Terapijska zajednica za liječenje ovisnika „Ivan Merz“ u Kiseljaku ovih dana obilježit će četvrtu godinu postojanja. Kroz ovu ustanovu do sada je prošlo bilzu sto mladića, koji su nakon trogodišnjeg programa uspjeli pobijediti ovisnost. Zajednicu vode franjevci iz Međugorja, gdje je i glavno sjedište ove ustanove, a slične zajednice postoje još u Derventi, Subotici, Slanom kod Dubrovnika, te mjestu Stari Trg u Sloveniji.
Dvadesettrogodišnji Ivan Tomić iz Mostara prvi put u doticaj sa drogom došao na početku srednje škole. Počeo je sa marihuanom, da bi na kraju završio na heroinu, što je kraj ovisničkog puta, kaže Ivan. U pakao droge ga je odvelo društvo i želja za dokazivanjem.
„Željan sam bio dokazivanja u negativnom smislu. Javlja se taj prvi doticaj sa marihuanom u društvu - i kako to već biva, nekako moje dotadašnje stanje duševno palo je na plodno tlo koje je nudilo sve, koje je nudilo dokazivanje da smo nešto što ustvari nismo“, priča on.
I tako je Ivan živio punih osam godina. Probao je sve moguće vrste droga, od ekstazija, kokaina, do heroina. Droga je kao živo blato - što se više želite izvući iz nje, ona vas vuče na samo dno, dodaje Ivan:
„Ma kraju vas ništa drugo ne zanima nego to. Nekako dušu prodate vragu i jednostavno on vas vodi kroz sve to što nosi ovisnost, kroz sav taj promašaj, laganja, prevare roditelja, i sve ono najgore što se izgubi - i obraz i dostojanstvo radi te droge. To mi je bio postao smisao života. Ništa oko sebe nisam vidio, niti mi je život išta značio. Nisam nalazio smisla ni u radu, ni u nekom napredovanju u smislu da vidim svoju budućnost, da sam zdrav, da sam mlad - bio sam dobar učenik - da mogu nešto postići. Ništa, jednostavno ta droga me okupirala i moj cilj je jedini bio droga.“ “
Kada je bio potpuno fizički i psihički uništen, Ivan je odlučio otići u terapijsku zajednicu. Danas, nakon godinu dana programa odvikavanja, kaže da se osjeća dobro i vjeruje u svoje potpuno izlječenje.
„U zajednici sam se oporavio i shvatio sam stvarno da mi ljudi žele dobro. U ovom periodu ovdje sam upoznao sam sebe, upoznao sam svoje mane i neke vrline, a više je mana. I ovdje se sada učimo živjeti s tim manama bez pomagala, bez droge - ne da ih prikrivamo nego da se s tim manama borimo na prirodan način“, kaže Ivan.
"U paklu droge nema života"
Kroz sličan put prošao je i tridesetjednogodišnji Stjepan Subašić iz Bugojna. U paklu droge bio je gotovo 15 godina. U Terepijskoj zajednici je, kaže, dobio novi život:
„Radimo u kuhinji, idemo u rasadnik kod časnih sestara, održavamo kuću. Jednostavno zajednica te primi i živi se normalno, životom kojim nisam živio, koji sam živio možda kad sam bio dijete - jer nikad nisam imao doticaj sa vrtom, sa životinjama. A sad i i životinje i sve, tako da živi se punim plućima. Vratio se zaj osjećaj života koji je bio umro 10 zadnjih godina - jer u tom paklu droge nema života, to je samo preživljavanje. Koliko god mislite da ste bili sretni, imate novaca i droge, to je sve dno.“
Goran Čorić iz Sarajeva u zajednicu ušao je sa 52 godine. Dvadeset godina se borio sa raznim ovisnostima, o alkoholu, drogi i kocki. Kaže da je pokušavao razne vrste drugih liječenja, što mu nije mnogo pomoglo.
„Sestra mi je i prije govorila da se javim tu, da ja nemam ništa od tih bolnica – jer po povratku iz bolnice vraćam se istim stazama. To je znači samo jedno kolo koje se vrti u krug. Sve je isto, isto i kada se okrenete, prođe godina, dvije, tri. Uopšte vas vrijeme nije interesovalo, da li je dan, da li je mrak, apsolutno ništa. Samo da imate novaca. A ako nemate, onda se prodaje, krade, kocka itd. Ja osobno sam dugo razmišljao, razgovarao sam telefonski sa voditeljem, pa sam se vagao da li bih otišao, ili ne bih. Neki su mi govorili:’Zašto? Pa vidi koliko ti je godina.’ Nema veze koliko je godina. I kad bih izašao odavdje ali da jednom budaš čist, da jednom budeš pametan, da jednom možeš sam razmišljati, sam donositi odluke. Onako, uvijek neko donosi mjesto tebe neke odluke. Onda sam rekao: ’Dosta više.’ Ja sam samo jednom, kao da mi je neko rekao nešto, rekao rođaku:’Hoćeš li me odvući?’ On je rekao da nema problema. I ja sam došao i pozvonio na vrata“, prisjeća se Čorić.
