U povodu Nacionalnog dana presađivanja i darivanja organa, Klinička bolnica Jordanovac u Zagrebu i Sveučilišna klinika u Beču potpisale su sporazum koji pruža novu nadu svima koji u Hrvatskoj čekaju na transplantaciju pluća jer će je od utorka, na račun hrvatskog zdravstvenog osiguranja, moći obavljati i u Beču. Ministar zdravstva, Darko Milinović:
"Naši pacijenti su sada pod jednakim uvjetima na listi čekanja u Sveučilišnoj bolnici u Beču, kao i Austrijanci, kao i ostali građani zemalja Europe i Europske unije."
Godišnje u Hrvatskoj na transplantaciju pluća čeka oko 40 pacijenata, a isto toliko organa Hrvatska šalje Eurotransplantu, čiji je član. Svijest o doniranju organa sporo, ali ipak raste, ističe članica Izvrsnog odbora Udruge transplant, Mirela Pandžić:
"Prošle godine 149 bubrega je transplantirano u Hrvatskoj, 20 srca, 64 jetre i 14 multiorganskih transplantacija. U Hrvatskoj 34 bolnice mogu biti centri u kojima se mogu raditi transplantacije, ali je problem što vrlo malo bolnica radi dojave o potencijalnim darivateljima. Uvijek su to jedne te iste bolnice, jedni te isti timovi. To se kreće oko 15-tak potencijalnih darivatelja na milijun stanovnika. U odnosu na 30 i više, koliko ima jedna Španjolska, to je ipak premalo."
Četrdesetogodišnji Mario Gračaković iz Novske već je osam godina na dijalizi bubrega, na koju odlazi svaki drugi dan u stotinjak kilometara udaljeni Zagreb:
"Živim u Novskom a idem na dijalizu u Zagreb. Sam se vozim ponedjeljkom, srijedom i petkom i ostajem tamo oko četiri sata. Morate se sa tim pomiriti. Kada sam se razbolio mjesec dana svi su plakali. Gdje kod sam se pojavio, svi su plakali. Onda sam im rekao da prestanu jer mi plač neće pomoći. Nema plakanja, treba se boriti i gotovo. Treba pozitivno razmišljati o svemu."
Zagrepčanin Mladen Simčić već je devet godina na dijalizi a nade u novi bubreg su mu porasle otkako je Hrvatska postala članicom Eurotransplanta. Dostupnost organa je, kaže, veća, ali Hrvatska ne može samo uzimati, obavezna je i sama ispuniti godišnju kvotu, a svijest o doniranju, niti kod građana, a ni mnogih bolničkih timova, još nije dovoljno razvijena:
"Pošto potpišete donatorsku karticu, poslije vaše smrti, mogu se transplantirati vaši organi. Ali, neovisno o tome što ste za svoga života svjesno to potpisali, ipak o tome, nakon vaše smrti, odlučuje vaša rodbina. Na Zapadu tako nije. Daleko smo mi još od toga. Najveću zaslugu sada ima udruga Transplant i najviše radi na promociji da ljudi postanu svjesni toga."
Pedesetsedmogodišnja Marica Ćaćić iz Zagreba već je, kako kaže, punih 17 mjeseci, najsretnija žena sa svojom obitelji jer je 18. siječnja 2008. godine dobila novu jetru i bubreg. Operirana je u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur, nakon višegodišnje dijalize:
"To je moj drugi rođendan i znam samo da je život prekrasan. Kada pričaš ljudima koji su zdravi, oni to kao da ne poštivaju dovoljno. Za mene je život sada nešto veliko, nešto što puno cijenim, veselo sve radim, nisam obavezna prema aparatu. Voljela bih da se ljudi ne svađaju. Život za čas prestane kada dođeš u neku situaciju. Tek kada se ponovo rodiš, vidiš koliko je život vrijedan. Živjet ću koliko živim. Mogu jesti sve, mogu putovati kuda hoću, mogu se napiti vode kao čovjek. Dok sam išla na dijalizu nisam mogla. Mogu se najesti voća do mile volje."
