Zabrinjavajući trend pada nataliteta

(Saradnja na temi: Miloš Teodorović, Selma Boračić, Ankica Barbir Mladinović, Predrag Tomović i Amra Zejneli)

Evropa se već duže vreme suočava sa padom nataliteta. Tako je Rusija izgubila više od pet miliona građana od 1990-ih, a prema nekim procenama, ukoliko se nastavi taj trend, ona će 2050. godine imati samo 100 miliona stanovnika u odnosu na sadašnjih 142 miliona. Sličan je trend i u većini ostalih zemalja na starom kontinentu, koje, zahvaljujući dolasku imigranata, za sada sprečavaju dalji pad.

Takođe, zbog poboljšanja standarda i zdravstvene zaštite, produžen je životni vek. Međutim, stanovništvo je sve starije, što ima višestruke posledice, pre svega ekonomske. Slična je situacija i na prostoru bivše Jugoslavije.

Kao glavni razlog za smanjenje broja stanovnika navodi se ekonomska situacija. Međutim, činjenica je da je Evropa jedna od najrazvijenijih regija na svetu, a pri tom sa jednom od najnižih stopa nataliteta. To znači da se, osim socijalne situacije, može govoriti i o uticaju životnog stila.

Žene, u nastojanju da budu ravnopravne i profesionalno uspešne, u kombinaciji sa izostankom i državnih i društvenih mera podrške, očito ne mogu da rađaju više dece. Kritičari pak smatraju da je u pitanju i svojevrsna „komocija“ i muškaraca i žena, koji ne žele da se suoče sa odgovornošću i nastoje da žive lagodno, bez obaveza, dakle usredsređujući se isključivo na profesiju i uživanje.

Srbija: Socijalna neizvesnost

Trendovi za Srbiju nikako nisu pozitivni. Broj umrlih u 2009. godini bio je čak 45.000 veći od broja rođenih. Stopa nataliteta stalno pada u poslednjih 12 godina. Građani ističu da je jedan od razloga to što je veoma neizvesno kakav kvalitet života mogu da omoguće potomcima.

Istovremeno, sve Vlade po redu, kako one leve, tako i one desne, neprekidno nariču nad sudbinom nacije, za koju neretko tvrde i da joj preti prosto izumiranje, ali ni jedna do sada nije uspela da učini dovoljno kako bi podstakla rađanje, zaštitila majke, a posebno decu.

Sara je napunila šesti meseci i prvo je dete, dobijeno u prvoj godini braka, Nevene i Ilije Ajduković. Zdrava je, živahna i prilično snažna, a u večeri kada smo je posetili, skoncentrisana na akciju oduzimanja snimača zvuka. Zanimljivije od neobične sprave bilo je jedino kupanje. Sa Sarom izgleda sve lakše, ali i 32-godišnju majku, diplomiranu ekonomistkinju, Nevenu, pitamo – da li je bilo lako doneti odluku o prinovi:

„To je bila potpuno normalna odluka kada je donesena u tridesetim godinama. Bilo je bitno da imam dobar posao i osobu sa kojom će dete imati dobru budućnost, da možemo da je naučimo svemu.“

Govoreći o svojim i dilemama svojih prijatelja, Nevena navodi barem tri razloga koja utiču na odluku što menja život. Prvi su psihološki:

„Ako nemate strpljenja za dete, ako niste spremni da mu stvarno podredite svoj život na izvesno vreme, dok ono ne poraste i ne bude svesno sveta oko sebe, mislim da ne treba ni da ga imate.“

Drugi razlog, bila bi socijalna sigurnost:

„Trend nekih boljih firmi u Srbiji je, ili da vam daju otkaz kada se vratite na posao, posle godinu dana, ili potpisujete razne ugovore da nećete ostati trudni godinu-dve. Mnogi još uvek nemaju ni ugovore za stalno zaposlenje i iz tog razloga se ne odlučuju da imaju dete.“

Zaista, već ovde dolazimo do potpuno neistraženi teren. Priče o diskriminaciji koju trpe buduće majke često se čuju, ali ne i vesti o tome da je neko kažnjen zbog nedopustivih poteza. Na takvo stanje stvari upozoravaju u roditeljskom portalu „Bebac“, gde su na sebe preuzeli više kampanja za prava najmlađih.

