Početak školske godine otvorio je ponovo pitanje vjeronauke u školama. Podsjetimo, to je obilježilo i kraj školske godine, posebno u BiH, gdje je su pojedini vjerski poglavari prijetili i protestima. Kako je tema aktuelna, povod je brojnih analiza, kao što je tekst „Bog u školskim klupama - Heroj a ne zločinac”, Samira Šestana u e-novinama:
"Pedofilija. Poligamija. Govor mržnje. Zastrašivanje. Poticanje na nasilje. Incest. Uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Glorifikacija monstruoznih zločina. Ekstremni muški šovinizam. Patrijarhalni fašizam. Kriminalizacija slobode misli. Segregacija. Nepoštovanje ljudskih prava, te odricanja prava na slobodu i život drugim i drugačijim. Zagovaranje totalitarnih društvenih sistema.
Udžbenik vjeronauke u BiH
Sve su to integralni elementi vjerskih knjiga i praksi različitih vjerskih zajednica, od kojih je većina navedenih karakteristična i za sve tri ovdašnje s najmasovnijim članstvom. I sve su to zakonom kažnjiva (ne)djela. Kao što je i navođenje ljudi na zločin. Ili prevara. Da ne govorimo o permanentnom, hiljadugodišnjem, sukobu s naukom i umjetnošću, u kom su organizovane religije zvjerski mučile i ubijale nevine ljude, u cilju sačuvanja svoje ekskluzivne pozicije na ovom(!) svijetu.
Neovisno od toga, nasuprot zdravom razumu (čija je vrijednost na lokalnim tržištima, suprotno kapitalističkoj logici, direktno proporcionalna količini – dakle, vrlo mala), religija se, postkomunističkim prostorom, zahvaljujući simbiotskoj vezi s politikom (pogotovo u sredinama u kojima je ona svedena na nacional-šovinističko bjesnilo, ksenofobiju i segregaciju), širi nekontrolisano.
Uvodi se u škole, pa čak i u predškolske ustanove. S jasnom namjerom da se jedinki ne omogući pravo izbora. Nego da joj se mozak ispere u najranijem stadijumu i religija pretvori u rođenjem definisanu kategoriju. Sve u cilju stvaranja monolitnih fašisoidnih kleronacionalističkih blokova. Ili (u varijanti društva na sedativima) obezbjeđivanja „zdravih“ temelja za bolest u (skoroj) budućnosti."
Različita praksa od države do države
Praksa u razvijenom svijetu kaže sljedeće - takozvana konfesionalna vjeronauka, kao predmet, prihvaćena je u mnogim evropskim i demokratskim zemljama poput Irske, Austrije, Njemačke, Grčke, ili Poljske.
Sa druge strane, u mnogim drugim zemljama je konfesionalna vjeronauka fakultativna, poput Portugalije, Italije, Bugarske, Španije, Mađarske, Češke i Slovačke.
Brojne su međutim zemlje u kojima je vjeronauka zamijenjena religijskom kulturom, na primjer u Velikoj Britaniji, ili Danskoj, ali i one u kojima vjeronauka uopšte ne postoji, poput SAD i Francuske, izuzev Alzasa i Lorene.
Iz jedne od prištinskih škola, septembar 2011
Skupština Kosova je odlučila da vjeronauka neće biti dio nastavnog programa u osnovnim i srednjim školama. Odluka je izazvala čak i javni protest islamskih vjernika, koji zahtijevaju da se nacrt Zakona ponovo da na razmatranje u Skupštini.
Sociolozi međutim smatraju da, iako je Skupština donijela odluku, debatu na tu temu ne treba privesti kraju, budući da je time preokupirano kosovsko društvo, navodi se u tekstu Kosovsko društvo nije spremno za veronauku u školama Amre Zejneli.
Petnaest godina od rata, kada se činilo da i pored svega bosanskohercegovački obrazovni sistem poprima okvire kakve nalaže evropskim, na površinu je isplivao problem vjeronauke u školama.
Dok vjerske zajednice, ali i dobar dio predstavnika političke scene, podržava vjeronauku u školama, civilno društvo, te nekolicina intelektualaca, smatraju da je mjesto vjeri u vjerskim ustanovama, ocjena je iz teksta Selme Boračić Podijeljena mišljenja oko vjeronauke u školama.
Vjeronauk je u hrvatske škole, kao izborni predmet, uveden 1991. godine.
Unatoč raspravama i upozorenjima kako vjeronauci nije mjesto u javnim i državnim školama, nijedna politička stranka ili opcija ne usudi se u to pitanje dirnuti, kako se ne bi zamjerila Katoličkoj crkvi i time izgubila dragocjene vjerničke glasove, navodi Ankica Barbir Mladinović u tekstu Vjeronauk kao sredstvo ideologizacije.
U jednoj od najelitnijih beogradskih osnovnih škola, od 27 đaka-prvaka, čak njih 20 se ove godine, između vjeronauke i građanskog vaspitanja, opredijelilo za vjeronauku. Takvim opredeljenjem su, razumije se, rukovodili roditelji učenika.
