Nakon što je nedavno biskup banjalučki Franjo Komarica uporedio stradanje u Bleiburgu sa događajima tokom rata u Banjoj Luci, uslijedio je medijski linč biskupa Komarice od političkog vrha Republike Srpske (RS).
Generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, mons. Ivo Tomašević, u intervjuu za RSE ističe kako u Republici Srpskoj vlada zakon jačega, naglašavajući kako je zadatak političara osigurati zaštitu manjina, a ne ih dodatno napadati.
RSE: Gospodine Tomašević, ne smiruje se bura oko izjave biskupa Komarice i njegovog poređenja Bleiburga i Banje Luke. Uslijedile su oštre kritike iz političkog vrha Republike Srpske. Kako Vi to komentirate?
Tomašević: Mislim da se to ne bi ni trebalo smirivati, ali ne u ovome smislu – da bude putem medija prijetnji koje su nedopustive, nego u smislu ispravljanja nepravde, nepravde nanesene onima koji su slabiji, koji su nemoćniji. U tom duhu, tko nosi veću odgovornost, utoliko mora više učiniti.
Dakle, to se ne odnosi samo na entitet RS, nego na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, oni koji su slabiji, neovisno o kojem je teritoriju riječ, oni se uglavnom niti čuju, niti se za njih netko brine i smatramo da je gotovo normalno da ne uživaju jednaka prava. Jednakopravnost je potrebna na svakom teritoriju, i oni odgovorni ne bi trebali prijetiti ili prozivati, nego vidjeti kakvo je stanje.
Ako sad govorimo o Hrvatima katolicima u RS, onda idemo vidjeti koliko ih ima u administraciji, jesu li oni jednakopravni, da li se mogu vraćati, da li mogu živjeti na svom teritoriju, kako je doći do njihovih domova, i onda na temelju toga razgovarati, a ne putem prijetnji, pogotovo kada dolaze od onih koji su moćni, koji imaju najodgovornije službe i dužnosti.
RSE: Jedino Katolička crkva u BiH svih ovih godina upozorava na problem Hrvata u RS, odnosno na težak položaj onih koji su ostali ili se vratili. Zašto je Crkva, evo već dva desetljeća, usamljena u tim apelima?
Tomašević: Ona je usamljena zato što je ovdje i putem Daytona prihvaćena velikim dijelom logika, kako je mnogi nazivaju, etnički čistih prostora. Ovdje se, uglavnom dok traju izbori, nešto razgovara, a kada se osvoji vlast, onda nastaju dogovori prema tome tko smatra koji teritorij "svojim". Onda tu nastaje šutnja i prestaje svaki rad Crkve, koja to ne može prihvatiti zato što je to u svojoj dubini nepravda. Tu nepravdu najviše podnose oni koji su najslabiji.
RSE: Politički vrh Republike Srpske, na čelu sa gospodinom Miloradom Dodikom, žestoko je napao biskupa Komaricu zbog pomenute izjave. Kako komentirate odnos politike prema Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini?
Tomašević: Prihvaćen je zakon jačega. I naravno, uvijek je lakše prijetiti slabijima. Nedopustivo je da prevladava zakon jačega. Treba ići argumentima, snagom argumenata, snagom pravde. Samo mir koji je, u Bosni i Hercegovini ili bilo gdje u svijetu, utemeljen na pravdi, može biti dugotrajan mir.
RSE: Posljedni popis u Bosni i Hercegovini objavljen je 1991. godine. Aktualna je opstrukcija još neobjavljenih rezultata novog popisa. Katolička crkva svih ovih godina raspolaže svojim podacima o broju Hrvata u RS. Kakvo je zapravo stvarno stanje i koliko se poštuju ljudska prava Hrvata u tom entitetu?
Tomašević: Na žalost, stanje, kada je riječ o Hrvatima u RS-u, tužno i teško, zato što je više od 90 posto Hrvata, koji su najvećim dijelom katolici, prognano tijekom rata. Na žalost, poslije rata se vrlo mali broj vratio.
Ja ću samo kao primjer navesti da smo 23.04.1998. godine, tada sam pratio kardinala, pokušali smo slaviti misu u Derventi, u kripti minirane crkve, najavili smo sve to uredno policiji, trebali su povratnici u petnaestak autobusa doći iz Republike Hrvatske. Na žalost, bili smo napadnuti, meni je glava bila razbijena. Poslije se dogodilo u Drvaru, prema Srbima koji su se tamo željeli vratiti.
Dakle, to je gotovo tri godine nakon rata i to stanje se, na žalost, nastoji očuvati i rat ne nastavljen, na određeni način, drugim sredstvima. Zato biskup Komarica, kada govori, on ne govori samo o prošlosti, on govori o sadašnjosti koju je sada nužno mijenjati.
Mi na tom prostoru imamo oko 6-7 posto predratnog broja Hrvata katolika. Nešto se u početku pokušalo vratiti, nailazeći, naravno, na brojne administrativne i druge prepreke, mnogi su odustali, mnogi su odlazili. Ostalo je starije stanovništvo koje polako umire. Zapravo, tamo prijeti potpuni nestanak Hrvata katolika s toga teritorija.
Zato je nužno, ne prijetiti, nego nešto poduzeti, a može se puno toga učiniti da se to stanje promijeni. To su divni krajevi, lijepi krajevi, u kojima bi mnogi ljudi rado živjeli i oni bi dali doprinos jednom zajedničkom življenju, izgradnji i entiteta i Bosne i Hercegovine i drugih naroda. To je naša budućnost.