Portparol Vladimir Ješić kaže da mu je poznat veliki broj primera u kojima poslodavci pri zapošljavanju žene često pitaju – da li planiraju trudnoću:

„Ukoliko majka kaže da planira trudnoću, ili ukoliko oni u to posumnjaju – neće zaposliti buduću majku, nego će je zapošljavati na tri meseca i onog momenta kada ona zatrudni i treba da ode na trudničko bolovanje, poslodavac će joj uručiti otkaz.“

Naša naredna sagovornica nije imala takvo iskustvo kada je nedavno zasnivala radni odnos. Ali nakon što se našla na poslu koji je ispunjava i sama se odlučila za nešto planiranja:

„Svako ne bih volela da posao trpi zbog mog privatnog života, niti bih želela da moj privatni život trpi zbog posla. Najviše bih volela kada bi se stekle mogućnosti da uskladim svoj privatni život i posao.“

U međuvremenu, 28-godišnja Tamara Savić živi intenzivnije nego ikada pre. Tokom dana poslovna menadžerka, a uveče instruktorka dens-aerobika. Zdrav život, sa ujednačenom merom rada, ali i zadovoljstva, nešto je što se ne postiže lako, pa se zato teško i od njega odustaje, stoga se ni Tamari ne žuri:

„Mislim da se granica malo pomerila i da se ljudi sve teže odlučuju na stupanje u brak, a posebno na stvaranje porodice. Mislim da danas žene, po tom pitanju, misle samo na sebe, na neki svoj komfor.“

I Tamara je u prvoj godini braka. Baš kao i ona, i suprug Žarko nedavno je pronašao posao. O budućnosti takođe razmišlja kroz prizmu iskustva donedavne neizvesne potrage za zaposlenjem:

„Način života je takav da je non-stop jurnjava za novcem, karijerom. Sada imam posao, ali situacija je teška, kao i svuda. Kada bi se obazirali na to, 70 posto Srbije ne bi imalo decu.“

Dilema je to o kojoj se i te kako razmišlja, a koja nas vraća na Neveninu listu problema u planiranju porodice. Na trećem mestu navodi:

„Da bi se pripremili za jedno dete, treba vam jako puno para, u proseku samo za najosnovnije, kolica i krevetac, treba vam minimalno 1.000 – 2.000 evra, možda čak i više. S prosečnim platama u Srbiji, to sebi ne može niko da priušti. Svi se dovijaju nekako, pozajmljuju stvari. Na svu sreću, mi smo našem detetu mogli to da priuštimo. Pri tome imam dobru nadoknadu, što se tiče posla, ali moj muž radi po čitav dan.“

O Sarinim prvim danima, većinom, otac Ilija uglavnom sluša pred njen počinak – kada stiže sa posla. Čuje i zvanična podsećanja da je za dečije i roditeljske dodatke na godišnjem nivou država izdvojila oko 300 miliona evra. Čini se nedovoljno, makar kako bi se rešio još jedan problem, ne ključni, ali ga naša sagovornica podvlači:

„Kada sam ostala trudna, počela sam odmah da razmišljam o tome kakav će mi biti tretman prilikom porođaja. Razni strahovi su mi se motali po glavi jer su svi govorili da je to veliki problem i da su porodilišta nikakva.“

No, na sreću:

„Doktor mi je bio Zoran Maričić, koga bih ovom prilikom pohvalila jer je moj porođaj meni ostao u najlepšem sećanju. Nisam strepela za život svoga deteta, niti za svoj, ni jednog momenta.“

Posetili smo i Neveninog lekara, Zorana Maričića:

„Činjenica da sarađujem sa pacijentkinjama koje su zdrave i da im pomažem u tome da dođu do svog zdravog potomstva, jeste nešto što mi ispunjava život.“

Maričić danas radi na Klinici za ginekologiju i akušerstvo Kliničkog centra Srbije, ali je javnosti poznat i kao pomoćnik ministra zdravlja tokom Vlade Zorana Đinđića. Svakodnevno se na licu mesta uverava u istinitost statistika o padu nataliteta:

„Broj porođaja se svake godine smanjuje. Ako ga uporedimo sa nekim periodom od pre 10-15 godina, kada je dnevno bilo i do 40-tak porođaja u toku 24 sata, sada taj broj zna da bude dosta niži.“

Na drugoj strani, godišnje se obavi oko 22.000 legalnih abortusa, po ceni oko 300 evra. Međutim, Maričić upozorava:

„Nemamo podatke iz privatnog sektora. Oni imaju svoju medicinsku dokumentaciju, ali se ona redovito ne šalje. Postoji i jedna siva zona, a to su ustanove koje su u privatnom sektoru, a koje nemaju dozvolu za izvođenje ovih intervencija, u svakom slučaju ih izvode ilegalno.“

Sve u svemu, čini se da su na mestu laičke procene po kojima Srbija zbog abortusa godišnje gubi čitav jedan omanji grad. Pokazalo se da je to proces koji ni jake medijske kampanje za rađanje ne mogu da zaustave.

