Prije petnaest godina, Dejtonski mirovni sporazum parafiran je u vojnoj bazi Rajt Peterson u američkom gradiću Dejton. Njime je, nakon trosedmičnih pregovora čelnika BiH, Hrvatske i tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, uz posredovanje SAD, okončan troipogodišnji rat u Bosni i Hercegovini.
Zemlja je podijeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Ovaj Sporazum, čiji je Aneks 4 još uvijek Ustav Bosne i Hercegovine, tri sedmice kasnije, 14. decembra, u Parizu su zvanično potpisali u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD, Vorena Kristofera, Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
Petnaest godina kasnije, niko od potpisnika Sporazuma nije živ, a političari u BiH i dalje bezuspješno raspravljaju o njegovoj reviziji, funkcionalnijoj državi i boljem Ustavu.
Prvi ozbiljan prekid vatre u Bosni i Hercegovini, krajem 1995. godine, međunarodna zajednica, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama želi da pretvori u kraj rata. Amerikanci pozivaju čelnike Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije na mirovne pregovore u vojnu bazu Rajt Peterson u Dejtonu.
Pregovori počinju 1. novembra 1995. godine. Nakon mukotrpnih trosedmičnih pregovora, 21. novembra, parafiran je Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum. Njime je prekinut troipogodišnji rat.
Jedan od posrednika u pregovorima bio je tadašnji američki državni sekretar, Voren Kristofer:
„Ljudi SAD-a dočekali su vas u Dejtonu i tražili da tri predsjednika iskoriste ovu posljednju šansu za postizanje mira u bivšoj Jugoslaviji.“
Tadašnji predsjednici Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović), Srbije (Slobodan Milošević) i Hrvatske (Franjo Tuđman), uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, obavezali su se da međusobne odnose regulišu prema Povelji UN, Završnom helsinškom aktu i drugim dokumentima Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, kao i na međusobno poštovanje suvereniteta i rješavanju nesporazuma, isključivo na miroljubiv način.
(RFE video podsjećanje na potpisivanje Dejtonskog sporazuma i kraj rata u BiH,
autor Dinka Jurković, novembar 2009)
Pravičnije nego nastavak rata
Predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, nakon parafiranja Sporazuma, kazao je, između ostalog, da bolji mir nije mogao biti postignut.
„Ovo možda nije pravičan mir, ali je pravičniji nego nastavak rata. U situaciji kakva jeste i u svijetu kakav jeste, bolji mir nije mogao biti postignut. Bog je naš svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo nepravdu za našu zemlju i naš narod", rekao je Izetbegović.
„Dramatičnim karakterom ovih pregovora je postignuto rješenje, kada su svi mislili da će pregovori propasti. Sve to simbolizira teškoće ove krize, sasvim sigurno, najteže krize koja je pogodila Evropu nakon II svjetskog rata“, izjavio je tadašnji predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.
Predsjednik Srbije u vrijeme mirovnih pregovora bio je Slobodan Milošević.
„Počinjući sa današnjim danom, rat u Bosni treba ostaviti prošlosti, dok mir, razumijevanje, ekonomski i kulturni razvoj treba da stupe na scenu na ovom području“, rekao je tada Milošević.
Potpisivanje Dejtonskog sporazuma u Parizu, 14. decembra 2010Kraj rata u Bosni i Hercegovini objavio je tadašnji američki predsjednik, Bil Klinton:
„Predsjednici Bosne, Hrvatske i Srbije učinili su istorijski i hrabar izbor.“
Jedanaest aneksa, dva enttieta i Distrkt Brčko
Dejtonskim mirovnim sporazumom, Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta. Federaciji Bosne i Hercegovine pripalo je 51, a Republici Srpskoj 49 posto zemlje. Formiran je i Distrikt Brčko, kao posebna teritorijalna jedinica.
Okončana je opsada Sarajeva, koja je trajala 1.335 dana – najduža opsada grada zabilježena u modernoj istoriji.
U jedanaest aneksa mirovnog sporazuma regulisano je, između ostalog, razgraničenje među entitetima, pitanje ljudskih prava, te povratak izbjeglih. Četvrti aneks Sporazuma usvojen je kao Ustav Bosne i Hercegovine.
Kako su izgledali danonoćni pregovori u vojnoj bazi Rajt Peterson, prenosili su neki od učesnika.
„Linije su povučene prema tome gdje je ko stao jer su taj Sporazum napisali tenkovi, koncentracioni logori i indiferentnost međunarodne zajednice. Od ljudi koji su odgovorni za sve što se događalo na ovom prostoru, napravljeni su pregovarači“, rekao je Haris Silajdžić.
„Razgovori su tekli tako da je američka administracija šetala od jednog do drugog i sabirala ono što je njima tada odgovaralo“, kazao je Miro Lazović.
„Najviše vremena i energije je potrošeno na dogovor oko teritorijalnog uređenja Bosne i Hercegovine“, prenio je Krešimir Zubak.
Mirovni sporazum iz Dejtona, tog 21. novembra 1995. godine, polovina bosanskohercegovačkog stanovništva dočekala je van svojih domova. Petnaest godina kasnije, još nisu svi u svojim kućama.
