Kada je kao ratni saveznik Slobodana Miloševića crnogorska vlast sopstvene građane pod parolom Rata za mir, iako rata zvanično nije ni bilo, uvukla u pohod na Dubrovnik, većina je udarala u ratne bubnjeve, dok je manjina sa Cetinjskog trga uzvikivala: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”.
Manjina, predvođena Liberalima Slavka Perovića, glas otpora digla je i zbog opsade Sarajeva, bombardovanja Vukovara, genocida u Srebrenici, ali i protiv zločina u samoj Crnoj Gori, iz koje su deportovane bosanske izbjeglice, u kojoj se od muslimana etnički čistila Pljevaljska Bukovica.
Antiratni heroji, 15–tak godina poslije, gotovo da su pali u zaborav, dok su oni, koji su upravljali Crnom Gorom, koja je potpomagala velikosrpske ratne projekte, kićeni zaslugama za mir.
Kako taj apsurd doživljava profesor Ilija Vujošević, prvi predsjednik antiratne Socijaldemokratske partije, koji je bio među onima koji su snažno ustali u odbranu civilizacijskih i univerzalnih vrijednosti?
„Javnost je od prvog dana tako spinovana da, ako je neko iz Crne Gore i učestvovao u tom ratu, onda je on učestvovao kao pripadnik odavno nepostojeće JNA, kao da je JNA bila armija Zanzibara, a ne države u kojoj su, kao puke marionete Miloševića, sjedili bajni crnogorski državnici. Ako nije bilo rata, onda nema smisla govoriti ni o antiratnom pokretu, To je lobotomija koja nad nama vlada već 20 godina. Dok i dalje vođa kontrolira istinu o vremenu, neće biti ni našeg učešća u ratu, ni zločina u Konavljima, ni Bukovice, ni Morinja, ni ratno-huškačkih stranaka, ni ratnih medija, pa ni antiratnog pokreta. Preostali malobrojni kritičari ovog režima s početka 90-tih, su nepoželjni svjedoci onog vremena, koji su tu svoju kritički nepotkupljivu poziciju svjesno platili visokom cijenom“, kaže profesor Vujošević.
Potiranje ratne istine
Razloge za to što je izblijedila linija koja je razdvajala antiratne aktiviste od proratnih protagonista, Daliborka Uljarević, iz REKOM-a za Crnu Goru, vidi u sistemskom potiranju ratne istine i izbjegavanju suočavanja sa prošlošću.
„Mnogi od tih ljudi su pristali da budu idoli nekih novih gibanja u društvu, koji su podrazumijevali i njihovu saradnju sa takvim vlastima ćutanjem o onim činjenicama o kojima nisu smjeli ćutati i na taj način doveli u značajnoj mjeri do produženja zločina jer pravde nije zadovoljena za sve žrtve. Tu prije svega mislim
Slobodan Pejović prima nagradu od Uve Kicingera, februar 2011ana SDP, kao partiju koja se promovisala u tom periodu kao potpuno antiratna, a koja je veoma malo danas učinila na suštinskom suočavanja sa prošlošću“, ocjenjuje Daliborka Uljarević.
Istrajnošću u borbi za istinu, o zločinima koji su počinjeni u samoj Crnoj Gori, istakao se bivši policijski inspektor u Herceg Novom, Slobodan Pejović, koji je prvi javno progovorio o deportaciji bosanskih izbjeglica, od kojih je većina pobijena u Republici Srpskoj. Za to je ovjenčan internacionalnim nagradama za građansku hrabrost i humanost, dok je u Crnoj Gori proganjan i fizički napadan.
Nakon što su optuženi policijski funkcioneri oslobođeni u procesu u kome je Pejović svjedočio, Udruženje porodica žrtava okrivilo je Pejovića da je sam učesnik zločina deportacije. Šta zapravo Slobodan Pejović simbolizuje, pitanje je na koje odgovara slobodni novinar Duško Vuković:
„Slučaj Slobodana Pejovića je na neki način ilustrativan primjer za čitavu jednu scenu, u kojoj imamo različite likove koji su danas ovo, a sutra ono. Slobodan Pejović je čovjek, koji je u određenom trenutku bio učesnik nekog događaja, čovjek sa savjesti, koji je u jednom trenutku progovorio o tome šta se tada dogodilo. To je bio istinski hrabar čin. Sada isti ljudi, koji su promovisali takvog Slobodana Pejovića, pokušavaju svu tu tragičnu i tužnu priču, svu težinu te krivice, da prebace na Slobodana Pejovića.“
Sve to, dodaje Vuković, govori o tome da Crna Gora još nije dala jasan odgovor - Koliko je čija udaljenost od zločina?
„Sve može biti vrijedno, zavisi samo od toga kako se posmatra. To je jedan moralni relativizam u kome cilj opravdava sredstva. Mislim da je to užasno sa stanovišta izgradnje nekog vrijednosnog sistema i u izgradnji nekih moralnih temelja jednoga društva. Zato imam utisak danas, kada posmatram crnogorsko društvo, da gazimo jednom smrdljivom močvarom u kojoj negdje naiđemo na leš u raspadanju, negdje na ostatke nekog naoružanja, nekih rekvizita ružne prošlosti, a istovremeno, na dalekom horizontu se neko javlja i osmjehuje, nudi nam Evropu i neki prosperitet.“
Profesor Ilija Vujošević ipak je optimista.