Popularni rialiti programa „Vreme je za bebe“, svake sedmice, na javnom servisu, prati dolazak na svet jednog deteta. Istovremeno nije zabeležena niti jedna medijska kampanja koja bi olakšala roditeljstvo. Možda je zato i kampanja za ukidanje PDV-a na dečiju opremu doživela neuspeh. Akciju je 2007. godine pokrenuo „Bebac“ portal, a poslednja želja pokojnog patrijarha Pavla bila je da država prihvati tu inicijativu. Ali, Vladimir Ješić podseća:

„PDV niti je ukinut, niti je snižen. Dve godine vodimo razgovore sa izvesnim Bojanom Anđelkovićem. To je bio čovek zadužen za strategiju za podsticaj rađanja. Kada smo ga pozvali pre godinu dana, da pitamo šta se desilo, saznali smo da je taj čovek postao stručnjak u nekoj drugoj oblasti. Imamo problem kada hoćemo sistemski nešto da uradimo u zemlji Srbiji.“

Da bi se natalitet povećao, treba uvesti kontrolu cena za dečje proizvode, treba smanjiti PDV. Ne može se samo pričati da se poveća natalitet. Da li je iko od državnih organa osigurao posao ženama koje rode dete i naredne dve godine?

Interesantan odnos prema problemu koji, kako se često čuje, nagriza naciju i suočava je sa procenama zasnovanim na preciznim i na iskustvu baziranim podacima. Za nas ih iz Zavoda za statistiku iznosi Mirjana Popović:

„Projekciju smo uradili do 2032. godine. Može da dođe do smanjenja stanovništva za 10 procenata.“

Možda su se vremena promenila, možda je i dobra vest to što društvo više nije konzervativno do te mere da se deca podrazumevaju, bez obzira na uslove. Verovatno je danas teško obezbediti sve što je novom biću potrebno, ali bez praktičnih rešenja, ništa neće olakšati poziciju onih koji bi morali biti nosioci željenog natalitetskog preporoda. Nevena Ajduković:

„Da bi se natalitet povećao, treba uvesti kontrolu cena za dečje proizvode, treba smanjiti PDV. Ne može se samo pričati da se poveća natalitet. Da li je iko od državnih organa osigurao posao ženama koje rode dete i naredne dve godine? One bi možda htele da rode i drugo dete.“

BiH: Sve manje ljudi želi djecu

U Bosni i Hercegovini stopa prirodnog priraštaja u stalnom je padu u poslijeratnom periodu, a 2007. godine je prvi put bila negativna jer je broj umrlih bio za 1.200 osoba veći od broja rođenih. Kako sada stvari stoje, Bosna i Hercegovina će u Evropsku uniju ući kao zemlja staraca jer će, prema jednom istraživanju, za 50 godina imati 700.000 manje stanovnika. Zbog intenzivne ratne i poslijeratne migracije, loše ekonomske situacije i nedostatka populacione politike - sve manje mladih se odlučuje da zasnuje porodicu.


(Prilog o uslovima za rađanje na Kliničkom centru u Sarajevu iz 2009. godine)

Razlozi za pad nataliteta i prirodnog priraštaja su mnogostruki, ali su najizraženiji loša ekonomska situacija i politička nestabilnost u zemlji. Zbog velike nezaposlenosti, sve manji broj mladih se odlučuje stupiti u brak i rađati djecu.

