Pojam srednja klasa svoje izvore vuče iz teorije o dvoklasnom društvu. Na margini te, zapravo filozofske rasprave, zaključeno je kako bi svako društvo s kraja XIX i početka XX stoljeća zapravo trebalo imati jedan građanski sloj koji se ne može pripisati, ni kapitalistima, ni proletarijatu.
Taj, tada nazvani srednji sloj, trebao je biti jezičac na vagi između dvije oprečne opcije, dajući društvu onu neophodnu stabilizirajuću snagu. Srednji se sloj, s razvojem socijalne ideje i razvijenog kapitalizma, zaokruživao, od ljudi zaposlenih u raznim administracijama i školama, do visokoprofiliranih ljekara, arhitekata, pravnika ili novinara.
Prema zaradama srednje klase, računao se standard nekog društva. Dobar život ili propadanje tog sloja, bio je uvijek lakmus papir stanja u samoj državi. Kako to izgleda na Balkanu, u prvom desetljeću trećeg milenija? Krećemo od zapada prema istoku.
Saradnja: Ankica Barbir Mladinović, Sead Sadiković, Marija Arnautović, Zoran Glavonjić
Prema knjizi „Ogledi o Hrvatskom društvu'“sociologa Zorana Malenice, elitu hrvatskog društva čini 100.000 ljudi, srednji sloj broji 600.000, a niži čak dva miliona i 800.000 građana.
Silaznu društvenu pokretljivost u zadnjih 20 godina doživjeli su čitavi društveni slojevi i profesije, a mnogi pojedinci iz nekadašnjeg srednjeg sloja završili su u pučkim kuhinjama ili na sajmovima starina, gdje rasprodajom vrijednih sitnica iz nekadašnjeg života i stanova pokušavaju zadržati kakav-takav standard.
Evo priče ljudi iz nekadašnjeg visokog srednjeg sloja, koji su, pometeni tranzicijom i ratnim događanjima, ostali bez posla i nekretnina. Iz komfornog stana u centru Zagreba preselili su na selo, u Zagorje, kako bi preživjeli.
„Bila sam šef prodaje u jednom velikom poduzeću. Od 1.300 zaposlenih, bila sam cijenjena osoba. Mi smo stari Zagrepčani. Baš sam Purgerica. Moji su 400 godina bili u Zagrebu. Zbog situacije koja nam se desila, prisiljeni smo prodati sve da bi preživjeli. Otišli smo 45 kilometara od Zagreba. Mi smo se uklopili u ovu sredinu, ali meni moj Zagreb fali.“
Zagrepčanka Beba Počuča živjela je prije rata sa suprugom Veljkom i dvoje djece životom ondašnje visoke srednje klase.
Devedesetih su, kao i mnogi, ostali bez posla. Nisu mogli otplaćivati stan, prodali ga, otišli u podstanare i za te novce pokušali napraviti skromniju kuću na rubu Zagreba. Zbog raznih igara oko građevinske dozvole i loše započete gradnje, krivnjom drugih, ali i krivih krvnih zrnaca njezina supruga, bili su prisiljeni ispod svake cijene i to prodati i danas žive u Hruševcu, selu u Hrvatskom zagorju, nedaleko Stubičkih Toplica. Nije lako do njih uskim zagorskim cestama, ali u Zagrebu za te novce ne bi mogli kupiti ni garsonijeru, a u jeftinom i zapuštenom seoskom dvorištu uspjeli su sa 25.000 eura, i puno vlastitog rada, sagraditi skromnu ali prelijepu drvenu kuću, u kojoj ih na nekadašnji život u visokom društvu podsjećaju samo stare slike:
„Mogli smo si skoro sve priuštiti. Mogao sam putovati po inozemstvu, po cijeloj Jugoslaviji. Svake godine smo išli na godišnji odmor. Imali smo vikendicu koja je nestala. Danas si ni mogu priuštiti da odem do Zagreba jer nemam za benzin.“
Kako i dalje vuku za sobom stare ovrhe i račune raznih propalih poslova, u kojima su bezuspješno pokušavali naći spas, od Bebinih 400 eura penzije ne ostane ni za režije. U posljednjih petnaestak godina prala je suđe u restoranima, radila za sitne novce, čak i na njivi, ali sada joj je već 66 godina. Uništene kičme i duše, istrgnuta je iz okruženja i gradskog asfalta na kojem je odrasla:
„Kada odem u Zagreb, kada se sjetim Zagreba i kada gledam stare fotografije, onda osjetim groznu nostalgiju, ali mi ne stignemo o tom razmišljati jer imamo toliko posla, toliko se mora raditi, tako da puno vremena provodim u vrtu. Da bi preživjeli, Veljko je počeo da radi kao stolar, nudi to što napravi ljudima da kupe. Već pet tjedan ništa nije uspio prodati.“
Stari namještaj i predmete Veljko prodaje nedjeljom na poznatom zagrebačkom sajmu starina na Britanskom trgu, na kojem je, kao po onoj poznatoj kletvi, imo pa nemao, završilo dosta ljudi iz nekadašnjeg dobrostojećeg srednjeg sloja:
„Dabogda imao, pa nemao - je najgora kazna koja te može snaći.“
Veliku moralnu i prijateljsku podršku pruža im prijateljica Zdravka Vučkovac, koja svako malo skupi za benzin i dojuri ih vidjeti u Zagorje, te malo razveseli sjećanjima na stara vremena, kada ništa nije moglo proći brz njih:
„Kino, na sva otvaranja izložbi, proputovali smo cijelu Evropu nekoliko puta. U onim crnim vremenima smo imali i kamp prikolicu, nismo hodali po hotelima, ali smo uživali. Naša su djeca bila na godišnjem cijelo ljeto, od 15.6. do 25.8. Roštiljali smo, gradili smo tada kući. Imali smo i čamac.“
