo raznih pojednostavljivanja. Gotovo jučer su se svi složili da će budućnost biti obilježena ujedinjenjem američke hegemonije i nemilosrdnog pohoda liberalnog kapitalizma.
Iz razgovora koje sam nedavno vodio sa evropskim ministrima i zvaničnicima zaključio sam da su putnici berlinskog i atenskog metroa u pravu jednako kao i svo to mnoštvo učenjaka i stručnjaka.
U stručnom članku koji je Larry Summers napisao za Financial Times se navodi da bi evropski lideri time što pokušavaju održati u životu predstavu o Evropi već sutra mogli vidjeti njenu propast. Teško se tome suprotstaviti. Možemo jedino bacati novčić.
Kriza bi isto tako mogla zaškripati i zamutiti stvari. Mislim da ni njemačka kancelarka Angela Merkel još uvijek ne zna hoće li u historiji biti zabilježena kao ubica ili spasitelj eura. Bilo kako bilo, posljedice izgledaju sumorno.
Ovo je nadasve politička kriza. Kalkulacije oko deficita, dugova i neizvršenja novčanih obaveza su vrlo zanimljive. Ali sve ostalo je političke prirode - sukob između ideje da su vlade eurozone ujedinjene u svemu i iskušenja da im je ipak bolje biti samostalan.
Da je problem Evrope samo propala valuta, pitali bismo se čemu sva ova galama. Iako se brojke čine velikim, dugovi perifernih zemalja su samo mali dio od ukupne dobiti eurozone. Ono što stoji na putu razrješenju krize nije odsustvo praktičnog ili ekonomskog rješenja već oživljavanje nacionalizma.
Osmisliti slučaj za Evropu
Jasno je zašto je „mi možemo sami“ populizam jako privlačan. S njemačkim markama u džepu Njemci ponovo mogu biti Njemci, mogu štediti i ulagati u svoju promišljenost i mukotrpni rad. Grci bi se oslobodili od okova teutonske štednje, odbacili bi dugove i vratili se na plaže.
Ilustracija
Naravno, to ne bi tako funkcioniralo. Njemačka ne bi prosperirala od Evrope koja je bankrotirala. S jedne strane, njene banke su pune suverenih dugova. S druge strane, neplaćanje dugova je samo privremeni bijeg od stvarnosti. Zadužene ekonomije ne mogu vječno bježati od teških odluka. Ali onda stupa na snagu ta površna privlačnost nacionalizma: ona briše iritantnu stvarnost međuzavisnosti i počinjemo vjerovati kako bi sve bilo uredu samo kada bi stranci ostali po strani.
Raspad onoga što staromodni Evropljani nazivaju solidarnošću je započeo mnogo prije početka trenutne krize. Njemačko-francusko zbližavanje koje je inspiriralo utemeljitelje je uzeto zdravo za gotovo. Raspadom Sovjetskog saveza je uklonjena još jedna egzistencijalna prijetnja. Mir i prosperitet se sada smatraju prirodnim poretkom. Kada politički lideri tvrde da ih ograničava biračko tijelo oni pod tim misle da nisu oni ti koji su dali važnost nacionalnim interesima u Evropi.
Nije sve tako teško.Ako se Zapad suoči sa neizbježnim relativnim opadanjem, Evropa će biti u slobodnom padu. Razgovori u Pekingu, Indiji i Ankari se odnose na irelevantnost Evrope. Zajedničkim djelovanjem, vlade Evropske unije se mogu izboriti za svoje mjesto u svijetu, čak i vrlo značajno mjesto, pri čemu bi postavljali pravila globalne igre. Pojedinačno neće imati veliku moć. Čak i Njemačka je premala za svijet, rekao je nekad neko.
Evropljani su ovo nekada znali. Pohod globalizacije i pomijeranje moći ka istoku naglašava moju poentu. Evropske države će prosperirati u sistemu koji se zasniva na pravilima. Evropa koja je značajna za multipolarni svijet bi trebala sama biti primjer multilateralnosti.
Suradnja, integracija, nazovite to kako hoćete, ne oslobađa pojedinačne vlade od odgovornosti. Južne zemlje ne mogu vječno održavati opadajuću konkurentnost. Ako propadne ideja jedinstvene valute, Italija, Španija, Portugal, Irska i Grčka će snositi posljedice odluka svojih vlada.
Međutim, i zadužene i nezadužene zemlje se moraju složiti da je Evropska unija vrijedna spašavanja. Kada sam nedavno pisao o Vestfalskom poretku, nekoliko čitalaca me pitalo šta nije uredu s tim. Mislio sam da broj žrtava u prvoj polovini 20.stoljeća govori sam za sebe. Ali možda uopće i nije važno to što je još 1648. godine Evropa bila kontinent u usponu.
Održavanje monetarne unije zahtijeva od lidera s obje strane da od eura naprave politički slučaj. Da bi to uradili, moraju prvo osmisliti slučaj za Evropu.
Rečenica kojom nas evropski lideri uvjeravaju da će spasiti euro jer moraju spasiti Evropsku uniju je gotovo postala mantra. Jasno je odakle sve to dolazi. Evropa će se boriti da spasi svoj klučni projekt od propasti.
Ta tvrdnja međutim ne objašnjava ono najvažnije, a to su uzroci. Razlog što je zajednička valuta u tolikim problemima je taj što vlade evropskih zemalja nisu uspjele ubijediti birače da je Evropska unija vrijedna spašavanja.
Prestao sam brojati stručne komentare o budućnosti monetarne unije ili odsustvu iste. Mnogi tvrde da bi se kriza mogla riješiti jednim potezom izdavanjem obveznica eurozone. Tim Geithner, ministar financija SAD-a je došao na ideju koja bi omogućila vladama da utječu na svoju financijsku moć.