Iako je u ljubavnoj vezi godinama, zbog loše finansijske situacije, 29-godišnji Banjalučanin Pavo Karalić, ne pomišlja da osnuje porodicu:

„Nije da ne želim porodicu ili djecu. Ne može se osnovati porodica ako ne postoji neki stabilni priliv finansija. Radim tri posla odjednom i opet to nije dovoljno za osnivanje porodice.“

Kakva je populaciona politika u Bosni i Hercegovini, najbolje pokazuju primjer porodice Runjić. Majka šestero djece, Nada, kaže da ne dobija ni dječji dodatak:

„Naša država, za majke sa više djece, ne daje nikakvu podršku. Sve što radimo, radimo u ličnoj režiji, snalazimo se kako znamo. Nemam doplatak ni na jedno dijete. Bilo bi lijepo kada bi država učinila nešto za roditelje koji imaju više djece i podstakla majke da rađaju.“

Bosni i Hercegovini sve više prijeti „bijela kuga“. U poslijeratnom periodu stopa prirodnog priraštaja u stalnom je padu, a prije tri godine prvi put je bila negativna. Prema podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine, u 2007. godini broj umrlih bio je za oko 1.200 veći od broja novorođenih beba.

Viši stručni saradnik za popis stanovništva u Agenciji za statistiku Bosne i Hercegovine, Radoslav Ćorović, kaže da se od 2003. godine u prosjeku godišnje rodi oko 34.000 beba:

„Stopa nataliteta se kreće oko devet promila prema prvim podacima za 2009. godinu, a stopa mortaliteta oko 8,9 promila, što čini 0,1 promil prirodni priraštaj.“

U Federaciji BiH u posljednjih nekoliko godina zabilježen je pad nataliteta, a u blagom porastu je i stopa mortaliteta. Pet kantona u Federaciji BiH, uglavnom gdje je većinsko stanovništvo hrvatske nacionalnosti, ima negativnu stopu prirodnog priraštaja. U Republici Srpskoj čak 58 opština ima negativnu stopu nataliteta.

Član Savjeta za demografsku politiku Republike Srpske, Stevo Pašalić, ističe da je alarmantan trend opadanja nataliteta:

„U Republici Srpskoj svake pete godine gubimo jednu generaciju osnovaca. To znači da se nakon pet godina broj osnovaca u Republici Srpskoj smanjuje za 10.000. To je otprilike jedna generacija koja se svake godine upisuje u prvi razred osnovne škole.“

Ambijent življenja, kakav je u BiH, u kojem mladi ljudi ne mogu ostvariti egzistencijalna pitanja, ne pruža im sigurnost za osnivanje porodice, kaže psiholog Ibrahim Prohić:

„Da bi čovjek ušao u proces reprodukcije, potrebno je puno više od nagona. Potrebno je da ima elementarne egzistencijalne uslove, potrebno je da ima sigurnost i potrebno je da ima okruženje u kojem potomstvo može da se razvija onako kako treba. Tamo gdje se roditelji ne osjećaju sigurnima, oni ne mogu da se odlučuju na reprodukciju ili na potomstvo.“

Najveći broj ljudi odgađa stupanje u bračnu zajednicu, pa samim tim i rađanje djece. Iako se odluče da imaju djecu, većina mladih bračnih parova ostane pri rađanju jednog djeteta. U Bosni i Hercegovini se materijalno destimuliše natalitet, od statusa žena u doba trudnoće, do statusa u post-porođajnom periodu, kaže sociolog, prof. dr. Jusuf Žiga:

„Ne smiju žene kalkulirati između toga da li im se isplati da stupe u bračnu zajednicu i da ostane trudna jer im visi Damoklov mač nad glavom da će izgubiti posao ili neće moći odgajati svoje dijete pošto im poslodavac neće dati mjesec-dva dana odsustva, a kamoli im dati jedan poticaj koji će biti u smislu materijalne podrške i sigurnosti, bez diskriminacije.“

Populaciona politika obično podrazumijeva dvije strategije i to program planiranja porodice i podsticanje rađanja putem materijalnih davanja i niza drugih mjera usmjerenih ka djeci. Vlada Republike Srpske vodi aktivnu populacionu politiku, naročito u oblasti socijalne politike, koja se odnosi na zapošljavanje, pomoć višečlanim porodicama, te stambeno zbrinjavanje. U Federaciji se priprema pronatalitetni nacrt zakona, kojim bi se trebali ujednačiti uslovi za roditelje i djecu u svim kantonima.

