U Širokom Brijegu je ovog vikenda završen 16. po redu Mediteran film festival (MFF), jedna od najznačajnijih manifestacija te vrste u regionu. Tim povodom za RSE je govorio jednog od osnivača tog festivala - Tomislav Topić.
RSE: Iza nas je još jedan MFF. Da li ste zadovoljni? Je li ovo izdanje opravdalo epitet jednog od najznačajnih filmskih događaja u regionu, posebno kad je ova dokumentarna forma u pitanju?
Topić: Vrlo smo zadovoljni. Sve je teklo bez nekih većih problema, nadam se da jeste, a najbolje da drugi sude jesmo li opravdali očekivanja. Što se tiče organizacije, nije bilo nekih problema. Što se tiče kvalitete filmova, mislim da su oni bili i u tom natjecateljskom programu na visokom nivou. Mislim da festival svake godine ima jedan korak više. Apsolutno sam zadovoljan.
RSE: Šta je to viđeno a izaziva posebnu pažnju vas u organizaciji. Još bolje – da startamo sa brojkama. Koliko ste filmova prikazali, odakle su stizali?
Topić: Mi smo dobili za selekciju oko 430 filmova. To je dosta velika brojka s obzirom na to da se radi i o dugometražnim dokumentarcima, iako ima tu i kratkih. Naš selektor je na kraju ostavio 17 filmova u konkurenciji. Oni su podijeljeni u dvije kategorije – kratki dokumentarci i dugi. Ukupno je bilo 35 filmova, 17 u konkurenciji, 10 iz programa animacije – to su naši popratni programi, program sa festivala animiranog filma u Neumu. Tu je bilo prikazano još pet filmova domaćih autora, prikazali smo i dva igrana filma, u suradnji s Operacijom kino i Sarajevo film festivalom. Još smo prikazali dva dokumentarca našeg partnera HBO.
RSE: Meni je strašno zanimljivo kako je festival, bez obzira što će neko reći da ovih petnaest godina nije malo, ipak brzo osvojio kalendare na čitavom ovom prostoru.
Topić: Pa, nekako je sve krenulo iskreno. Mi smo kao klinci krenuli sa dvadeset godina to raditi. Možda u početku nismo bili prepoznati. Kad se vidjelo nakon određenog vremena da se stvari ozbiljno odvijaju i da se ozbiljno želi to raditi, onda smo i mi sve više i više dobijali podršku, dobijali smo i veća financijska sredstva da možemo raditi. Nakon nekih pet, šest godina smo uvršteni u te neke kalendarske liste. Počeli smo dobijati više filmova, počeli smo dobijati kvalitetnije filmove, i evo, već šesnaest godina – sad je već možda vrhunac. A mi ćemo se truditi da budemo još veći i bolji, a možda je baš ova godina neki vrhunac. Tko zna šta će biti dogodine. Nećemo tako daleko misliti, ali smo vrlo zadovoljni onim što smo napravili.
RSE: Mene zanima pitanje čime su se autori posljednje godine posebno bavili. Ima li neka dominantna tema?
Topić: Ima. O onim zonama u kojima se odvijaju ratovi. Evo, svjedoci smo ovih izbjeglica koje bježe iz ratnih područja Sirije. Imamo jedan takav film na festivalu, koji se zvao 'Progonjeni', u kategoriji dugih. Također jedan sirijski film, u kategoriji kratkih dokumentaraca, 'Djeca crnog kamena'. Nekako, ljudi se bave onim što ih najviše boli. Ima tu možda i koji zabavni dokumentarac, ali većinom su to dokumentarci malo teže tematike, ozbiljni, dramatični. Po meni bi dokumetarac i trebao takav biti, da otvara probleme, da progovara o problemu, da upozorava na probleme.
RSE: Zanimljiva je ova saradnja sa najznačajnijom planetarnom filmskom mrežom HBO. Kako je do toga došlo i šta od toga očekujete?
Topić: Naš producent Robert Bubalo ostvario je tu suradnju i jednostavno smo vrlo zadovoljni da imamo takvog partnera. Oni, ne samo da su nam dali filmove za koje se inače plaćaju prava, nego su nas i financijski podržali. Sretni smo kad imamo jednu tako jaku kuću kao što je HBO. Kako je Robert uspio to dobiti, ne znam, nije baš previše pričao o tome, ali kad sam vidio logo HBO-a na našim katalozima, odmah mi je bilo drago.
RSE: Primjetna je ova saradnja sa još jednim velikim hercegovačkim, ali sa planetarnim dometima, projektom, sa neumskim NAF-om. Je li to nova saradnja ili to traje?