Veljko Počuča sa suprugom i prijateljicom, Foto: Ankica Barbir-Mladinović
Nedavno je Zdravki, od moždanog udara, umro muž Miljenko. Uvjerena je da je i on jedan od onih koji se nije mogao nositi sa gubitkom posla i nepravednom borbom sa korumpiranom državnom birokracijom:
„Možda je situacija bolja jer sam uspjela naći posao na ugovor o djelu sa 60 godina. Radim sada više nego ikada, mada sam uvijek puno radila. Radim tri posla paralelno i to je način da opstanemo, obitelj i ja. Ostala sam sama jer mi je suprug umro prije tri tjedna, zahvaljujući vjerojatno tome. On se nije mogao nikako sa tim nositi. Digao je ruke od svega. Ne živim toliko loše kao Beba i Veljko, to je sigurno, ali moram pomagati dvije kćerke, a ni jedna ne radi. Jedna ima dvoje školske djece. Radi samo suprug koji ima 4.200 kuna plaću. Druga kćerka ima dečkića koji je drugi razred srednje škole. On je kod mene.“
Beba i Veljko:
„Nekada mislim gdje je to sve nestalo što smo imali i koliko je država bila obavezna prema nama. To se nikada nije vratilo. Nama su zapalili kuću u koju smo muž i ja ulagali. Ni od osiguranja, ni od države, ništa ne možemo dobiti. To je naše privatno vlasništvo. Mi smo se godinama odricali da bi to napravili.“
„Navlačim stare ormare i radim po dvorištu, riljam sa kombijem. Beba rilja po vrtu. Najgore je što ne znam šta će biti s nama kada ne budemo mogli raditi. To je vrlo blizu.“
Zdravka:
„I danas žalim što nisam otišla prije 40 godina, kada me je brat zvao, koji je živio vani. Nisam htjela otići iz svoje zemlje. Da mi se sve ovo ružno dogodilo vani, rekla bih - to mi se dogodilo jer sam stranac. A zašto mi se to događa u Hrvatskoj? Mi smo postali stranci u vlastitoj zemlji, u vlastitom gradu. Mi više tamo nismo poželjni.“
Bosna i Hercegovina je jedna od onih država kojoj je rat odnio bivšu srednju klasu. Velika se većina iselila iz domovine, dosta njih je poginulo. Ona nekolicina koja je preživjela i ostala u Bosni, uglavnom nema mnogo veze sa svojim nekadašnjim poslovima, životima, navikama.
„Ja sam Senad Bjelović, rođen sam i živim u Sarajevu. Taksiram od 1998. Godine. Radio sam u ŽTP-u 25 godina, na raznim radnim mjestima. Školu sam završio, dvije godine više i fakulteta.“
„ Ja se zovem Mara Škrabek. Nastavnik sam razredne nastave u Osnovnoj školi Isak Samokovlija u Sarajevu. Radim 30 godina i ovo mi je jedino zanimanje. Živim od svoje plaće koja iznosi 760 KM.“
Senad i Mara nekada su bili pripadnici takozvane srednje klase u Bosni i Hercegovini. Danas, preživljavaju od mjeseca do mjeseca, pokušavajući da školuju djecu i da im obezbijede najosnovnije uslove za život.
Pod srednjom klasom podrazumijeva se društveni sloj koji sebi i svojoj porodici, bez većih problema, može priuštiti pristojan standard. Jednostavnije rečeno, da sav svoj prihod ne troše isključivo za zadovoljavanje najelementarnijih egzistencijalnih potreba. Prema procjenama, gotovo svaki stanovnik Bosne i Hercegovine skoro 80 posto primanja, ukoliko ih naravno ima, izdvaja za hranu.
Za to je, prema podacima Udruženja potrošača, potrebno 650 KM. Jednostavnom računicom, nastavnici Mari od plate mjesečno ostane oko 100 KM ili 50 eura, a o plaćanju odmora ili neke bolje škole za svoju kćerku ne može ni da razmišlja:
„Na moru sam posljednji put bila prije rata. Poslovno sam bila prošle godine kao voditelj grupe Škola u prirodi. Tada sam bila na poslu, a ne na moru.“
A Senad se prisjeća kako je to bilo prije dvadeset godina, kada je bio uposlenik u dobroj državnoj firmi:
„Prije rata išli smo na more po dva puta, jednom u maju, jednom u septembru, dok su djece bila mala. Bilo je novaca. Supruga je radila, ja sam radio. Dobar posao, fino se zarađivalo.“
Kao i u većini tranzicijskih zemalja, i u Bosni i Hercegovini je došlo do raslojavanja stanovništva, na ekstremno bogate i ekstremno siromašne. Ekonomisti smatraju da u ruralnom i neaktivnom društvu, kakvo je bosansko-hercegovačko, u ekonomskom smislu ne postoji srednja klasa.
Problem je i neobrazovanost jer od ukupnog broja radno sposobnih stanovnika, svega sedam posto je sa obrazovanjem većim od srednjoškolskog, kaže profesor sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Vjekoslav Domljan:
Vjekoslav Domljan
„Veći dio radno sposobnog stanovništva ne radi. Zaposlenost je 700.000, a od toga barem 300.000 radi u javnom sektoru. To znači jedno 70.000 u javnoj upravi, 60.000 u obrazovanju, 50.000 u zdravstvu, 20.000 u socijalnim institucijama i ostalo u javnim kompanijama. Kako imati stabilnu srednju klasu kada su većina kućanice, umirovljenici i prikačeni na javni sektor?“
Srednja klasa znači i okupljanje ljudi sa zajedničkim idealima, koji dijele ideju o prosperitetu i napretku. U Bosni i Hercegovini je jedan od protivnika ideje srednje klase etnički koncept društva, kažu sociolozi.