Profesor Žiga ističe da bosanskohercegovačko društvo još uvijek nije prepoznalo značaj populacione politike:

„Ne možete lažno prozivati nekoga da nije dovoljni patriot jer neće da se ženi ili udaje, ili neće da rađa djecu, a u međuvremenu ne uraditi ništa i ne dati mladima na jedan stimulativan način šansu da se zaposle, da riješe stambeno pitanje, da imaju jedan fini stabilan ambijent za život u vlastitoj zemlji.“

BiH nema zvaničnu populacionu politiku. Sporadični pokušaji entitetskih ili kantonalnih vlasti da podstaknu mlade na rađanje djece nemaju velikog efekta, kaže demograf Ilijas Bošnjović:

„Takva aktivnost nije moguća parcijalno po pojedinim regijama ili dijelovima Bosne i Hercegovine. To je ozbiljan globalni problem i treba ga sagledati u cjelini, vidjeti njegovu prirodu, a onda prema tome, nešto i poduzeti.“

I na kraju, sudeći prema podacima istraživanja demografske slike svijeta, koju je radio američki Biro za podatke o stanovništvu, BiH će za 50 godina imati 700.000 stanovnika manje.

Hrvatska: Moguć gubitak 30 posto stanovništva

Prema podacima EUROSTAT-a, Hrvatska bi, ako se nastavi ovakav trend depopulacije, mogla da do 2050. godine izgubi 30 posto od sadašnjeg broja stanovnika, odnosno više od milijun i 300.000, skoro dva Zagreba.

Mjere svih dosadašnjih vlada u cilju poticanja obitelji da imaju više djece, nisu bile uspješne. I stručnjaci i građani ističu da je socijalna nesigurnost jedan od glavnih razloga što stopa fertiliteta u Hrvatskoj iznosi tek 1,38, dakle u prosjeku jedno ili maksimalno dvoje djece po porodici.

„Imam 30 godina i još nisam razmišljao o tome da bih mogao imati dijete. Ni u primisli mi to nije“ - kaže Dario, tipičan predstavnik mladih visokoobrazovanih Hrvata, koji sve kasnije ulaze u brak, ne samo zato što nemaju riješeno stambeno pitanje, već i što žele puno toga vidjeti i doživjeti prije no što se odluče za obitelj:

„Od kada sam diplomirao, dosta sam putovao – Norveška, Švedska, Dansku, Novi Zeland, Turska, Kanada, Amerika. Da sam imao dijete, ništa od toga ne bih vidio. Ni moja djevojka ne razmišlja o djeci. Ima malu plaću i živi doma s roditeljima. Ne pomišlja da bi htjela imati djecu. I ona voli putovati.“

Slično razmišljaju Marina i Filip. Imaju po 32 godine. Ona je diplomirana ekonomistica, on strojarski inženjer. U braku su već dvije godine. Imat će, kažu, djecu, ali ne još:

„Mi želimo imati djecu, ali ne sada. Želimo putovati i imati svoje slobodno vrijeme.“

Pogotovo ljudi sa nižom stručnom spremom imaju taj tradicionalni način razmišljanja i imaju djecu poslije srednje škole. Obrazovanije društvo se promijenilo u smislu da im to nije prioritet.

„Mislim da je institucija braka forsirana stoljećima primarno od strane crkve. Kako ta dominacija labavi, ljudi se ponašaju onako kalo žele. Zbog neke komocije, imaju djecu kasnije, ili je uopće nemaju. Danas nije čudno imati prvo dijete sa 40 godina.“

„Kod mene na poslu se rijetko koja žena odlučuje na taj korak zbog nesigurnosti na poslu. Znalo se dogoditi da odeš na porodiljsko i više se nemaš gdje vratiti. Zbog toga čekaju bolja vremena.“

„Pogotovo ljudi sa nižom stručnom spremom imaju taj tradicionalni način razmišljanja i imaju djecu poslije srednje škole. Obrazovanije društvo se promijenilo u smislu da im to nije prioritet.“

„Dosta ljudi danas i ne mogu imati djecu. Mnogi bračni parovi se odlučuju na umjetnu oplodnju, ali im ne uspijeva.“

„Danas ljudi više razmišljaju o tome da li imati djecu i u kakav to svijet djeca dolaze. Nije to prirodna stvar, kao prije 100 godina.“

Problem jest višedimenzionalan, potvrđuje i psihologinja Dinka Čorkalo-Biruški, sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta:

„Jedan razlog je svakako emancipacija žena i želja žene da izgradi svoju karijeru i stekne neovisnost o bračnom ili izvanbračnom partneru, da se posveti samoaktualizaciji. Majčinstvo više nije viđeno kao jedini oblik ili kao najvažniji oblik samoaktualizacije žene.“

