Crna Gora se možda ne može pohvaliti bogatstvom teatarskog života ali je jedna od rijetkih država u regiji koja je uspjela da sačuva ili ponovi izgradi pokidane kulturne veze. Posebnu ulogu u tome je odigrao nacionalni teatar – Crnogorsko narodno pozorište.
Danilo je samo jedna od predstava iz izdašne produkcije Crnogorskog narodnog pozorišta. Svih prethodnih godina repertoar centralne institucije crnogorske kulture obilježila su djela čiji su autori bili i brojni reditelji iz regiona, koji su stvarali u Crnoj Gori.
Sezone za nama prošle su i u znaku gostovanja teatarskih grupa sa prostora bivše Jugoslavije, kao i učešća glumaca iz susjedstva u komadima režiranim kod nas. Kako zavidnu kulturnu razmjenu crnogorskog Narodnog pozorišta u vremenima, u kojima je linija podjela parala i tkivo kulture, vidi direktor te institucije, Janko Ljumović:
„CNP predstavlja instituciju kulture koja je na suštinski način inicirala pokidane kulturne veze koje su nastale 90-tih godina na prostoru bivše Jugoslavije i primjer je teatra koji je otvorio vrata i pokazao otvorenost koja, naravno, ima i svoju političku dimenziju. To smo činili, prije svega, kroz ono što jeste bila suštinska potreba umjetnika da stvaraju zajedno i da kreiraju određenu pozorišnu stvarnost kroz određene poetike i otvorenost ljudi koji su, upravo kroz različitost i dijalog, mogli da stvore vrlo zanimljive projekte koji su bili prepoznati, ne samo u regionu, nego i šire.“
Teatarska dešavanja u Crnoj Gori tokom godine koncetrisana su u Podgorici i dijelom na Cetinju i u Nikšiću, dok su ljeti aktuelni festivali kao što su budvanski Grad Teatar, kotorski Art i tivatske Purgatorije.
Na pitanje, koliko produkcija kvantitetom i kvalitetom zadovoljava potrebe domaće publike, novinar Vanja Kovačević, dobar poznavalac pozorišnih prilika u Crnoj Gori, odgovara:
„Broj pozorišta u Crnoj Gori je još uvijek daleko od optimalnog i funkcioniše svega nekoliko pozorišta. Pored Nacionalnog teatra, čija je osnovna karakteristika otvorenost, zatim Zetskog doma i Nikšićkog teatra i djelimično nekoliko Kulturnih centara, pozorišni život gotovo da i ne postoji. Zato se, nažalost, može reći da kontinuirani teatarski život u nas podsjeća više na incident, nego na sistem.“
Ogledalo zbilje
Janko Ljumović
Bilo kako bilo, ako bi ono što je teatarska čarolija trebalo da bude ogledalo zbilje, onda, koliko pozorište u Crnoj Gori odražava stanje još uvijek tranzicijskog društva i odnosa u njemu? Janko Ljumović odgovara bez dvoumljenja:
„Teatar je apsolutno ogledalo stvarnosti na način da tu stvarnost pokušava da kroz umjetničku istinu i kroz estetiku onoga što jeste pozorišni čin pokaže da ta stvarnost može biti bolja. Mislim da pozorište nikada nije ušlo u nacionalističko bavljenje ili neku paniku koja je prosto mogla da skrene pažnju sa onoga što je primarno pozorišno na nešto drugo. A kada govorimo o savremenim tranzicijskim temama, možemo reći da je kompletan repertoar, i domaćih, a posebno savremenih svjetskih autora, govori o svemu tome.”
Najbolji je onaj teatar koji nas dotiče i koje nas se tiče i koje bi trebalo da bude, možda ne imitacija stvarnosti, ali svakako ogledalo života, ocjenjuje Vanja Kovačević:
„Pozorište bi trebalo da bude prostor u kojem lijevo postaje desno, a desno postaje lijevo jer jedino u susretu sa samim sobom i u priznanju kakvi smo u stvari mi možemo krenuti dalje. Mislim da pozorištu treba posvetiti više pažnje, ne samo da bi ono bilo kvalitetnije, već da bi u većoj mjeri bilo refleksija trenutka u kojem živimo. Pozorište ne može mijenjati svijet ali sam siguran da pozorište može uticati na nas da više promišljamo o stvarnosti i da tako postanemo bolji - makar za trenutak ili onoliko koliko traje jedna pozorišna predstava.”
Janko Ljumović za nastupajuću sezonu najavljuje zgusnut repertoar Nacionalnog teatra, koji će, kako kaže, potpuno odgovoriti savremenim temama i dilemama.