Profesor Dino Abazović sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu:
„Pitanje problema sa društvenim klasama više nije samo ekonomsko pitanje, nego su i neki drugi elementi važni u političkom odlučivanju. Vani su to pitanje spola i rase, a kod nas je to svakako pitanje etniciteta. Kod nas se često po tom famoznom ključu upražnjavaju pozicije. Danas važi pravilo - Više volim podobne, nego sposobne.“
Bosna i Hercegovina ima srednju klasu, koja je zgrčena, isprepadana i zavisi od države, tvrdi profesor Ugo Vlaisavljević. U tom smislu to je sloj ljudi koji nije spreman da jasno politički utiče na društvo:
„Ako je srednja klasa najstabilnija klasa u društvu, kod nas je najnestabilnija. Siromašni su sasvim siromašni. Ta stabilnost u siromašnu je očevidna, a to traje već decenijama. Bogati su oni koji su utvrdili svoje položaje. Srednja klasa, ovisna o državi, je klasa koja tone, koja se gubi, koja je u nekom ustalasanom otvorenom moru. Po svojoj prirodi, mora biti reakcionarna, ne smije se suviše bojati da učini nešto u društvu.“
Srednja klasa u Bosni i Hercegovini ne može se porediti sa tim djelom stanovništva u razvijenim zemljama. Mnogo ljudi moralo je promijeniti posao uslijed opšte krize i neimaštine, da bi prehranili porodice, raditi nešto što nema veze sa njihovim obrazovanjem. Nije neobično sresti pravnike koji prodaju na pijaci ili profesore taksiste, kaže Senad Bjelović sa početka ove priče:
„Kod nas taksiraju i profesori i inžinjeri.“
Asim MujkićNa pitanje - postoji li i kakva je srednja klasa u Bosni i Hercegovini - teško je odgovoriti, kaže profesor Asim Mujkić. Citirajući „izvor duboko grlo“ u aferi Votergejt, koji je rekao da samo treba slijediti trag novca, Mujkić objašnjava srednju klasu koja je u povoju:
„Dakle ako slijedimo trag novca, mogli bismo reći da je srednja klasa u povoju u Bosni i Hercegovini i predstavljaju je svi koji prelaze, od entiteta definisan, godišnji limit zarade i za to plaćaju porez. Širi sloj ljudi ne prelazi limit i ne plaća porez, ima ljudi koji prelaze limit i plaćaju porez, a ima i onih super bogatih koji ne moraju da plaćaju porez.“
Udio srednje klase u društvu smatra se po definiciji indikatorom društvene uspješnosti jednog društva, ali i njegove političke stabilnosti. Jaz između bogatih i siromašnih u Bosni i Hercegovini je veliki. Samo po sebi to znači manji broj onih koji se mogu svrstati u srednju klasu.
Priče su ljudske uvijek iste, kada ih prouzroči isto zlo. Geografske širine i dužine tu su nevažne. One crnogorske vrlo su slične hrvatskim. Tamošnja bivša srednja klasa zaključuje kako su njima njihovi roditelji dali više, nego što oni danas mogu dati svojoj djeci.
Nadali smo se da postanemo besklasno društvo, tome nas je decenijama učio komunizam. Onda su došle promjene i postali smo društvo bez srednje klase. Nataša Vuković je opoziciona poslanica u crnogorskom Parlamentu. Građanska srednja klasa, dakle, i politička elita, za sada ima nadu da će do promjena na bolje doći. A kada - ne zna se:
„To je u stvari sada jedan začarani krug. Oni koji bi trebali da vode društvo - u progres, u napredak, u razvoj - oni su nestali, ili ih ima mali broj. Oni su poslom, očuvanjem svoje egzistencije, vezani za neku od partija. Ako ih ima, oni se ne čuju. Porijeklom sam srednja klasa, ali društvo me svrstava u nešto što ne želim da budem. Sada ulazim u priču o političkoj eliti, ali opozicionoj.“
Elitni dio srednje klase trebala bi da bude porodica Novaković iz Bijelog Polja. Supruga Marija profesorica, suprug Novak direktor škole. Zajedno, pedeset godina radnog staža. U komunizmu bi ih zvali budže. Tome se, kao podstanari, slatko smiju:
„Ne vjerujem da nas više tako zovu. Imam osjećaj da sam ja mnogo više imala, da su mi roditelji više pružali nego što ja sada mogu mojoj djeci. Djecu učim da nije stvar samo u novcu i da ima mnogo ljepših stvari. Nisu više u sredini. Snalazimo se. Mi smo podstanari. Preživljavamo. Participiramo u nekim dijelovima gdje možemo da odlučujemo, gdje možemo da budemo neki nivo građanstva. U nekom smo školskom odboru, u nekom savjetu, tako da se za nešto pitamo. Ipak nas cijene, ali nemamo previše.“
I u Crnoj Gori je srednja klasa iznjedrila pozitivne društvene promjene. Novak Novaković je ponosan što pripada generaciji koja je stvorila suverenu državu:
„Kada smo već dobili državu, znači da onaj ko upravlja tom državom mora biti i dobar domaćin. Mora znati da organizuje život i da digne tu srednju klasu, koja je glavnom oslonac i temelj svake države, koja će moći da iznese sve - i tranziciju i sve reforme - da budemo jedna ugledna država u Evropi.“
Promjene znaju biti i na gore, a upravo je takve, dio srednje klase, zadojen nacionalizmom, često podržavao u minule dvije decenije, smatra Novaković. On to ilustruje pred-referendumskim štrajkom prosvjetnih radnika u Crnoj Gori i njihovoj pomirljivosti sa siromaštvom u Miloševićevo vrijeme:
„Razmišljali su da treba ovu vlast smijeniti da bi bilo bolje. Krenuli su pod nekim drugim paravanom da to urade. Svi smo vidjeli šta je bio onaj štrajk i zato ga nisam podržavao. Sjećam se vremena kada su prosvjetni radnici primali pet maraka platu i bili su jako zadovoljni. Pitao sam se hiljadu puta- kako su tada preživljavali? Zašto? Zato što su razmišljali da je ona politika koja je tada bila na sceni odlična. Za vrijeme drugog štrajka smo imali platu 10 eura, pa nije odgovaralo. To je ta paralela, ta politika nacionalizma koju je vodio Milošević i znamo do čega je došlo. To je odgovaralo, a sada ne odgovara.“