„Naravno da će jednog dana, u neko neodređeno buduće vrijeme, istorijska analiza pomiriti današnje vrijednosti. Sve će doći na svoje mjesto. Ma koliko uživali u iluziji vječite moći, i ratni profiteri i ratni promoteri i svi drugi, će se naći na tamnoj strani mjeseca“, zaključuje Vujošević.
Manjina, predvođena Liberalima Slavka Perovića, glas otpora digla je i zbog opsade Sarajeva, bombardovanja Vukovara, genocida u Srebrenici, ali i protiv zločina u samoj Crnoj Gori, iz koje su deportovane bosanske izbjeglice, u kojoj se od muslimana etnički čistila Pljevaljska Bukovica.
Antiratni heroji, 15–tak godina poslije, gotovo da su pali u zaborav, dok su oni, koji su upravljali Crnom Gorom, koja je potpomagala velikosrpske ratne projekte, kićeni zaslugama za mir.
Kako taj apsurd doživljava profesor Ilija Vujošević, prvi predsjednik antiratne Socijaldemokratske partije, koji je bio među onima koji su snažno ustali u odbranu civilizacijskih i univerzalnih vrijednosti?
„Javnost je od prvog dana tako spinovana da, ako je neko iz Crne Gore i učestvovao u tom ratu, onda je on učestvovao kao pripadnik odavno nepostojeće JNA, kao da je JNA bila armija Zanzibara, a ne države u kojoj su, kao puke marionete Miloševića, sjedili bajni crnogorski državnici. Ako nije bilo rata, onda nema smisla govoriti ni o antiratnom pokretu, To je lobotomija koja nad nama vlada već 20 godina. Dok i dalje vođa kontrolira istinu o vremenu, neće biti ni našeg učešća u ratu, ni zločina u Konavljima, ni Bukovice, ni Morinja, ni ratno-huškačkih stranaka, ni ratnih medija, pa ni antiratnog pokreta. Preostali malobrojni kritičari ovog režima s početka 90-tih, su nepoželjni svjedoci onog vremena, koji su tu svoju kritički nepotkupljivu poziciju svjesno platili visokom cijenom“, kaže profesor Vujošević.
Potiranje ratne istine
Razloge za to što je izblijedila linija koja je razdvajala antiratne aktiviste od proratnih protagonista, Daliborka Uljarević, iz REKOM-a za Crnu Goru, vidi u sistemskom potiranju ratne istine i izbjegavanju suočavanja sa prošlošću.
„Mnogi od tih ljudi su pristali da budu idoli nekih novih gibanja u društvu, koji su podrazumijevali i njihovu saradnju sa takvim vlastima ćutanjem o onim činjenicama o kojima nisu smjeli ćutati i na taj način doveli u značajnoj mjeri do produženja zločina jer pravde nije zadovoljena za sve žrtve. Tu prije svega mislim
Istrajnošću u borbi za istinu, o zločinima koji su počinjeni u samoj Crnoj Gori, istakao se bivši policijski inspektor u Herceg Novom, Slobodan Pejović, koji je prvi javno progovorio o deportaciji bosanskih izbjeglica, od kojih je većina pobijena u Republici Srpskoj. Za to je ovjenčan internacionalnim nagradama za građansku hrabrost i humanost, dok je u Crnoj Gori proganjan i fizički napadan.
Nakon što su optuženi policijski funkcioneri oslobođeni u procesu u kome je Pejović svjedočio, Udruženje porodica žrtava okrivilo je Pejovića da je sam učesnik zločina deportacije. Šta zapravo Slobodan Pejović simbolizuje, pitanje je na koje odgovara slobodni novinar Duško Vuković:
„Slučaj Slobodana Pejovića je na neki način ilustrativan primjer za čitavu jednu scenu, u kojoj imamo različite likove koji su danas ovo, a sutra ono. Slobodan Pejović je čovjek, koji je u određenom trenutku bio učesnik nekog događaja, čovjek sa savjesti, koji je u jednom trenutku progovorio o tome šta se tada dogodilo. To je bio istinski hrabar čin. Sada isti ljudi, koji su promovisali takvog Slobodana Pejovića, pokušavaju svu tu tragičnu i tužnu priču, svu težinu te krivice, da prebace na Slobodana Pejovića.“
Sve to, dodaje Vuković, govori o tome da Crna Gora još nije dala jasan odgovor - Koliko je čija udaljenost od zločina?
„Sve može biti vrijedno, zavisi samo od toga kako se posmatra. To je jedan moralni relativizam u kome cilj opravdava sredstva. Mislim da je to užasno sa stanovišta izgradnje nekog vrijednosnog sistema i u izgradnji nekih moralnih temelja jednoga društva. Zato imam utisak danas, kada posmatram crnogorsko društvo, da gazimo jednom smrdljivom močvarom u kojoj negdje naiđemo na leš u raspadanju, negdje na ostatke nekog naoružanja, nekih rekvizita ružne prošlosti, a istovremeno, na dalekom horizontu se neko javlja i osmjehuje, nudi nam Evropu i neki prosperitet.“
Profesor Ilija Vujošević ipak je optimista.
„Naravno da će jednog dana, u neko neodređeno buduće vrijeme, istorijska analiza pomiriti današnje vrijednosti. Sve će doći na svoje mjesto. Ma koliko uživali u iluziji vječite moći, i ratni profiteri i ratni promoteri i svi drugi, će se naći na tamnoj strani mjeseca“, zaključuje Vujošević.