Pad nataliteta i trend manjih obitelji, globalni je trend, ali je u Hrvatskoj i svim tranzicijskim zemljama dodatno naglašen zbog izraženije socijalne nesigurnosti i fenomena „produžene mladosti“:

„Zbog nemogućnosti da si priušte vlastiti stan ili nemogućnosti nalaženja posla, mladost djece je produžena i djeca ostaju živjeti u svojim domaćinstvima i sa svojim roditeljima što dulje mogu.“

Svi dosadašnji poticaji države kroz dječje doplatke i posebne naknade za troje i više djece nisu polučili potrebne efekte – ističe predsjednica saborskog Odbora za obitelj mladež i šport, SDP-ovka, Milanka Opačić:

„To je sve skupa nedostatno. Mi još uvijek nemamo dovoljno mjesta u vrtićima, nemamo nikakvih servisa koji bi nam mogli pomoći. Porezne olakšice su se ukinule za kredite na kupnju stambenog prostora, tako da su se ljudi sami puno više snalazili, nego što im je država u tom dijelu pomagala.“

Doktor Anđelko Akrap sa katedre za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, pokazuje upravo na primjeru nordijskih zemalja koliko jedna dobra obiteljska politika može potaknuti natalitet i da žene ne moraju podređivati majčinstvo karijeri, ili obrnuto:

„U skandinavskim zemljama žena je doživjela modernizaciju, postala u potpunosti ravnopravna što se tiče podjele poslova u obitelji. Te servisne usluge su joj to i omogućile, a njih Hrvatska nema. Poslodavci kažu da ih to ne interesira. Kratkoročno, to može za njih biti prednost, ali dugoročno ne. Niti jedna zemlja migracijskom politikom nije riješila te probleme.“

Hrvatska danas ima 4,5 milijuna stanovnika. Od 1991. do 2009. godine, 140.000 ljudi je više umrlo nego ih se rodilo. Trend se nastavlja i stalni manjak godišnje iznosi oko 8.000 djece. Neka porazna predviđanja govore da bi, po toj dinamici, već za 350 godina, Hrvati mogli sasvim izumrijeti.

Doktor Akrap:

„Nećemo baš nestati, to će biti postupno opadanje. Cijela Evropa je u vrlo lošoj situaciji, kada se gleda u cjelini, osim Francuske, Irske i skandinavskih zemalja, koje imaju daleko najbolju demografsku sliku. Da bi se stanovništvo obnovilo, potrebo je 2,1 rođeno dijeti po ženi. Najlošije demografske slike imaju sada bivše socijalističke zemlje.“

Tridesetpetogodišnju Zagrepčanku Sandru sreli smo u parku s čak petero djece. Mlada farmaceutska tehničaraka nikako se ne uklapa u „hrvatski prosjek“. Neki joj i zamjeraju da je neodgovorna jer „tko danas u Hrvatskoj može hraniti petero djece“. Osjeća Sandra sve te teškoće, ali i tvrdi – sreća je veća:

„Marija, Josip, Lucija, Renata i Ana. Suprug ima stalni radni odnos i doslovce stalno radi, od jutra do večeri. Za hranu imamo onoliko koliko treba. Uvijek se nađe nešto. Čula sam komentare u stilu - Pa ko vam je kriv kada imate toliko djece. Kada se djeca rađaju, misliš srcem. Uvijek sam gledala dobre stvari toga. Djeca su mi stvarno veselje i jedan novi život. Nikada ne znaš kako će izgledati, kakvo će biti. Kada ti dijete dođe, zagrli te, poljubi i kaže da te voli, to se ne može s ničim usporediti. Samo onaj koji je to iskusio i koji to zna, može to razumjeti. To je na racionalnoj razini teško objasniti.“

Crna Gora: Kolijevke ljulja besparica

Beba je i u Crnoj Gori sve manje. U proteklih pet decenija prirodni priraštaj opao je 60 odsto, a broj rođenih za 25. Udio starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu iznosi gotovo 12 posto. To po međunarodnim standardima znači da se Crna Gora nalazi među zemljama sa „vrlo starim stanovništvom“.

Da li u Crnoj Gori besparica ljulja koljevke ili drugačiji životni stil Crnogorki i Crnogoraca u odnosu na vrijeme prije 20 i više godina, ili je uzrok izostanak društvenih mjera podrške?