Predratna slika Bosne i Hercegovine potpuno je izmijenjena i pretvorena u homogene etničke teritorije tri naroda.
Zemlja je podijeljena na dva entiteta, Federaciju BiH i Republiku Srpsku. Ovaj Sporazum, čiji je Aneks 4 još uvijek Ustav Bosne i Hercegovine, tri sedmice kasnije, 14. decembra, u Parizu su zvanično potpisali u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD, Vorena Kristofera, Alija Izetbegović, Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
Petnaest godina kasnije, niko od potpisnika Sporazuma nije živ, a političari u BiH i dalje bezuspješno raspravljaju o njegovoj reviziji, funkcionalnijoj državi i boljem Ustavu.
Prvi ozbiljan prekid vatre u Bosni i Hercegovini, krajem 1995. godine, međunarodna zajednica, na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama želi da pretvori u kraj rata. Amerikanci pozivaju čelnike Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije na mirovne pregovore u vojnu bazu Rajt Peterson u Dejtonu.
Pregovori počinju 1. novembra 1995. godine. Nakon mukotrpnih trosedmičnih pregovora, 21. novembra, parafiran je Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum. Njime je prekinut troipogodišnji rat.
Jedan od posrednika u pregovorima bio je tadašnji američki državni sekretar, Voren Kristofer:
„Ljudi SAD-a dočekali su vas u Dejtonu i tražili da tri predsjednika iskoriste ovu posljednju šansu za postizanje mira u bivšoj Jugoslaviji.“
Tadašnji predsjednici Bosne i Hercegovine (Alija Izetbegović), Srbije (Slobodan Milošević) i Hrvatske (Franjo Tuđman), uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, obavezali su se da međusobne odnose regulišu prema Povelji UN, Završnom helsinškom aktu i drugim dokumentima Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, kao i na međusobno poštovanje suvereniteta i rješavanju nesporazuma, isključivo na miroljubiv način.
(RFE video podsjećanje na potpisivanje Dejtonskog sporazuma i kraj rata u BiH,
autor Dinka Jurković, novembar 2009)
Pravičnije nego nastavak rata
Predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, nakon parafiranja Sporazuma, kazao je, između ostalog, da bolji mir nije mogao biti postignut.
„Ovo možda nije pravičan mir, ali je pravičniji nego nastavak rata. U situaciji kakva jeste i u svijetu kakav jeste, bolji mir nije mogao biti postignut. Bog je naš svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo nepravdu za našu zemlju i naš narod", rekao je Izetbegović.
„Dramatičnim karakterom ovih pregovora je postignuto rješenje, kada su svi mislili da će pregovori propasti. Sve to simbolizira teškoće ove krize, sasvim sigurno, najteže krize koja je pogodila Evropu nakon II svjetskog rata“, izjavio je tadašnji predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.
Predsjednik Srbije u vrijeme mirovnih pregovora bio je Slobodan Milošević.
„Počinjući sa današnjim danom, rat u Bosni treba ostaviti prošlosti, dok mir, razumijevanje, ekonomski i kulturni razvoj treba da stupe na scenu na ovom području“, rekao je tada Milošević.
„Predsjednici Bosne, Hrvatske i Srbije učinili su istorijski i hrabar izbor.“
Jedanaest aneksa, dva enttieta i Distrkt Brčko
Dejtonskim mirovnim sporazumom, Bosna i Hercegovina je podijeljena na dva entiteta. Federaciji Bosne i Hercegovine pripalo je 51, a Republici Srpskoj 49 posto zemlje. Formiran je i Distrikt Brčko, kao posebna teritorijalna jedinica.
Okončana je opsada Sarajeva, koja je trajala 1.335 dana – najduža opsada grada zabilježena u modernoj istoriji.
U jedanaest aneksa mirovnog sporazuma regulisano je, između ostalog, razgraničenje među entitetima, pitanje ljudskih prava, te povratak izbjeglih. Četvrti aneks Sporazuma usvojen je kao Ustav Bosne i Hercegovine.
Kako su izgledali danonoćni pregovori u vojnoj bazi Rajt Peterson, prenosili su neki od učesnika.
„Linije su povučene prema tome gdje je ko stao jer su taj Sporazum napisali tenkovi, koncentracioni logori i indiferentnost međunarodne zajednice. Od ljudi koji su odgovorni za sve što se događalo na ovom prostoru, napravljeni su pregovarači“, rekao je Haris Silajdžić.
„Razgovori su tekli tako da je američka administracija šetala od jednog do drugog i sabirala ono što je njima tada odgovaralo“, kazao je Miro Lazović.
„Najviše vremena i energije je potrošeno na dogovor oko teritorijalnog uređenja Bosne i Hercegovine“, prenio je Krešimir Zubak.
Mirovni sporazum iz Dejtona, tog 21. novembra 1995. godine, polovina bosanskohercegovačkog stanovništva dočekala je van svojih domova. Petnaest godina kasnije, još nisu svi u svojim kućama.
Predratna slika Bosne i Hercegovine potpuno je izmijenjena i pretvorena u homogene etničke teritorije tri naroda.