Odsustvo inventivne srednje klase u Crnoj Gori mogla bi nadoknaditi opoziciona elita, vjeruje Nataša Vuković. Liči na surogat srednje klase, ali bitno je da može da djeluje:
„Da ne vjerujem da tako može da bude, ne bih se bavila politikom i ne bih bila u opoziciji. Vjerujem da opozicioni političari u svakom slučaju nisu materijalna elita ovoga društva, jesu intelektualna. Smatram da su oni neko ko treba da izvrši zadatak srednje klase. Ne bih rekla da nema sposobnosti opozicije. Ne bih rekla ni da je narod neodgovoran jer mora biti odgovoran prema svojoj djeci i budućnosti. Ono što je osnovno u Crnoj Gori je što je u narodu veliki strah. Strah da se izađe i da se kaže šta se misli. Strah je nešto što sprečava ovaj narod da javno iskaže svoje mišljenje i stavove. Zato je to začarani krug.“
Novak Novaković:
„Više volim da vidim ono što je dobro, a ono što je loše zažmurim i prođem pored toga. Optimista sam i volim što sam slobodan čovjek. Član sam vladajuće partije, ali najlakše je kritikovati, a ne odgovarati ni za šta. Ne znam samo koliko je pozitivna ta njihova kritika. Član sam ovog sadašnjeg DPS-a iz svojih ličnih ubjeđenja. Od raspasa Jugoslavije bio sam mišljenja da svaka republika treba da bude nezavisna država.“
U nezavisnoj državi Crnoj Gori, kao i u državnim zajednicama u kojima je prethodno egzistirala, vlast se nije promijenila dvadeset godina. Mnogi su skloni da vjeruju - upravo zbog odsustva akcije srednje klase. Ista ta vlast je nasljednik one komunističke, koja je prethodno vladala četiri i po decenije.
Ljudi iz srednje klase u Srbiji su dobitnici u tranziciji, pa se očekuje da će u budućnosti sve više građana pripadati tom društvenom staležu.
Interesantno je da u Srbiji ima mnogo ljudi koji formalno pripadaju srednjoj klasi, ali koji ne mogu da realizuju svoj položaj. To su uglavnom fakultetski obrazovani ljudi, bez posla, čiji roditelji pripadaju srednjoj klasi. Kako su rekli nadležni, u Srbiji je oko 500.000 radno sposobnih bez posla, realna stopa nezaposlenosti je oko 15,5 odsto i taj procenat je u stalnom porastu.
BeogradSrđan Andrijanić, iz Nacionalne službe za zapošljavanje, rekao je da se u zvaničnoj evidenciji nalazi 37.000 ljudi sa završenim fakultetom koji traže posao, i da ima 34 nezaposlenih doktora nauka i onih koji imaju dodatno obrazovanje posle fakulteta. I njima su, kaže Andrijanić, ponuđeni razni programi prekvalifikacije:
„Generalno, teže je prekvalifikovati i obrazovati lice koje ima visoku stručnu spremu za neki drugi posao, nego one sa nižom stručnom spremom. Lica sa visokom stručnom spremom mogu da budu uključena u određene obuke za rad na računaru i neke druge koje će povećati njihove sposobnosti na tržištu i učini ih konkurentnim.“
Ekonomska kriza uticala je na to da mnogi pripadnici srednje klase izgube posao ali, kako objašnjava Andrijanić, važan element su i novi odnosi na relaciji poslodavac - potencijalni zaposleni, koji su uspostavljeni poslednjih godina:
„Poslodavac ne insistira mnogo na stepenu stručne spreme. Njemu je bitnije posvećenost lica tom poslu, više se bazira na nekim veštinama tipa timskog rada i komunikativnosti. Nije mnogo poslodavcu bitno da li će menadžer da ima sedmi ili treći stepen, ako je spreman da se uhvati u koštac sa problemima i poslom.“
Kako izgleda kada u vremenu tranzicije pripadnici nekadašnje, a i sadašnje, srednje klase traže posao, proverili smo na šalterima Nacionalne službe za zapošljavanje u Beogradu.
Slobodan Petrović, 38 godina radio je u Jugoslovenskom aerotransportu:
„Na birou sam da izdržim do penzije. Bili smo srednja klasa. Radio sam različite poslove administracije, primanja su bila pristojna, cene nisu bili visoke. Sada se sve drastično promenilo. Kupovna moć je manja. Dobio sam otpremninu od 11.500 eura i dobijaću sa biroa neka primanja. To je jedna pozitivna nula.“
Olivera Jovanović (55 godina), sa završenim ekonomskim fakultetom, skoro ceo radni vek provela je u nekada državnoj YU banci, a danas na šalteru Biroa za nezaposlene priča da čeka novi posao:
„Ako mi ga nađu. Tu sam prijavljena, ali lično smatram da nije u redu što je jedna dobra banka prodata i sada je to strana banka. S druge strane, vidim u novinama, da je prva po ostvarenom gubitku. Znači da nešto nije u redu. Nije mi jasno zašto svi ljudi preko 50 godina nisu poželjni da rade u firmama? Nema veze koliko mi je iskustvo i šta znam. Onda su bile firme koje nisu isplaćivale redovne plate, ali smo se nekako, pod tim plaštom socijalizma, osećali zaštićenim. Sada je malo teže. Sada preko noći možete da dobijete otkaz. Znači da je srednja klasa ugrožena.“
Taj, tada nazvani srednji sloj, trebao je biti jezičac na vagi između dvije oprečne opcije, dajući društvu onu neophodnu stabilizirajuću snagu. Srednji se sloj, s razvojem socijalne ideje i razvijenog kapitalizma, zaokruživao, od ljudi zaposlenih u raznim administracijama i školama, do visokoprofiliranih ljekara, arhitekata, pravnika ili novinara.