Poznati podgorički ginekolog, Predrag Jovović, kaže da su u igri i ostali uzroci, naročito izraženi kod žena koje su u radnom odnosu:

„Žene u privatnim firmama dobijaju otkaz ili ostaju bez radnog mjesta ukoliko ostanu trudne. Često moram da radim abortuse, iako bi one htjele da rode ali bi dijete značilo ostanak bez radnog mjesta. Bez sigurnosti u materijalnom smislu, rađanje i reprodukcija se odlaže za neke starije godine, a plodnost sa 35 ili 40 godina nije tako dobra kao što je sa 20 ili 30. Nezdravi život i kasnije godine sasvim prirodno nose svoje procente u smanjenju plodnosti parova.“

Pitali smo i građane glavnog grada zbog čega se u Crnoj Gori decenijama unazad rađa sve manje djece:

„Čini mi se da se sve radi protiv porodice. Radno vrijeme je do 17:00 i žene ne mogu da posvete pažnju djeci, ni maloj, a kamoli kasnije - u pubertetu.“

„Čudno je to da ljudi ne misle o budućnosti i potomstvu. Ja imam dvoje djece. Mislim da je danas bračnim parovima lakše nego nekada. Postoje vrtići i briga o toj djeci, pa mogu nesmetano da rade.“

Da li su radno sposobne žene ugrožene zbog trudnoće?

„Poslodavac sam i skoro sam imala dvije trudnice koje su bile na porodiljskom. Rodila sam drugo dijete u 40 godini. Tada sam tražila trudničko dva mjeseca prije porođaja. Na komisiji sam bila odbijena.“

„Imam dva sina, a toliko sam i planirala.“

Prema statistici sve više parova ulazi u brak u kasnim tridesetim ili čak ranim 40-tim godinama. Doktor Jovović je kroz praksu došao i do određenih zaključaka zašto je to tako:

„Jedan dio mladih odlazi u brak vrlo rano, ali takvih je sve manje. Uglavnom se u brak ulazi u kasnijim godinama, kako žene, tako i muškarci. Neće da narušavaju svoj komfor na koji su navikli. Obično imaju jedno ili dvoje djece. Rijetki su parovi koji planiraju troje ili više djece.“

Postoje i stavovi da je u pitanju i svojevrsna „komocija“ muškaraca i naročito žena, koji ne žele da se suoče sa odgovornošću i nastoje da žive bezbrižno, lagodno, bez obaveza, usredsređujući se isključivo na profesiju i uživanje.

Ljupka Kovačević iz organizacije Anima, koja se bavi pravima žena, kaže da pitanje nataliteta nema nikakve veze sa stilovima života, već da je problem u tome što država ne čini dovoljno na stvaranju ambijenta za osnivanje porodice i rađanje djece:

„Ne vidim u čemu se nešto stil života Crnogorki dosta značajno promijenio. Mislim da je životni stil žena u Crnoj Gori sličan. Ukoliko država ne promišlja da je važno da se u njoj živi sigurno i bezbjedno, u nekom socijalnom miru i blagostanju, onda je nerealno očekivati da se povećava natalitet jer je budućnost potpuno neizvjesna.“

Tako govore doktori i stručnjaci, a mladi Podgoričani, koje smo pitali za mišljenje, imaju svoje razloge zašto još neće ući u brak i planirati potomstvo:

„Sada mi je 20. Treba da prođe malo vremena pa tek onda, oko tridesete.“

„Mislim da je vrijeme za ulazak u brak kada završim fakultet i kada se osamostalim.“

Kosovo: Rat uticao na pad nataliteta

Na Kosovu je nekada bila najviša stopa nataliteta u Evropi. U Srbiji se čak smatralo da je u pitanju neka vrsta političkog projekta, kako bi se etnički zadobile teritorije. No, poslednjih godina stopa priraštaja osetno pada i na Kosovu. U pitanju su ekonomski razlozi, zatim i emancipacija žena, koje nastoje da, osim uloge majki, budu uspešne i na poslu.

Na osnovu podataka iz Zavoda za statistiku Kosova, tokom 1990. godine na Kosovu je bilo rođeno 55.175 beba. Osamnaest godina kasnije, 2008. godine, rođeno je 34.399 beba, što predstavlja pad od oko 38 odsto.

Natalitet na Kosovu najviše je počeo da opada u posleratnom periodu. Samo od 2000. do 2008. godine, broj rođenih beba je opao za 11 odsto, a taj trend se i dalje nastavlja.