Među njima će biti i kabare pod naslovom „Ajmo na Sex“ po djelu Valentina Krasnogorova. Već godinama se izvodi na daskama širom Crne Gore i svojom tematikom provocira malograđansku finoću i lažni moral.
Danilo je samo jedna od predstava iz izdašne produkcije Crnogorskog narodnog pozorišta. Svih prethodnih godina repertoar centralne institucije crnogorske kulture obilježila su djela čiji su autori bili i brojni reditelji iz regiona, koji su stvarali u Crnoj Gori.
Sezone za nama prošle su i u znaku gostovanja teatarskih grupa sa prostora bivše Jugoslavije, kao i učešća glumaca iz susjedstva u komadima režiranim kod nas. Kako zavidnu kulturnu razmjenu crnogorskog Narodnog pozorišta u vremenima, u kojima je linija podjela parala i tkivo kulture, vidi direktor te institucije, Janko Ljumović:
„CNP predstavlja instituciju kulture koja je na suštinski način inicirala pokidane kulturne veze koje su nastale 90-tih godina na prostoru bivše Jugoslavije i primjer je teatra koji je otvorio vrata i pokazao otvorenost koja, naravno, ima i svoju političku dimenziju. To smo činili, prije svega, kroz ono što jeste bila suštinska potreba umjetnika da stvaraju zajedno i da kreiraju određenu pozorišnu stvarnost kroz određene poetike i otvorenost ljudi koji su, upravo kroz različitost i dijalog, mogli da stvore vrlo zanimljive projekte koji su bili prepoznati, ne samo u regionu, nego i šire.“
Teatarska dešavanja u Crnoj Gori tokom godine koncetrisana su u Podgorici i dijelom na Cetinju i u Nikšiću, dok su ljeti aktuelni festivali kao što su budvanski Grad Teatar, kotorski Art i tivatske Purgatorije.
Na pitanje, koliko produkcija kvantitetom i kvalitetom zadovoljava potrebe domaće publike, novinar Vanja Kovačević, dobar poznavalac pozorišnih prilika u Crnoj Gori, odgovara:
„Broj pozorišta u Crnoj Gori je još uvijek daleko od optimalnog i funkcioniše svega nekoliko pozorišta. Pored Nacionalnog teatra, čija je osnovna karakteristika otvorenost, zatim Zetskog doma i Nikšićkog teatra i djelimično nekoliko Kulturnih centara, pozorišni život gotovo da i ne postoji. Zato se, nažalost, može reći da kontinuirani teatarski život u nas podsjeća više na incident, nego na sistem.“
Ogledalo zbilje
„Teatar je apsolutno ogledalo stvarnosti na način da tu stvarnost pokušava da kroz umjetničku istinu i kroz estetiku onoga što jeste pozorišni čin pokaže da ta stvarnost može biti bolja. Mislim da pozorište nikada nije ušlo u nacionalističko bavljenje ili neku paniku koja je prosto mogla da skrene pažnju sa onoga što je primarno pozorišno na nešto drugo. A kada govorimo o savremenim tranzicijskim temama, možemo reći da je kompletan repertoar, i domaćih, a posebno savremenih svjetskih autora, govori o svemu tome.”
Najbolji je onaj teatar koji nas dotiče i koje nas se tiče i koje bi trebalo da bude, možda ne imitacija stvarnosti, ali svakako ogledalo života, ocjenjuje Vanja Kovačević:
„Pozorište bi trebalo da bude prostor u kojem lijevo postaje desno, a desno postaje lijevo jer jedino u susretu sa samim sobom i u priznanju kakvi smo u stvari mi možemo krenuti dalje. Mislim da pozorištu treba posvetiti više pažnje, ne samo da bi ono bilo kvalitetnije, već da bi u većoj mjeri bilo refleksija trenutka u kojem živimo. Pozorište ne može mijenjati svijet ali sam siguran da pozorište može uticati na nas da više promišljamo o stvarnosti i da tako postanemo bolji - makar za trenutak ili onoliko koliko traje jedna pozorišna predstava.”
Janko Ljumović za nastupajuću sezonu najavljuje zgusnut repertoar Nacionalnog teatra, koji će, kako kaže, potpuno odgovoriti savremenim temama i dilemama.
Među njima će biti i kabare pod naslovom „Ajmo na Sex“ po djelu Valentina Krasnogorova. Već godinama se izvodi na daskama širom Crne Gore i svojom tematikom provocira malograđansku finoću i lažni moral.