Prema zaradama srednje klase, računao se standard nekog društva. Dobar život ili propadanje tog sloja, bio je uvijek lakmus papir stanja u samoj državi. Kako to izgleda na Balkanu, u prvom desetljeću trećeg milenija? Krećemo od zapada prema istoku.
Saradnja: Ankica Barbir Mladinović, Sead Sadiković, Marija Arnautović, Zoran Glavonjić
Prema knjizi „Ogledi o Hrvatskom društvu'“sociologa Zorana Malenice, elitu hrvatskog društva čini 100.000 ljudi, srednji sloj broji 600.000, a niži čak dva miliona i 800.000 građana.
Silaznu društvenu pokretljivost u zadnjih 20 godina doživjeli su čitavi društveni slojevi i profesije, a mnogi pojedinci iz nekadašnjeg srednjeg sloja završili su u pučkim kuhinjama ili na sajmovima starina, gdje rasprodajom vrijednih sitnica iz nekadašnjeg života i stanova pokušavaju zadržati kakav-takav standard.
Evo priče ljudi iz nekadašnjeg visokog srednjeg sloja, koji su, pometeni tranzicijom i ratnim događanjima, ostali bez posla i nekretnina. Iz komfornog stana u centru Zagreba preselili su na selo, u Zagorje, kako bi preživjeli.
„Bila sam šef prodaje u jednom velikom poduzeću. Od 1.300 zaposlenih, bila sam cijenjena osoba. Mi smo stari Zagrepčani. Baš sam Purgerica. Moji su 400 godina bili u Zagrebu. Zbog situacije koja nam se desila, prisiljeni smo prodati sve da bi preživjeli. Otišli smo 45 kilometara od Zagreba. Mi smo se uklopili u ovu sredinu, ali meni moj Zagreb fali.“
Zagrepčanka Beba Počuča živjela je prije rata sa suprugom Veljkom i dvoje djece životom ondašnje visoke srednje klase.
Prema knjizi „Ogledi o Hrvatskom društvu'“sociologa Zorana Malenice, elitu hrvatskog društva čini 100.000 ljudi, srednji sloj broji 600.000, a niži čak dva miliona i 800.000 građana
Devedesetih su, kao i mnogi, ostali bez posla. Nisu mogli otplaćivati stan, prodali ga, otišli u podstanare i za te novce pokušali napraviti skromniju kuću na rubu Zagreba. Zbog raznih igara oko građevinske dozvole i loše započete gradnje, krivnjom drugih, ali i krivih krvnih zrnaca njezina supruga, bili su prisiljeni ispod svake cijene i to prodati i danas žive u Hruševcu, selu u Hrvatskom zagorju, nedaleko Stubičkih Toplica. Nije lako do njih uskim zagorskim cestama, ali u Zagrebu za te novce ne bi mogli kupiti ni garsonijeru, a u jeftinom i zapuštenom seoskom dvorištu uspjeli su sa 25.000 eura, i puno vlastitog rada, sagraditi skromnu ali prelijepu drvenu kuću, u kojoj ih na nekadašnji život u visokom društvu podsjećaju samo stare slike:
„Mogli smo si skoro sve priuštiti. Mogao sam putovati po inozemstvu, po cijeloj Jugoslaviji. Svake godine smo išli na godišnji odmor. Imali smo vikendicu koja je nestala. Danas si ni mogu priuštiti da odem do Zagreba jer nemam za benzin.“
Kako i dalje vuku za sobom stare ovrhe i račune raznih propalih poslova, u kojima su bezuspješno pokušavali naći spas, od Bebinih 400 eura penzije ne ostane ni za režije. U posljednjih petnaestak godina prala je suđe u restoranima, radila za sitne novce, čak i na njivi, ali sada joj je već 66 godina. Uništene kičme i duše, istrgnuta je iz okruženja i gradskog asfalta na kojem je odrasla:
„Kada odem u Zagreb, kada se sjetim Zagreba i kada gledam stare fotografije, onda osjetim groznu nostalgiju, ali mi ne stignemo o tom razmišljati jer imamo toliko posla, toliko se mora raditi, tako da puno vremena provodim u vrtu. Da bi preživjeli, Veljko je počeo da radi kao stolar, nudi to što napravi ljudima da kupe. Već pet tjedan ništa nije uspio prodati.“
Stari namještaj i predmete Veljko prodaje nedjeljom na poznatom zagrebačkom sajmu starina na Britanskom trgu, na kojem je, kao po onoj poznatoj kletvi, imo pa nemao, završilo dosta ljudi iz nekadašnjeg dobrostojećeg srednjeg sloja:
„Dabogda imao, pa nemao - je najgora kazna koja te može snaći.“
Veliku moralnu i prijateljsku podršku pruža im prijateljica Zdravka Vučkovac, koja svako malo skupi za benzin i dojuri ih vidjeti u Zagorje, te malo razveseli sjećanjima na stara vremena, kada ništa nije moglo proći brz njih:
„Kino, na sva otvaranja izložbi, proputovali smo cijelu Evropu nekoliko puta. U onim crnim vremenima smo imali i kamp prikolicu, nismo hodali po hotelima, ali smo uživali. Naša su djeca bila na godišnjem cijelo ljeto, od 15.6. do 25.8. Roštiljali smo, gradili smo tada kući. Imali smo i čamac.“
Nedavno je Zdravki, od moždanog udara, umro muž Miljenko. Uvjerena je da je i on jedan od onih koji se nije mogao nositi sa gubitkom posla i nepravednom borbom sa korumpiranom državnom birokracijom:
„Možda je situacija bolja jer sam uspjela naći posao na ugovor o djelu sa 60 godina. Radim sada više nego ikada, mada sam uvijek puno radila. Radim tri posla paralelno i to je način da opstanemo, obitelj i ja. Ostala sam sama jer mi je suprug umro prije tri tjedna, zahvaljujući vjerojatno tome. On se nije mogao nikako sa tim nositi. Digao je ruke od svega. Ne živim toliko loše kao Beba i Veljko, to je sigurno, ali moram pomagati dvije kćerke, a ni jedna ne radi. Jedna ima dvoje školske djece. Radi samo suprug koji ima 4.200 kuna plaću. Druga kćerka ima dečkića koji je drugi razred srednje škole. On je kod mene.“
Beba i Veljko:
„Nekada mislim gdje je to sve nestalo što smo imali i koliko je država bila obavezna prema nama. To se nikada nije vratilo. Nama su zapalili kuću u koju smo muž i ja ulagali. Ni od osiguranja, ni od države, ništa ne možemo dobiti. To je naše privatno vlasništvo. Mi smo se godinama odricali da bi to napravili.“
„Navlačim stare ormare i radim po dvorištu, riljam sa kombijem. Beba rilja po vrtu. Najgore je što ne znam šta će biti s nama kada ne budemo mogli raditi. To je vrlo blizu.“
Zdravka:
„I danas žalim što nisam otišla prije 40 godina, kada me je brat zvao, koji je živio vani. Nisam htjela otići iz svoje zemlje. Da mi se sve ovo ružno dogodilo vani, rekla bih - to mi se dogodilo jer sam stranac. A zašto mi se to događa u Hrvatskoj? Mi smo postali stranci u vlastitoj zemlji, u vlastitom gradu. Mi više tamo nismo poželjni.“
"Taksiraju i profesori i inženjeri"
Bosna i Hercegovina je jedna od onih država kojoj je rat odnio bivšu srednju klasu. Velika se većina iselila iz domovine, dosta njih je poginulo. Ona nekolicina koja je preživjela i ostala u Bosni, uglavnom nema mnogo veze sa svojim nekadašnjim poslovima, životima, navikama.
„Ja sam Senad Bjelović, rođen sam i živim u Sarajevu. Taksiram od 1998. Godine. Radio sam u ŽTP-u 25 godina, na raznim radnim mjestima. Školu sam završio, dvije godine više i fakulteta.“
„ Ja se zovem Mara Škrabek. Nastavnik sam razredne nastave u Osnovnoj školi Isak Samokovlija u Sarajevu. Radim 30 godina i ovo mi je jedino zanimanje. Živim od svoje plaće koja iznosi 760 KM.“
Senad i Mara nekada su bili pripadnici takozvane srednje klase u Bosni i Hercegovini. Danas, preživljavaju od mjeseca do mjeseca, pokušavajući da školuju djecu i da im obezbijede najosnovnije uslove za život.
Pod srednjom klasom podrazumijeva se društveni sloj koji sebi i svojoj porodici, bez većih problema, može priuštiti pristojan standard. Jednostavnije rečeno, da sav svoj prihod ne troše isključivo za zadovoljavanje najelementarnijih egzistencijalnih potreba. Prema procjenama, gotovo svaki stanovnik Bosne i Hercegovine skoro 80 posto primanja, ukoliko ih naravno ima, izdvaja za hranu.
Prema procjenama, gotovo svaki stanovnik Bosne i Hercegovine skoro 80 posto primanja, ukoliko ih naravno ima, izdvaja za hranu. Za to je, prema podacima Udruženja potrošača, potrebno 650 KM.
Za to je, prema podacima Udruženja potrošača, potrebno 650 KM. Jednostavnom računicom, nastavnici Mari od plate mjesečno ostane oko 100 KM ili 50 eura, a o plaćanju odmora ili neke bolje škole za svoju kćerku ne može ni da razmišlja:
„Na moru sam posljednji put bila prije rata. Poslovno sam bila prošle godine kao voditelj grupe Škola u prirodi. Tada sam bila na poslu, a ne na moru.“
A Senad se prisjeća kako je to bilo prije dvadeset godina, kada je bio uposlenik u dobroj državnoj firmi:
„Prije rata išli smo na more po dva puta, jednom u maju, jednom u septembru, dok su djece bila mala. Bilo je novaca. Supruga je radila, ja sam radio. Dobar posao, fino se zarađivalo.“
Kao i u većini tranzicijskih zemalja, i u Bosni i Hercegovini je došlo do raslojavanja stanovništva, na ekstremno bogate i ekstremno siromašne. Ekonomisti smatraju da u ruralnom i neaktivnom društvu, kakvo je bosansko-hercegovačko, u ekonomskom smislu ne postoji srednja klasa.
Problem je i neobrazovanost jer od ukupnog broja radno sposobnih stanovnika, svega sedam posto je sa obrazovanjem većim od srednjoškolskog, kaže profesor sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, Vjekoslav Domljan:
„Veći dio radno sposobnog stanovništva ne radi. Zaposlenost je 700.000, a od toga barem 300.000 radi u javnom sektoru. To znači jedno 70.000 u javnoj upravi, 60.000 u obrazovanju, 50.000 u zdravstvu, 20.000 u socijalnim institucijama i ostalo u javnim kompanijama. Kako imati stabilnu srednju klasu kada su većina kućanice, umirovljenici i prikačeni na javni sektor?“
Srednja klasa znači i okupljanje ljudi sa zajedničkim idealima, koji dijele ideju o prosperitetu i napretku. U Bosni i Hercegovini je jedan od protivnika ideje srednje klase etnički koncept društva, kažu sociolozi.