Program odvikavanja u ovoj terapijskoj zajednici zasnovan je na molitivi i radu. Mladići imaju veliki vrt sa staklenikom u kojem proizvode povrće. Jedan od izvora financiranja su i suveniri i ukrasni predmeti, koje mladići proizvode u zajedničkoj radionici.
Dvadesettrogodišnji Ivan Tomić iz Mostara prvi put u doticaj sa drogom došao na početku srednje škole. Počeo je sa marihuanom, da bi na kraju završio na heroinu, što je kraj ovisničkog puta, kaže Ivan. U pakao droge ga je odvelo društvo i želja za dokazivanjem.
„Željan sam bio dokazivanja u negativnom smislu. Javlja se taj prvi doticaj sa marihuanom u društvu - i kako to već biva, nekako moje dotadašnje stanje duševno palo je na plodno tlo koje je nudilo sve, koje je nudilo dokazivanje da smo nešto što ustvari nismo“, priča on.
I tako je Ivan živio punih osam godina. Probao je sve moguće vrste droga, od ekstazija, kokaina, do heroina. Droga je kao živo blato - što se više želite izvući iz nje, ona vas vuče na samo dno, dodaje Ivan:
„Ma kraju vas ništa drugo ne zanima nego to. Nekako dušu prodate vragu i jednostavno on vas vodi kroz sve to što nosi ovisnost, kroz sav taj promašaj, laganja, prevare roditelja, i sve ono najgore što se izgubi - i obraz i dostojanstvo radi te droge. To mi je bio postao smisao života. Ništa oko sebe nisam vidio, niti mi je život išta značio. Nisam nalazio smisla ni u radu, ni u nekom napredovanju u smislu da vidim svoju budućnost, da sam zdrav, da sam mlad - bio sam dobar učenik - da mogu nešto postići. Ništa, jednostavno ta droga me okupirala i moj cilj je jedini bio droga.“ “
Kada je bio potpuno fizički i psihički uništen, Ivan je odlučio otići u terapijsku zajednicu. Danas, nakon godinu dana programa odvikavanja, kaže da se osjeća dobro i vjeruje u svoje potpuno izlječenje.
„U zajednici sam se oporavio i shvatio sam stvarno da mi ljudi žele dobro. U ovom periodu ovdje sam upoznao sam sebe, upoznao sam svoje mane i neke vrline, a više je mana. I ovdje se sada učimo živjeti s tim manama bez pomagala, bez droge - ne da ih prikrivamo nego da se s tim manama borimo na prirodan način“, kaže Ivan.
"U paklu droge nema života"
Kroz sličan put prošao je i tridesetjednogodišnji Stjepan Subašić iz Bugojna. U paklu droge bio je gotovo 15 godina. U Terepijskoj zajednici je, kaže, dobio novi život:
„Radimo u kuhinji, idemo u rasadnik kod časnih sestara, održavamo kuću. Jednostavno zajednica te primi i živi se normalno, životom kojim nisam živio, koji sam živio možda kad sam bio dijete - jer nikad nisam imao doticaj sa vrtom, sa životinjama. A sad i i životinje i sve, tako da živi se punim plućima. Vratio se zaj osjećaj života koji je bio umro 10 zadnjih godina - jer u tom paklu droge nema života, to je samo preživljavanje. Koliko god mislite da ste bili sretni, imate novaca i droge, to je sve dno.“
Goran Čorić iz Sarajeva u zajednicu ušao je sa 52 godine. Dvadeset godina se borio sa raznim ovisnostima, o alkoholu, drogi i kocki. Kaže da je pokušavao razne vrste drugih liječenja, što mu nije mnogo pomoglo.
„Sestra mi je i prije govorila da se javim tu, da ja nemam ništa od tih bolnica – jer po povratku iz bolnice vraćam se istim stazama. To je znači samo jedno kolo koje se vrti u krug. Sve je isto, isto i kada se okrenete, prođe godina, dvije, tri. Uopšte vas vrijeme nije interesovalo, da li je dan, da li je mrak, apsolutno ništa. Samo da imate novaca. A ako nemate, onda se prodaje, krade, kocka itd. Ja osobno sam dugo razmišljao, razgovarao sam telefonski sa voditeljem, pa sam se vagao da li bih otišao, ili ne bih. Neki su mi govorili:’Zašto? Pa vidi koliko ti je godina.’ Nema veze koliko je godina. I kad bih izašao odavdje ali da jednom budaš čist, da jednom budeš pametan, da jednom možeš sam razmišljati, sam donositi odluke. Onako, uvijek neko donosi mjesto tebe neke odluke. Onda sam rekao: ’Dosta više.’ Ja sam samo jednom, kao da mi je neko rekao nešto, rekao rođaku:’Hoćeš li me odvući?’ On je rekao da nema problema. I ja sam došao i pozvonio na vrata“, prisjeća se Čorić.
Program odvikavanja u ovoj terapijskoj zajednici zasnovan je na molitivi i radu. Mladići imaju veliki vrt sa staklenikom u kojem proizvode povrće. Jedan od izvora financiranja su i suveniri i ukrasni predmeti, koje mladići proizvode u zajedničkoj radionici.
