U četvrtak je zauvijek je otišla jos jedna sarajevska, zapravo istinska legenda bivšejugoslovenskih prostora, Josip "Škija" Katalinski.
Fudbaler ogromnog srca, besprijekorne igračke discipline, neviđene istrajnosti i dosljednosti kad je kolektiv u pitanju, ali i beskrajno talentovani defanzivac koji se, po potrebi, preobražavao u goropadnog centarfora.
Josip Katalinski u igračkim danima kao član reprezentacije Jugoslavije
Rođen je prije okruglo 63 godine, u jednom sarajevskom predgrađu, podno Igmana, pa nije ni čudo što je prve fudbaske korake onapravio na travnjaku istoimenog kluba sa Ilidže.
Naravno, ne zadugo jer nije se mogao provući nezapaženo. Uskoro, osvanuo je na Grbavici, među juniorima Željezničara.
Veliki tim i blizina očiju strucnjaka, uvrstili su njegov nesumnjivi talenat na spisak reprezentavinih nada.
Odigrao je desetak utakmica u omladinskoj reprezenatcije tadašnje Jugoslavije i dvostruko toliko u mladoj selekciji, kad je konačno stigao poziv u najbolju vrstu.
Bilo je to 1972. godine, godine žestoke konkurencije u kojoj je, pored centarhalfova takozvane „velike četvorke“ , bila istinska premija dobiti makar i poziv na pripreme.
Škija se odmah nametnuo i postao stub odbrane jedne veoma cijenjene selekcije koja je ostavila dubok trag na Svjetskom prvenstvu 1974. godine, te na Evropskom, dvije godine kasnije, kad je igrala polufinale.
Zvjezdani trenutak Škije Katalinskog bio je jedini gol na mitskoj utakmici u Frankfurtu na Majni, gol koji je favoriziranu špansku vrstu poslao kući, a reprezentaciji Jugoslavije otvorio kapije njemačkih stadiona na prvenstvu planete.
Škijin nebeski skok i udarac glavom, a onda potvrda pogotka sjajnim šutem sa zemlje, izazvali su neviđenu radost navijača, a franfurtski podvig godinama su kasnije prepričavali, opisivali i imitirali ne samo zaljubljenici u fudbaslku igru.
Priča koja je za njim krenula poslije tog gola, jednako kao i standardne partije na stoperskom mjestu i u reprezentaciji i u matičnom klubu, odveli su Josipa Katalinskog, tad već zrelog igrača, u francusku Nicu. Bilo je to 1975. godine.
Prethodno je, zajedno sa sjajnim Hadžabdićem, Radovićem, Jankovićem, Bratićem, Jelušićem osvojio prvenstvo Jugoslavije, što je bio istinski podvig u konkurenciji neprikosnovenih Zvezde, Hajduka, Partizana i Dinama.
U Nici je ostao tri godine, a onda je, valjada zato što se nikad nije štedio, morao okončati karijeru sa nepunih tridest godina.
Vratio se u rodno Sarajevo da ljudima odgovara na sva ona silna pitanja u vezi sa 43 reprezentavine utakmice i 10 postignutih golova, na onih 550 susreta koje igrao u najdražem plavo-bijelom dresu i stotinjak golova koje je za njega postigao ili o onih stotinjak utakmica za Nicu, za koju je bezmalo pa na svakoj trećoj postizao po gol.
A, bio je centarhalf. Ako je iko imao šta pričati, imao je Josip Katalinski. I mladim ljudima i budućim stručnjacima i novinarima.
Niko se ne sjeća da je nekad izbjegao odgovoriti na novinarsko ptanje. Ma koliko komplikovano i neugodno bilo.
Svoje je bogato iskustvo, kao nekad igračko znanje i energiju neštedimice trošio na svakom zaduženju u fudbalskoj organizaciji. Bio je u forumima koji su nedavno od javnosti osuđeni na prezir, ali o Skiji Katalinskom niko nikad nije čuo ružnu rijec.