Profesor Dino Abazović sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu:
„Pitanje problema sa društvenim klasama više nije samo ekonomsko pitanje, nego su i neki drugi elementi važni u političkom odlučivanju. Vani su to pitanje spola i rase, a kod nas je to svakako pitanje etniciteta. Kod nas se često po tom famoznom ključu upražnjavaju pozicije. Danas važi pravilo - Više volim podobne, nego sposobne.“
Bosna i Hercegovina ima srednju klasu, koja je zgrčena, isprepadana i zavisi od države, tvrdi profesor Ugo Vlaisavljević. U tom smislu to je sloj ljudi koji nije spreman da jasno politički utiče na društvo:
„Ako je srednja klasa najstabilnija klasa u društvu, kod nas je najnestabilnija. Siromašni su sasvim siromašni. Ta stabilnost u siromašnu je očevidna, a to traje već decenijama. Bogati su oni koji su utvrdili svoje položaje. Srednja klasa, ovisna o državi, je klasa koja tone, koja se gubi, koja je u nekom ustalasanom otvorenom moru. Po svojoj prirodi, mora biti reakcionarna, ne smije se suviše bojati da učini nešto u društvu.“
Srednja klasa u Bosni i Hercegovini ne može se porediti sa tim djelom stanovništva u razvijenim zemljama. Mnogo ljudi moralo je promijeniti posao uslijed opšte krize i neimaštine, da bi prehranili porodice, raditi nešto što nema veze sa njihovim obrazovanjem. Nije neobično sresti pravnike koji prodaju na pijaci ili profesore taksiste, kaže Senad Bjelović sa početka ove priče:
„Kod nas taksiraju i profesori i inžinjeri.“
„Dakle ako slijedimo trag novca, mogli bismo reći da je srednja klasa u povoju u Bosni i Hercegovini i predstavljaju je svi koji prelaze, od entiteta definisan, godišnji limit zarade i za to plaćaju porez. Širi sloj ljudi ne prelazi limit i ne plaća porez, ima ljudi koji prelaze limit i plaćaju porez, a ima i onih super bogatih koji ne moraju da plaćaju porez.“
Udio srednje klase u društvu smatra se po definiciji indikatorom društvene uspješnosti jednog društva, ali i njegove političke stabilnosti. Jaz između bogatih i siromašnih u Bosni i Hercegovini je veliki. Samo po sebi to znači manji broj onih koji se mogu svrstati u srednju klasu.
Ostali smo bez srednje klase
Priče su ljudske uvijek iste, kada ih prouzroči isto zlo. Geografske širine i dužine tu su nevažne. One crnogorske vrlo su slične hrvatskim. Tamošnja bivša srednja klasa zaključuje kako su njima njihovi roditelji dali više, nego što oni danas mogu dati svojoj djeci.
Nadali smo se da postanemo besklasno društvo, tome nas je decenijama učio komunizam. Onda su došle promjene i postali smo društvo bez srednje klase. Nataša Vuković je opoziciona poslanica u crnogorskom Parlamentu. Građanska srednja klasa, dakle, i politička elita, za sada ima nadu da će do promjena na bolje doći. A kada - ne zna se:
„To je u stvari sada jedan začarani krug. Oni koji bi trebali da vode društvo - u progres, u napredak, u razvoj - oni su nestali, ili ih ima mali broj. Oni su poslom, očuvanjem svoje egzistencije, vezani za neku od partija. Ako ih ima, oni se ne čuju. Porijeklom sam srednja klasa, ali društvo me svrstava u nešto što ne želim da budem. Sada ulazim u priču o političkoj eliti, ali opozicionoj.“
Elitni dio srednje klase trebala bi da bude porodica Novaković iz Bijelog Polja. Supruga Marija profesorica, suprug Novak direktor škole. Zajedno, pedeset godina radnog staža. U komunizmu bi ih zvali budže. Tome se, kao podstanari, slatko smiju:
„Ne vjerujem da nas više tako zovu. Imam osjećaj da sam ja mnogo više imala, da su mi roditelji više pružali nego što ja sada mogu mojoj djeci. Djecu učim da nije stvar samo u novcu i da ima mnogo ljepših stvari. Nisu više u sredini. Snalazimo se. Mi smo podstanari. Preživljavamo. Participiramo u nekim dijelovima gdje možemo da odlučujemo, gdje možemo da budemo neki nivo građanstva. U nekom smo školskom odboru, u nekom savjetu, tako da se za nešto pitamo. Ipak nas cijene, ali nemamo previše.“
I u Crnoj Gori je srednja klasa iznjedrila pozitivne društvene promjene. Novak Novaković je ponosan što pripada generaciji koja je stvorila suverenu državu:
„Kada smo već dobili državu, znači da onaj ko upravlja tom državom mora biti i dobar domaćin. Mora znati da organizuje život i da digne tu srednju klasu, koja je glavnom oslonac i temelj svake države, koja će moći da iznese sve - i tranziciju i sve reforme - da budemo jedna ugledna država u Evropi.“
Promjene znaju biti i na gore, a upravo je takve, dio srednje klase, zadojen nacionalizmom, često podržavao u minule dvije decenije, smatra Novaković. On to ilustruje pred-referendumskim štrajkom prosvjetnih radnika u Crnoj Gori i njihovoj pomirljivosti sa siromaštvom u Miloševićevo vrijeme:
Nadali smo se da postanemo besklasno društvo, tome nas je decenijama učio komunizam. Onda su došle promjene i postali smo društvo bez srednje klase.