Topić: Mi prvi put prikazujemo filmove sa neumskog festivala. S obzirom na to da slave deset godina postojanja, uzeli smo deset filmova koji su nagrađeni na prošlogodišnem NAF-u, tako da smo omogućili i našoj domaćoj publici da vidi tu recentnu svjetsku proizvodnju animiranih filmova. Tu imate svašta, od klasične animacije do 3D animacije, animacije pijeskom, jednostavno, ne možete te filmove sad gledati na televiziji ili u redovnom nekom kino programu, pa ipak je festival taj koji donosi te programe gdje se mogu vidjeti.
RSE: Ovakve smotre ne podrazumijevaju isključivo gledanje filmova. Rekosmo već, uvijek ima drugih slobodnih sadržaja, popratnih programa. Pomenuo si radionice. Vi ste zapravo još prije petnaestak dana organizovali nešto slično, zar ne?
Topić: Da, mi imamo odličnu radionicu koja se radi u suradnji sa američkom organizacijom za mlade, iz San Dijega, iz Kalifornije. To se dogodilo slučajno, prije dvije godine, u suradnji s jednom rediteljicom, Lucy Eagleson, koja govori hrvatski jezik, koja je volontirala u Međugorju davnih godina. Slučajno smo se upoznali, ona je rekla da je završila režiju na najprestižnijem američkom fakultetu za film, University of Southern California, koji se nalazi u Holivudu. Ona radi u tom kampu za mlade gdje ih cijelu godinu obučava. Onda smo krenuli prije tri godine raditi s tim ovdje, ona je prvo došla sama, raditi s našom djecom, a evo, već nakon tri godine, njih je došlo četvero predavača i doveli su šestero djece iz svog kampa, koji su se tu zajedno s našom djecom spojili. Radili su tu petnaest dana te radionice. Na kraju su napravili film koji se zvao 'Most' i koji je prikazan na otvaranju festivala. Zbilja su naša djeca imala priliku da prođu sve faze tog stvaralštva, od samog razvijanja ideje do prikazivanja filma na festivalu, što je, recimo u moje vrijeme, kad sam ja ovdje živio, bilo nezamislivo. Kad sam bio mlađi. Naravno, tu je i Američka ambasada koja nam jako puno pomaže, tako da će naša djeca vjerojatno sljedeće godine otići u Kaliforniju, u taj kamp.
RSE: Uvijek je zanimljivo saznati šta se sve radi oko festivala koji nemaju neke ritualne ceremonijalne performanse, susretima koji se dešavaju u jednoj opuštenijoj atmosferi, bez crvenih tepiha, bez starleta, bez paparaca i slično.
Topić: Mi smo se trudili da na festivalu ne bude tih nekih separea, kako bih ja rekao, da se nitko ne separira ni od koga. Ako netko dođe tu, bilo od kuda da je došao, bilo kolika da je njegova veličina, a ta veličina zna nekad biti i lažna, nije važno, jednostavno, svi smo mi zajedno, svi se mi družimo zajedno, svi sjedimo za istim stolom, svi idemo zajedno u šetnju, zajedno gledamo filmove, zajedno idemo na partije, na radionice. Uglavnom, otvorili smo našim domaćim ljudima mogućnost da se druže sa nekim poznatim ljudima, a i poznati ljudi vole tako, ne žele ni oni uvijek biti na neki način separirani, odvojeni svega. Naravno, ima i takvih, ali mi zadržavamo taj način, tako stoji u našem predgovoru o nama - bez VIP-loža i bez elitizma, i to funkcionira normalno već petnaestak godina. Mislim da ćemo i zadržati taj mediteranski, malo otvoreniji stil.
RSE: Nažalost, može li jedno bolno pitanje – evo, svi kukaju – novca za kulturu nema. Ja se prisjećam jednog razgovora sa već pomenutim Robertom Bubalom, tamo negdje, kad su počeli problemi sa finansiranjem. On je tada doslovno rekao: 'Nikog nećemo moliti, ali će festivala biti'. Ostajete li pri tom?
Topić: Pa, teško se sada odreći nečeg što radite petnaest godina. Ja sam rekao da smo krenuli kao vrlo mladi, sad smo ozbiljni ljudi. Novca, naravno, uvijek fali, ali mi, hajde da kažemo, radimo pametno, znači, onoliko koliko imamo, onoliko i trošimo, ne trošimo više. To je jedina forma. Teško ćemo mi promijeniti bilo kakvu politiku, ili kulturnu, u smislu financiranja, ali možemo u okviru onog gdje se nalazimo i šta nas okružuje da napravimo najbolje što možemo. Naravno, nećemo se oslanjati samo na financije koje dolaze direktno iz našeg grada, županije ili države. Postoje tu i neke strane organizacije koje financiraju stvari. Mislim, ako se netko hoće malo potruditi i pokucati na razna vrata, da se neka sredstva mogu naći. U svakom slučaju, festival ide, i kad je imao financijske probleme i kad nije, ali eto, ne zamaramo baš ljude tim. Ne volimo kukati. To je po hercegovački – ne volimo kukati.