Radio je savjesno i pošteno. Poslednjih mjeseci, zbog bolesti, neuobičajeno tiho. Tiho je i otisao.
Fudbaler ogromnog srca, besprijekorne igračke discipline, neviđene istrajnosti i dosljednosti kad je kolektiv u pitanju, ali i beskrajno talentovani defanzivac koji se, po potrebi, preobražavao u goropadnog centarfora.
Rođen je prije okruglo 63 godine, u jednom sarajevskom predgrađu, podno Igmana, pa nije ni čudo što je prve fudbaske korake onapravio na travnjaku istoimenog kluba sa Ilidže.
Naravno, ne zadugo jer nije se mogao provući nezapaženo. Uskoro, osvanuo je na Grbavici, među juniorima Željezničara.
Veliki tim i blizina očiju strucnjaka, uvrstili su njegov nesumnjivi talenat na spisak reprezentavinih nada.
Odigrao je desetak utakmica u omladinskoj reprezenatcije tadašnje Jugoslavije i dvostruko toliko u mladoj selekciji, kad je konačno stigao poziv u najbolju vrstu.
Bilo je to 1972. godine, godine žestoke konkurencije u kojoj je, pored centarhalfova takozvane „velike četvorke“ , bila istinska premija dobiti makar i poziv na pripreme.
Škija se odmah nametnuo i postao stub odbrane jedne veoma cijenjene selekcije koja je ostavila dubok trag na Svjetskom prvenstvu 1974. godine, te na Evropskom, dvije godine kasnije, kad je igrala polufinale.
Zvjezdani trenutak Škije Katalinskog bio je jedini gol na mitskoj utakmici u Frankfurtu na Majni, gol koji je favoriziranu špansku vrstu poslao kući, a reprezentaciji Jugoslavije otvorio kapije njemačkih stadiona na prvenstvu planete.
Škijin nebeski skok i udarac glavom, a onda potvrda pogotka sjajnim šutem sa zemlje, izazvali su neviđenu radost navijača, a franfurtski podvig godinama su kasnije prepričavali, opisivali i imitirali ne samo zaljubljenici u fudbaslku igru.
Priča koja je za njim krenula poslije tog gola, jednako kao i standardne partije na stoperskom mjestu i u reprezentaciji i u matičnom klubu, odveli su Josipa Katalinskog, tad već zrelog igrača, u francusku Nicu. Bilo je to 1975. godine.
Radio je savjesno i pošteno. Poslednjih mjeseci, zbog bolesti, neuobičajeno tiho. Tiho je i otisao
U Nici je ostao tri godine, a onda je, valjada zato što se nikad nije štedio, morao okončati karijeru sa nepunih tridest godina.
Vratio se u rodno Sarajevo da ljudima odgovara na sva ona silna pitanja u vezi sa 43 reprezentavine utakmice i 10 postignutih golova, na onih 550 susreta koje igrao u najdražem plavo-bijelom dresu i stotinjak golova koje je za njega postigao ili o onih stotinjak utakmica za Nicu, za koju je bezmalo pa na svakoj trećoj postizao po gol.
A, bio je centarhalf. Ako je iko imao šta pričati, imao je Josip Katalinski. I mladim ljudima i budućim stručnjacima i novinarima.
Niko se ne sjeća da je nekad izbjegao odgovoriti na novinarsko ptanje. Ma koliko komplikovano i neugodno bilo.
Svoje je bogato iskustvo, kao nekad igračko znanje i energiju neštedimice trošio na svakom zaduženju u fudbalskoj organizaciji. Bio je u forumima koji su nedavno od javnosti osuđeni na prezir, ali o Skiji Katalinskom niko nikad nije čuo ružnu rijec.
Radio je savjesno i pošteno. Poslednjih mjeseci, zbog bolesti, neuobičajeno tiho. Tiho je i otisao.