U Hrvatskoj se godišnje obavi i petnaestak transplantacija srca. Mireli Pandžić je transplantirano prije sedam godina i od tada osjeća snažnu potrebu da pomaže i drugima:
"Meni je to darovano i mislim da mi je neka zadaća povjerena samim time da ne budem sebična. Čovjek mora dijeliti to što je dobio."
"Naši pacijenti su sada pod jednakim uvjetima na listi čekanja u Sveučilišnoj bolnici u Beču, kao i Austrijanci, kao i ostali građani zemalja Europe i Europske unije."
Godišnje u Hrvatskoj na transplantaciju pluća čeka oko 40 pacijenata, a isto toliko organa Hrvatska šalje Eurotransplantu, čiji je član. Svijest o doniranju organa sporo, ali ipak raste, ističe članica Izvrsnog odbora Udruge transplant, Mirela Pandžić:
"Prošle godine 149 bubrega je transplantirano u Hrvatskoj, 20 srca, 64 jetre i 14 multiorganskih transplantacija. U Hrvatskoj 34 bolnice mogu biti centri u kojima se mogu raditi transplantacije, ali je problem što vrlo malo bolnica radi dojave o potencijalnim darivateljima. Uvijek su to jedne te iste bolnice, jedni te isti timovi. To se kreće oko 15-tak potencijalnih darivatelja na milijun stanovnika. U odnosu na 30 i više, koliko ima jedna Španjolska, to je ipak premalo."
Četrdesetogodišnji Mario Gračaković iz Novske već je osam godina na dijalizi bubrega, na koju odlazi svaki drugi dan u stotinjak kilometara udaljeni Zagreb:
"Živim u Novskom a idem na dijalizu u Zagreb. Sam se vozim ponedjeljkom, srijedom i petkom i ostajem tamo oko četiri sata. Morate se sa tim pomiriti. Kada sam se razbolio mjesec dana svi su plakali. Gdje kod sam se pojavio, svi su plakali. Onda sam im rekao da prestanu jer mi plač neće pomoći. Nema plakanja, treba se boriti i gotovo. Treba pozitivno razmišljati o svemu."
Zagrepčanin Mladen Simčić već je devet godina na dijalizi a nade u novi bubreg su mu porasle otkako je Hrvatska postala članicom Eurotransplanta. Dostupnost organa je, kaže, veća, ali Hrvatska ne može samo uzimati, obavezna je i sama ispuniti godišnju kvotu, a svijest o doniranju, niti kod građana, a ni mnogih bolničkih timova, još nije dovoljno razvijena:
"Pošto potpišete donatorsku karticu, poslije vaše smrti, mogu se transplantirati vaši organi. Ali, neovisno o tome što ste za svoga života svjesno to potpisali, ipak o tome, nakon vaše smrti, odlučuje vaša rodbina. Na Zapadu tako nije. Daleko smo mi još od toga. Najveću zaslugu sada ima udruga Transplant i najviše radi na promociji da ljudi postanu svjesni toga."
Pedesetsedmogodišnja Marica Ćaćić iz Zagreba već je, kako kaže, punih 17 mjeseci, najsretnija žena sa svojom obitelji jer je 18. siječnja 2008. godine dobila novu jetru i bubreg. Operirana je u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Merkur, nakon višegodišnje dijalize:
"To je moj drugi rođendan i znam samo da je život prekrasan. Kada pričaš ljudima koji su zdravi, oni to kao da ne poštivaju dovoljno. Za mene je život sada nešto veliko, nešto što puno cijenim, veselo sve radim, nisam obavezna prema aparatu. Voljela bih da se ljudi ne svađaju. Život za čas prestane kada dođeš u neku situaciju. Tek kada se ponovo rodiš, vidiš koliko je život vrijedan. Živjet ću koliko živim. Mogu jesti sve, mogu putovati kuda hoću, mogu se napiti vode kao čovjek. Dok sam išla na dijalizu nisam mogla. Mogu se najesti voća do mile volje."
U Hrvatskoj se godišnje obavi i petnaestak transplantacija srca. Mireli Pandžić je transplantirano prije sedam godina i od tada osjeća snažnu potrebu da pomaže i drugima:
"Meni je to darovano i mislim da mi je neka zadaća povjerena samim time da ne budem sebična. Čovjek mora dijeliti to što je dobio."
