Svake prve nedjelje u srpnju mjesecu na Kupreškoj visoravni održava se višestoljetna tradicionalna manifestacija „Dani kosidbe“ koja je od prije devet godina obogaćena smotrom folklora, te postala CIOFF Međunarodni festival. Ovom tradicionalnom poljoprivrednom, sportskom, kulturnom i turističkom manifestacijom označava se početak kosidbe trava, nekada najvažnijeg posla na Kupreškoj visoravni.
Reski zvuci kose i miris tek pokošene trave ispunili su Strljanicu, livadu na kojoj se kupreški gorštaci stoljećima natječu za titulu 'kosbaše', boljeg od najboljih.
Premda su kosce odavno zamijenili traktori, to je i danas jedna od najposjećenijih i najznačajnijih manifestacija, ali i prilika da se kupi dobra kosa. Moglo se to uraditi kod Osmana Buhića, jednog od dvojice preostalih kovača kose varcarke iz Mrkonjić Grada, a nekada ih je bilo trideset.
„Ja sam radio s bratom. Brat je umro, ja nastavio. Sa mnom još radi sin, pa će se tradicija produžiti. Za takmičenje radim 150 kosa. Takmičari većinom kose mojim kosama. Ima reprezentacija, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije. Svi kose mojim kosama. A ovo izlazi. Kosa je prošla. Kosačice su uzele svoje, traktori, ljudi su otišli sa sela, nema sela. Još se malo radi, ali slabo. Mene će do smrti dohraniti, ali ne znam kako će biti kasnije“, govori Osman.
Svoju tradiciju Kuprešaci nastoje očuvati i ovom manifestacijom. Točnih podataka u pisanim dokumentima o njenoj starosti nema, prisutna je tek predaja, kazao nam je načelnik Općine Kupres Perica Romić, te dodao:
„Mi smo to poslije rata malo obogatili sa kulturnim dijelom, pa tako sada već imamo i UNESCO-ov CIOFF festival nekih desetak godina. Dakle, imamo jednu poljoprivrednu, kulturnu, sportsku manifestaciju na području opštine Kupres, koja je najznačajnija manifestacija za Kupres, a ja mislim i šire. Mi, Kuprešaci, nastojimo je brendirati kao naš ljetni turistički proizvod i na dobrom smo putu da je uvrstimo na UNESCO-vu listu zaštićenih kulturnih manifestacija. Ja se nadam da će to u skoro vrijeme biti.“
Preteknut za dva maha kose
Inače, za titulu „kosbaše“ toga vrućeg ljetnog dana, skoro bez daška vjetra, borili su se kosci iz BiH, Hrvatske i Crne Gore. Uz dvojicu kupreških gorštaka među prvom trojicom gotovo u pravilu je zadnjih nekoliko godina bio i Milorad Sladojević, kosac iz Mrkonjić Grada. Pitamo ga izumire li tradicija kosaca:
„Mi se trudimo da joj još malo vijek produžimo, a trudimo se da i ove malo mlađe 'povučemo'. Novo vrijeme mi ne možemo zaustaviti. Ako dođe, dođe, bit će šta bude. A ja se preko deset godina ovdje takmičim. Ovo je jedna od najjačih kosidba što ih ima na našim prostorima. Ostala je ova kupreška tradicija, i po posjeti, i po najboljim kosbašama i po najtvrđoj travi", kaže Sladojević.
A bila je 'tvrda' ove godine. Nije je smekšala ni jutarnja rosa, a poslijepodnevno sunce dodatno ju je osušilo. Milorad je osvojio treće mjesto. Uoči natjecanja razmjenjujemo koju i sa starim znancem, kršnim Kuprešakom Ivom Ivkovićem Ćibarom.
„Poslije rata sam se počeo takmičiti. Evo, imam četiri pobjede, četiri prva mjesta, ovo ostalo su druga i treća. Vrlo bitno je, dakle, imati dobru kosu, dobar brus i imati sreće prilikom izabira parcela, koje baš nisu ujednačene, a to je već priča za sebe i za organizatora", konstatira Ivo.
Ivo je ove godine osvojio drugo mjesto. Za dva maha kose pretekao ga je njegov sumještanin.
„Ja sam Vinko Čičak Vinara, '71. godište. Kosim od '98. godine, deset puta sam prvak bio, dva puta drugi. Koševina, to je od davnina i od starine tradicija, to znaju samo ljudi koji su kosili ova kupreška polja i brda. Ne samo polja, jer ko nije kosio oko kamena, taj ne zna kositi. Nije novac bitan. Nije ni slava bitna, nego, kako bih rekao, onaj seljački ponos. Da, ponos", kaže Ivo Ivković Ćibar.
Ostavili smo ovogodišnjeg kosbašu u zagrljaju njegove djece. Ono što je sve njih, kao i njihove obitelji krasilo, jeste narodna nošnja koju s ljubavlju čuvaju, i od prigode do prigode je odijevaju i s ponosom nose.