Ostali insistiraju na čeličnom zakonu ekonomije po kojem Grčku treba baciti u vodu. To se naziva kontrolisani bankrot. Nisam siguran da su francuski i njemački bankari oduševljeni takvim ishodom. Moji prijatelji iz Brisela očekuju (ili bolje rečeno nadaju se) skoku ka političkoj uniji. Skeptični proroci kažu da je sve to uzaludno jer se od početka znalo da je jedinstvena valuta osuđena na propast.
Komentari koji me najviše pogađaju su oni koji govore da eurozona neće preživjeti, a u slijedećem pasusu tvrde da je raspad nemoguć zbog velikih troškova. Najbolje je da čitaoci sami odluče.
Ja osobno se čudim uvjerenosti onih koji daju smiona predviđanja i rješenja. U protekloj deceniji smo bar morali naučiti da se čuvamo raznih pojednostavljivanja. Gotovo jučer su se svi složili da će budućnost biti obilježena ujedinjenjem američke hegemonije i nemilosrdnog pohoda liberalnog kapitalizma.
Iz razgovora koje sam nedavno vodio sa evropskim ministrima i zvaničnicima zaključio sam da su putnici berlinskog i atenskog metroa u pravu jednako kao i svo to mnoštvo učenjaka i stručnjaka.
U stručnom članku koji je Larry Summers napisao za Financial Times se navodi da bi evropski lideri time što pokušavaju održati u životu predstavu o Evropi već sutra mogli vidjeti njenu propast. Teško se tome suprotstaviti. Možemo jedino bacati novčić.
Kriza bi isto tako mogla zaškripati i zamutiti stvari. Mislim da ni njemačka kancelarka Angela Merkel još uvijek ne zna hoće li u historiji biti zabilježena kao ubica ili spasitelj eura. Bilo kako bilo, posljedice izgledaju sumorno.
Ovo je nadasve politička kriza. Kalkulacije oko deficita, dugova i neizvršenja novčanih obaveza su vrlo zanimljive. Ali sve ostalo je političke prirode - sukob između ideje da su vlade eurozone ujedinjene u svemu i iskušenja da im je ipak bolje biti samostalan.
Da je problem Evrope samo propala valuta, pitali bismo se čemu sva ova galama. Iako se brojke čine velikim, dugovi perifernih zemalja su samo mali dio od ukupne dobiti eurozone. Ono što stoji na putu razrješenju krize nije odsustvo praktičnog ili ekonomskog rješenja već oživljavanje nacionalizma.
Osmisliti slučaj za Evropu
Jasno je zašto je „mi možemo sami“ populizam jako privlačan. S njemačkim markama u džepu Njemci ponovo mogu biti Njemci, mogu štediti i ulagati u svoju promišljenost i mukotrpni rad. Grci bi se oslobodili od okova teutonske štednje, odbacili bi dugove i vratili se na plaže.
Naravno, to ne bi tako funkcioniralo. Njemačka ne bi prosperirala od Evrope koja je bankrotirala. S jedne strane, njene banke su pune suverenih dugova. S druge strane, neplaćanje dugova je samo privremeni bijeg od stvarnosti. Zadužene ekonomije ne mogu vječno bježati od teških odluka. Ali onda stupa na snagu ta površna privlačnost nacionalizma: ona briše iritantnu stvarnost međuzavisnosti i počinjemo vjerovati kako bi sve bilo uredu samo kada bi stranci ostali po strani.
Raspad onoga što staromodni Evropljani nazivaju solidarnošću je započeo mnogo prije početka trenutne krize. Njemačko-francusko zbližavanje koje je inspiriralo utemeljitelje je uzeto zdravo za gotovo. Raspadom Sovjetskog saveza je uklonjena još jedna egzistencijalna prijetnja. Mir i prosperitet se sada smatraju prirodnim poretkom. Kada politički lideri tvrde da ih ograničava biračko tijelo oni pod tim misle da nisu oni ti koji su dali važnost nacionalnim interesima u Evropi.
Nije sve tako teško.Ako se Zapad suoči sa neizbježnim relativnim opadanjem, Evropa će biti u slobodnom padu. Razgovori u Pekingu, Indiji i Ankari se odnose na irelevantnost Evrope. Zajedničkim djelovanjem, vlade Evropske unije se mogu izboriti za svoje mjesto u svijetu, čak i vrlo značajno mjesto, pri čemu bi postavljali pravila globalne igre. Pojedinačno neće imati veliku moć. Čak i Njemačka je premala za svijet, rekao je nekad neko.
Evropljani su ovo nekada znali. Pohod globalizacije i pomijeranje moći ka istoku naglašava moju poentu. Evropske države će prosperirati u sistemu koji se zasniva na pravilima. Evropa koja je značajna za multipolarni svijet bi trebala sama biti primjer multilateralnosti.
Suradnja, integracija, nazovite to kako hoćete, ne oslobađa pojedinačne vlade od odgovornosti. Južne zemlje ne mogu vječno održavati opadajuću konkurentnost. Ako propadne ideja jedinstvene valute, Italija, Španija, Portugal, Irska i Grčka će snositi posljedice odluka svojih vlada.
Međutim, i zadužene i nezadužene zemlje se moraju složiti da je Evropska unija vrijedna spašavanja. Kada sam nedavno pisao o Vestfalskom poretku, nekoliko čitalaca me pitalo šta nije uredu s tim. Mislio sam da broj žrtava u prvoj polovini 20.stoljeća govori sam za sebe. Ali možda uopće i nije važno to što je još 1648. godine Evropa bila kontinent u usponu.
Održavanje monetarne unije zahtijeva od lidera s obje strane da od eura naprave politički slučaj. Da bi to uradili, moraju prvo osmisliti slučaj za Evropu.