Nazife Pushka, šef Sektora za demografiju u Zavodu za statistiku Kosova, kaže da je na Kosovu 1971. godine stopa rasta populacije bila 2,6, u 1981. godini 2,4, u 1991. godini 2,1, a 2004. godini 0,3. Demograf Pushka govori o uzrocima pada nataliteta:

„Mislim da je rat dosta uticao na pad nataliteta. Ono što treba da se pojasni je to da se veliki broj stanovništva u posleratnom periodu na Kosovu iselio. Poslednjih godina se takođe smanjio i broj brakova, čime se smanjio i natalitet. Takođe su u pitanju i ekonomski uslovi. Većina mladih se odlučuje da ne stupi u brak zbog ekonomskih razloga. A pored svega, u pitanju je i Zakon o radu, koji porodiljama daje za pravo samo 12 nedelja plaćenog odmora, što utiče negativno na natalitet.“

Pad nataliteta na Kosovu je zabrinjavajući i za Shefqeta Lulaja, direktora Ginekološke klinike Prištinskog univerziteta:

„U poređenju sa ostalim evropskim zemljama, Kosovo ima najveći procenat pada nataliteta. Zbog toga bi trebale da se zabrinu i institucije i relevantni faktori koji se brinu za zdravlje majke i deteta na Kosovu.“

A sa druge strane, sociolog, Linda Gucia, pak smatra da se nakon tzv. baby-boom-a natalitet na Kosovu zapravo vratio u normalu i da njegov pad nije zabrinjavajući:

„Ne mislim da se natalitet smanjuje, već se vraća u normalnu. Mislim da nema nekih konkretnih razloga, mada loši ekonomski uslovi i kratak odmor porodilja, bez sumnje utiču na pad nataliteta. Ali, to ne predstavlja problematičnu situaciju, već to znači da se vraćamo u normalno stanje.“

Raniji vanjski podsticaj da se ima što više dece, kako bi bilo više ljudi u zemlji, sada je već opao, tako da su se ljudi okrenuli normalnom životu, uzimajući u obzir svoje životne standarde. U tom pogledu više razmišljaju na način da se deci moraju osigurati dobri uslovi.

Dashamir Berxulli, socijalni psiholog, objašnjava da su velike promene u porodicama, bolje obrazovanje i porodično planiranje uticali na pad nataliteta:

„Pad nataliteta na Kosovu rezultat je promena u strukturi porodice. Tu je i socijalno-ekonomski razvoj, viši nivo obrazovanja o sprečavanju neželjene trudnoće, ali i bolje porodično planiranje. Raniji vanjski podsticaj da se ima što više dece, kako bi bilo više ljudi u zemlji, sada je već opao, tako da su se ljudi okrenuli normalnom životu, uzimajući u obzir svoje životne standarde. U tom pogledu više razmišljaju na način da se deci moraju osigurati dobri uslovi. Više se ne razmišlja na način da se ima što više dece, već da deca zahtevaju bolje finansijsko stanje i veću posvećenost, a veliki broj roditelja sada prati karijeru. To su sve uzroci pada nataliteta na Kosovu.“

U nekoliko navrata se pominje da je među uzrocima pada nataliteta i Zakon koji porodiljama daje za pravo samo 12 nedelja odmora.

Mejreme Shema, nacionalni koordinator sindikata Mreža žena Kosova, kaže da se sve veći broj žena na Kosovu žali na kratak porodiljski odmor:

„Lobiramo da se Zakon promeni zato što smatramo da smo diskriminirane u tom pogledu. Naša Vlada je podržala Deklaraciju Milenijuma Ujedinjenih Nacija, koja brani materinstvo. Žene traže da izađu na proteste zbog toga.“

Fadil Rracaj, direktor zakonodavnog departmana u Ministarstvu rada i socijalne zaštite, tvrdi da će se ovakvo stanje zadržati, zbog, kako on kaže, nemogućnosti da se porodiljama isplaćuje plata za duži period:

„Treba da se uzme u obzir nacrt Zakona o radu. Tačno je da on određuje porodiljama odmor od 12 nedelja, uz mogućnost da se on produži na još 12 drugih neplaćenih nedelja. Taj odmor je određen zbog okolnosti u kojima se nalazi naša zemlja. Treba uzeti u obzir i ekonomski razvoj, gde institucije nemaju finansijsku mogućnost da plaćaju duži odmor.“