„Razmišljali su da treba ovu vlast smijeniti da bi bilo bolje. Krenuli su pod nekim drugim paravanom da to urade. Svi smo vidjeli šta je bio onaj štrajk i zato ga nisam podržavao. Sjećam se vremena kada su prosvjetni radnici primali pet maraka platu i bili su jako zadovoljni. Pitao sam se hiljadu puta- kako su tada preživljavali? Zašto? Zato što su razmišljali da je ona politika koja je tada bila na sceni odlična. Za vrijeme drugog štrajka smo imali platu 10 eura, pa nije odgovaralo. To je ta paralela, ta politika nacionalizma koju je vodio Milošević i znamo do čega je došlo. To je odgovaralo, a sada ne odgovara.“
Odsustvo inventivne srednje klase u Crnoj Gori mogla bi nadoknaditi opoziciona elita, vjeruje Nataša Vuković. Liči na surogat srednje klase, ali bitno je da može da djeluje:
„Da ne vjerujem da tako može da bude, ne bih se bavila politikom i ne bih bila u opoziciji. Vjerujem da opozicioni političari u svakom slučaju nisu materijalna elita ovoga društva, jesu intelektualna. Smatram da su oni neko ko treba da izvrši zadatak srednje klase. Ne bih rekla da nema sposobnosti opozicije. Ne bih rekla ni da je narod neodgovoran jer mora biti odgovoran prema svojoj djeci i budućnosti. Ono što je osnovno u Crnoj Gori je što je u narodu veliki strah. Strah da se izađe i da se kaže šta se misli. Strah je nešto što sprečava ovaj narod da javno iskaže svoje mišljenje i stavove. Zato je to začarani krug.“
Novak Novaković:
„Više volim da vidim ono što je dobro, a ono što je loše zažmurim i prođem pored toga. Optimista sam i volim što sam slobodan čovjek. Član sam vladajuće partije, ali najlakše je kritikovati, a ne odgovarati ni za šta. Ne znam samo koliko je pozitivna ta njihova kritika. Član sam ovog sadašnjeg DPS-a iz svojih ličnih ubjeđenja. Od raspasa Jugoslavije bio sam mišljenja da svaka republika treba da bude nezavisna država.“
U nezavisnoj državi Crnoj Gori, kao i u državnim zajednicama u kojima je prethodno egzistirala, vlast se nije promijenila dvadeset godina. Mnogi su skloni da vjeruju - upravo zbog odsustva akcije srednje klase. Ista ta vlast je nasljednik one komunističke, koja je prethodno vladala četiri i po decenije.
Srednja klasa dobitnici u tranziciji?
Ljudi iz srednje klase u Srbiji su dobitnici u tranziciji, pa se očekuje da će u budućnosti sve više građana pripadati tom društvenom staležu.
Interesantno je da u Srbiji ima mnogo ljudi koji formalno pripadaju srednjoj klasi, ali koji ne mogu da realizuju svoj položaj. To su uglavnom fakultetski obrazovani ljudi, bez posla, čiji roditelji pripadaju srednjoj klasi. Kako su rekli nadležni, u Srbiji je oko 500.000 radno sposobnih bez posla, realna stopa nezaposlenosti je oko 15,5 odsto i taj procenat je u stalnom porastu.
„Generalno, teže je prekvalifikovati i obrazovati lice koje ima visoku stručnu spremu za neki drugi posao, nego one sa nižom stručnom spremom. Lica sa visokom stručnom spremom mogu da budu uključena u određene obuke za rad na računaru i neke druge koje će povećati njihove sposobnosti na tržištu i učini ih konkurentnim.“
Ekonomska kriza uticala je na to da mnogi pripadnici srednje klase izgube posao ali, kako objašnjava Andrijanić, važan element su i novi odnosi na relaciji poslodavac - potencijalni zaposleni, koji su uspostavljeni poslednjih godina:
„Poslodavac ne insistira mnogo na stepenu stručne spreme. Njemu je bitnije posvećenost lica tom poslu, više se bazira na nekim veštinama tipa timskog rada i komunikativnosti. Nije mnogo poslodavcu bitno da li će menadžer da ima sedmi ili treći stepen, ako je spreman da se uhvati u koštac sa problemima i poslom.“
U Srbiji je oko 500.000 radno sposobnih bez posla, realna stopa nezaposlenosti je oko 15,5 odsto i taj procenat je u stalnom porastu.
Kako izgleda kada u vremenu tranzicije pripadnici nekadašnje, a i sadašnje, srednje klase traže posao, proverili smo na šalterima Nacionalne službe za zapošljavanje u Beogradu.
Slobodan Petrović, 38 godina radio je u Jugoslovenskom aerotransportu:
„Na birou sam da izdržim do penzije. Bili smo srednja klasa. Radio sam različite poslove administracije, primanja su bila pristojna, cene nisu bili visoke. Sada se sve drastično promenilo. Kupovna moć je manja. Dobio sam otpremninu od 11.500 eura i dobijaću sa biroa neka primanja. To je jedna pozitivna nula.“
Olivera Jovanović (55 godina), sa završenim ekonomskim fakultetom, skoro ceo radni vek provela je u nekada državnoj YU banci, a danas na šalteru Biroa za nezaposlene priča da čeka novi posao:
„Ako mi ga nađu. Tu sam prijavljena, ali lično smatram da nije u redu što je jedna dobra banka prodata i sada je to strana banka. S druge strane, vidim u novinama, da je prva po ostvarenom gubitku. Znači da nešto nije u redu. Nije mi jasno zašto svi ljudi preko 50 godina nisu poželjni da rade u firmama? Nema veze koliko mi je iskustvo i šta znam. Onda su bile firme koje nisu isplaćivale redovne plate, ali smo se nekako, pod tim plaštom socijalizma, osećali zaštićenim. Sada je malo teže. Sada preko noći možete da dobijete otkaz. Znači da je srednja klasa ugrožena.“