Vjeronauka je u Srbiju, prije deset godina, na velika vrata ušla u laičku školu. Da ironija bude veća, školska vrata joj je otvorio najliberalniji lider Srbije – pokojni premijer Zoran Đinđić, podsjeća u tekstu Deset godina veronauke u laičkim školama Branka Trivić.
Iako su političke elite u Crnoj Gori često koketirale sa crkvom i činile joj ustupke, vjeronauka nije uspjela da zauzme mjesto u školskom sistemu.
Njeno uvođenje u obrazovni sistem bila je nemoguća misija, što zbog ustavnog određenja o sekularnosti države i građanskog koncepta, što zbog dubokih podjela u društvu i oštre političke polarizacije oko tog pitanja, piše Dimitrije Jovićević u tekstu Vjeronauci nema mjesta u školama.
"Pedofilija. Poligamija. Govor mržnje. Zastrašivanje. Poticanje na nasilje. Incest. Uvrede na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Glorifikacija monstruoznih zločina. Ekstremni muški šovinizam. Patrijarhalni fašizam. Kriminalizacija slobode misli. Segregacija. Nepoštovanje ljudskih prava, te odricanja prava na slobodu i život drugim i drugačijim. Zagovaranje totalitarnih društvenih sistema.
Neovisno od toga, nasuprot zdravom razumu (čija je vrijednost na lokalnim tržištima, suprotno kapitalističkoj logici, direktno proporcionalna količini – dakle, vrlo mala), religija se, postkomunističkim prostorom, zahvaljujući simbiotskoj vezi s politikom (pogotovo u sredinama u kojima je ona svedena na nacional-šovinističko bjesnilo, ksenofobiju i segregaciju), širi nekontrolisano.
Uvodi se u škole, pa čak i u predškolske ustanove. S jasnom namjerom da se jedinki ne omogući pravo izbora. Nego da joj se mozak ispere u najranijem stadijumu i religija pretvori u rođenjem definisanu kategoriju. Sve u cilju stvaranja monolitnih fašisoidnih kleronacionalističkih blokova. Ili (u varijanti društva na sedativima) obezbjeđivanja „zdravih“ temelja za bolest u (skoroj) budućnosti."
Različita praksa od države do države
Praksa u razvijenom svijetu kaže sljedeće - takozvana konfesionalna vjeronauka, kao predmet, prihvaćena je u mnogim evropskim i demokratskim zemljama poput Irske, Austrije, Njemačke, Grčke, ili Poljske.
Sa druge strane, u mnogim drugim zemljama je konfesionalna vjeronauka fakultativna, poput Portugalije, Italije, Bugarske, Španije, Mađarske, Češke i Slovačke.
Brojne su međutim zemlje u kojima je vjeronauka zamijenjena religijskom kulturom, na primjer u Velikoj Britaniji, ili Danskoj, ali i one u kojima vjeronauka uopšte ne postoji, poput SAD i Francuske, izuzev Alzasa i Lorene.
Sociolozi međutim smatraju da, iako je Skupština donijela odluku, debatu na tu temu ne treba privesti kraju, budući da je time preokupirano kosovsko društvo, navodi se u tekstu Kosovsko društvo nije spremno za veronauku u školama Amre Zejneli.
Petnaest godina od rata, kada se činilo da i pored svega bosanskohercegovački obrazovni sistem poprima okvire kakve nalaže evropskim, na površinu je isplivao problem vjeronauke u školama.
Dok vjerske zajednice, ali i dobar dio predstavnika političke scene, podržava vjeronauku u školama, civilno društvo, te nekolicina intelektualaca, smatraju da je mjesto vjeri u vjerskim ustanovama, ocjena je iz teksta Selme Boračić Podijeljena mišljenja oko vjeronauke u školama.
Vjeronauk je u hrvatske škole, kao izborni predmet, uveden 1991. godine.
Unatoč raspravama i upozorenjima kako vjeronauci nije mjesto u javnim i državnim školama, nijedna politička stranka ili opcija ne usudi se u to pitanje dirnuti, kako se ne bi zamjerila Katoličkoj crkvi i time izgubila dragocjene vjerničke glasove, navodi Ankica Barbir Mladinović u tekstu Vjeronauk kao sredstvo ideologizacije.
U jednoj od najelitnijih beogradskih osnovnih škola, od 27 đaka-prvaka, čak njih 20 se ove godine, između vjeronauke i građanskog vaspitanja, opredijelilo za vjeronauku. Takvim opredeljenjem su, razumije se, rukovodili roditelji učenika.
Vjeronauka je u Srbiju, prije deset godina, na velika vrata ušla u laičku školu. Da ironija bude veća, školska vrata joj je otvorio najliberalniji lider Srbije – pokojni premijer Zoran Đinđić, podsjeća u tekstu Deset godina veronauke u laičkim školama Branka Trivić.
Iako su političke elite u Crnoj Gori često koketirale sa crkvom i činile joj ustupke, vjeronauka nije uspjela da zauzme mjesto u školskom sistemu.
Njeno uvođenje u obrazovni sistem bila je nemoguća misija, što zbog ustavnog određenja o sekularnosti države i građanskog koncepta, što zbog dubokih podjela u društvu i oštre političke polarizacije oko tog pitanja, piše Dimitrije Jovićević u tekstu Vjeronauci nema mjesta u školama.