Dok svjetsku diplomatiju trese Wikileaks groznica, a tajne službe diljem planete pooštravaju zaštitu svojih podataka, u Bosni i Hercegovini stvari su pod kontrolom - tako bar tvrde najviši sigurnosni zvaničnici.
„Tačno se zna ko se upoznao sa tajnim podacima i ko je bio obavezan da štiti tajne podatke. Ako tajni podatak dođe do neovlaštene osobe ili dođe do curenja tajnih podataka, u svakom momentu možemo utvrdit ko se upoznao sa tim podatkom i ko je dužan štiti te podatke. Ne može se desiti da dođe do curenja tajnih podataka, a da se ne zna od koje osobe je to bilo. Pristup tajnim podacima može imati samo osoba koja ima odgovarajuću sigurnosnu dozvolu, dobivenu na osnovu sigurnosnih provjera i to u onoj veličini koliko je toj osobi potrebno za obavljanje njene djelatnosti“, kaže Mate Miletić, šef Odjela za zaštitu tajnih podataka pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine.
Iako Miletić navodi da curenja informacija do sada nije bilo, državne organe Bosne i Hercegovine potresali su skandali, a provođene su i istrage o tome ko daje povjerljive dokumente u javnost.
Tako su početkom godine svi šefovi sektora i odsjeka u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine obaviješteni da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pokrenulo proceduru utvrđivanja neovlaštenog davanja povjerljivih dokumenata i informacija medijima od izvora iz Ministarstva.
A prema izvještaju o napretku Evropske komisije i samo državno Tužilaštvo se suočilo sa slučajevima interne korupcije i čestog curenja informacija.
I bosanskohercegovačka obavještajna prošlost obavijena je velom misterije. Malo ko u zemlji vjeruje da su obavještajne službe entiteta zaista i ugašene, a sudski procesi pokazali su da su i najviši obavještajci prosljeđivali tajne informacije.
Svako svakoga špijunira
Jedan od tih slučajeva jeste i onaj koji se vodio protiv Muniba Zahiragića, bivšeg uposlenika Agencije za istraživanje i dokumentaciju, poznatiju kao AID.
Zahiragić je, naime, osuđen na dvije godine zatvora jer je odavao službene tajne, te tako pomogao bjekstvo iz BiH dvojice Arapa, koju su tražile strane obavještajne službe. U vrijeme odavanja informacija bio je na čelu humanitarne organizacije BIF.
Vjekoslav VukovićTajnost podataka u Bosni i Hercegovini danas se štiti zakonima i specijalnim procedurama.
Ipak, afera sa prisluškivanjem Vjekoslava Vukovića, bivšeg pomoćnika ministra sigurnosti od strane Hrvatske obavještajne službe, pokazala je da Bosna i Hercegovina nije toliko uspješna u zaštiti, te da svako svakoga špijunira.
U prilog tvrdnji ide i činjenica da je teže od tajnih doći do javnih informacija, kaže Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.
„To govori o slabosti institucija Bosne i Hercegovine da zaštite vlastite informacije i vlastitu komunikaciju u odnosu prema drugim državama. S jedne strane možemo govoriti o potpuno neodgovornom ponašanju državnih institucija prema informacijama koje bi trebale biti dostupne javnosti i o jednoj nesposobnosti institucija da zaštiti sebe i vlastite procedure donošenja odluka, da zaštite informacije koje bi trebale biti povjerljive i koje se odnose na sigurnost zemlje i na proces donošenja odluka“, ocjenjuje Blagovčanin.
No, Bosna i Hercegovina je u odnosu na mnoge zemlje u prednosti u pogledu tajnih podataka jer zbog prisustva velikog broja stranih organizacija, mnogi podaci i nisu tajni, a pri tom situaciju dodatno usložnjava i politička struktura, smatra Mirko Okolić, bivši šef parlamentarne Komisije za nadzor nad radom Obavještajno sigurnosne agencije.
„Nema potrebe da imamo mnogo tajnih podataka jer, u odnosu na Zapad i ostali dio svijeta koji se bavi time, oni skoro da i nisu tajna. Problem je što imamo različita mišljenja od predstavnika različitih naroda. Jedni neke smatraju teroristima, a drugi ih tajno simpatišu. Onda to može dovesti i do zloupotrebe“, upozorava Okolić.
Ipak, objavljivanje povjerljivih informacija u većini slučajeva moglo bi nanijeti štetu zemlji, baš kao što je Wikileaks učinio diplomatiji SAD.
„Svako objavljivanje ili curenje tajnih podataka od strane neovlaštenih osoba nanosi štetne posljedice po sigurnost, političke, ekonomske i druge interese Bosne i Hercegovine. To može ugroziti integritet Bosne i Hercegovine“, zaključuje Mate Miletić.
Kako bilo, u Bosni i Hercegovini je ionako teško sačuvati tajnu, jer što je za jedne tajna, za druge je opšte-poznata stvar.
„Tačno se zna ko se upoznao sa tajnim podacima i ko je bio obavezan da štiti tajne podatke. Ako tajni podatak dođe do neovlaštene osobe ili dođe do curenja tajnih podataka, u svakom momentu možemo utvrdit ko se upoznao sa tim podatkom i ko je dužan štiti te podatke. Ne može se desiti da dođe do curenja tajnih podataka, a da se ne zna od koje osobe je to bilo. Pristup tajnim podacima može imati samo osoba koja ima odgovarajuću sigurnosnu dozvolu, dobivenu na osnovu sigurnosnih provjera i to u onoj veličini koliko je toj osobi potrebno za obavljanje njene djelatnosti“, kaže Mate Miletić, šef Odjela za zaštitu tajnih podataka pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine.
Iako Miletić navodi da curenja informacija do sada nije bilo, državne organe Bosne i Hercegovine potresali su skandali, a provođene su i istrage o tome ko daje povjerljive dokumente u javnost.
Tako su početkom godine svi šefovi sektora i odsjeka u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine obaviješteni da je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pokrenulo proceduru utvrđivanja neovlaštenog davanja povjerljivih dokumenata i informacija medijima od izvora iz Ministarstva.
A prema izvještaju o napretku Evropske komisije i samo državno Tužilaštvo se suočilo sa slučajevima interne korupcije i čestog curenja informacija.
I bosanskohercegovačka obavještajna prošlost obavijena je velom misterije. Malo ko u zemlji vjeruje da su obavještajne službe entiteta zaista i ugašene, a sudski procesi pokazali su da su i najviši obavještajci prosljeđivali tajne informacije.
Svako svakoga špijunira
Jedan od tih slučajeva jeste i onaj koji se vodio protiv Muniba Zahiragića, bivšeg uposlenika Agencije za istraživanje i dokumentaciju, poznatiju kao AID.
Zahiragić je, naime, osuđen na dvije godine zatvora jer je odavao službene tajne, te tako pomogao bjekstvo iz BiH dvojice Arapa, koju su tražile strane obavještajne službe. U vrijeme odavanja informacija bio je na čelu humanitarne organizacije BIF.
Ipak, afera sa prisluškivanjem Vjekoslava Vukovića, bivšeg pomoćnika ministra sigurnosti od strane Hrvatske obavještajne službe, pokazala je da Bosna i Hercegovina nije toliko uspješna u zaštiti, te da svako svakoga špijunira.
U prilog tvrdnji ide i činjenica da je teže od tajnih doći do javnih informacija, kaže Srđan Blagovčanin, izvršni direktor Transparency International BiH.
„To govori o slabosti institucija Bosne i Hercegovine da zaštite vlastite informacije i vlastitu komunikaciju u odnosu prema drugim državama. S jedne strane možemo govoriti o potpuno neodgovornom ponašanju državnih institucija prema informacijama koje bi trebale biti dostupne javnosti i o jednoj nesposobnosti institucija da zaštiti sebe i vlastite procedure donošenja odluka, da zaštite informacije koje bi trebale biti povjerljive i koje se odnose na sigurnost zemlje i na proces donošenja odluka“, ocjenjuje Blagovčanin.
No, Bosna i Hercegovina je u odnosu na mnoge zemlje u prednosti u pogledu tajnih podataka jer zbog prisustva velikog broja stranih organizacija, mnogi podaci i nisu tajni, a pri tom situaciju dodatno usložnjava i politička struktura, smatra Mirko Okolić, bivši šef parlamentarne Komisije za nadzor nad radom Obavještajno sigurnosne agencije.
„Nema potrebe da imamo mnogo tajnih podataka jer, u odnosu na Zapad i ostali dio svijeta koji se bavi time, oni skoro da i nisu tajna. Problem je što imamo različita mišljenja od predstavnika različitih naroda. Jedni neke smatraju teroristima, a drugi ih tajno simpatišu. Onda to može dovesti i do zloupotrebe“, upozorava Okolić.
Ipak, objavljivanje povjerljivih informacija u većini slučajeva moglo bi nanijeti štetu zemlji, baš kao što je Wikileaks učinio diplomatiji SAD.
„Svako objavljivanje ili curenje tajnih podataka od strane neovlaštenih osoba nanosi štetne posljedice po sigurnost, političke, ekonomske i druge interese Bosne i Hercegovine. To može ugroziti integritet Bosne i Hercegovine“, zaključuje Mate Miletić.
Kako bilo, u Bosni i Hercegovini je ionako teško sačuvati tajnu, jer što je za jedne tajna, za druge je opšte-poznata stvar.