Heroizam po nacionalnoj pripadnosti

Kada je prije 19 godina u Trebinju odbranio svog sugrađanina druge nacionalnosti, Srđan Aleksić vjerovatno nije razmišljao kako će njegovo djelo skoro dvije decenije kasnije za nekoga biti herojstvo, a za druge izdaja.

Upravo na taj način se u Bosni i Hercegovini poimaju uzori jer je i tu, za duboko podijeljeno bosanskohercegovačko društvo, najvažnija nacionalna pripadnost. To pokazuje i primjer Lazara Manojlovića, bivšeg direktora jedne bijeljinske škole.

Zbog toga što je pomogao učenicima i njihovim roditeljima bošnjačke nacionalnosti početkom 1992. godine, ispašta i danas. Lazar je, kako kaže, za većinu u Bijeljini izdajnik.

„U Republici Srpskoj ja ne postojim jer svi znaju ko sam. Možete o meni napraviti najbolju reportažu, ali od toga neće biti ništa. Kako može jedan izdajnik, jedan neprijatelj, da bude pravednik?“, kaže Lazar Manojlović.

U državi, u kojoj je sve podijeljeno već 20 godina, na identičan način se dijele i uzori. Tako su Radovan Karadžić i Ratko Mladić za pojedine građane u Republici Srpskoj heroji, na isti način kao što su u drugim dijelovima heroji Dario Kordić i Naser Orić.

Predstavnici nevladinog sektora ocjenjuju kako je za takvo stanje svijesti kriva politika podijeljenosti, koju bosanskohercegovački političari vode već godinama.

„Na sceni su isti ljudi kao 90-tih godina, samo što su se presvukli u neke druge forme. To je problem. Dejtonski sporazum je sada nefunkcionalan, kao što je i država nefunkcionalna. Ako ne nađemo neko novo rješenje, s novim ljudima, ne znam kako će ova država opstati“, kaže Nikola Sekulović, predstavnik organizacije „Liga za zaštitu privatne svojine i ljudskih prava“.

Nestale tekovine NOB-a

Iako tri naroda žive u jednoj državi već vijekovima, Bosanci i Hercegovci danas imaju potpuno različite poglede. Antifašističke baze, koja je bila osnov da se neko proglasi herojem, danas nema, jer predstavnici vlasti, primjerice, već godinama nisu u stanju da usvoje Zakon o zabrani neofašističkih organizacija u BiH.

„Mi smo praktično izabrali stranke koje su najčešće negirale dostignuća antifašističke borbe i ne vidim zašto bi se bilo ko danas tome čudilo, kada je manje-više većina spomenika iz NOB-a porušena, ne pridaje im se pažnja. Čak su i boračke organizacije podijeljene po nacionalnom šavu. Mislim da je iluzorno očekivati da bi neko mogao i trebao da baštini tekovine narodnooslobodilačkog pokreta“, smatra Aleksandar Trifunović, glavni i odgovorni urednik magazina „Buka“ iz Banja Luke.

Na naše pitanje - ko je kriv zbog toga što se u BiH ne razmišlja na način da se prepoznaju istinski heroji - odgovor daje Srđan Dizdarević, jedan od čelnih ljudi Helsinškog komiteta BiH:

„Krivi su moralni i društveni autoriteti, prije svega političari i vjerske vođe. Dnevno politički interes upravlja svima i onda je očigledno da to vodi u ovo stanje, u koje smo sada došli. Mulj je isplivao na površinu i sa nekim poraženim snagama iz istorije nam se nametnuo jedan potpuno naopak red vrijednosti. Mislim da se sve to onda reflektuje i u drugim segmentima, od škole do porodice. Na neki način - nema ovdje nevinih.“

Nevladina organizacija Gariwo u Bosni i Hercegovini je formirana kako bi dodjeljivala priznanja hrabrim pojedincima koji su se suprotstavili zlostavljanju, poniženju, torturi i ubistvima nedužnih ljudi na osnovu njihove etničke i religijske pripadnosti tokom devedesetih.

Pored toga, godinama za mlade organizuju okrugle stolove i druženja kako bi ih potaknuli da upoznaju druge i drugačije. Iako su u tome imali uspjeha, Bahrudin Fazlić, predstavnik organizacije navodi:

„Dekontaminacija nacizma u Njemačkoj trajala je preko 25 godina, uz psihologe i sve ostale stručnjake koji su se angažovali da od Njemačke naprave ovo što je danas. Nacizam i dan danas u Njemačkoj postoji. Ovdje

Crna Gora: Antiratni heroji pali u zaborav

se poslije rata niko nije trudio da nešto uradi po tom modelu. Ovo su prostranstva na kojima se mora sve zakonski regulisati. Podizanje svijesti ide vrlo sporo i u svemu tome ljudi ne mogu da shvate da ne mogu sa takvim idejama i u takvom okruženju da žive.“

Zakoni koje pominje Fazlić, osnova su za napredak bosanskohercegovačkog društva i njegove evropske budućnosti. U suprotnom, i dalje će se događati da djeca u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, samo zbog toga što su različite nacionalnosti, ne idu u isti razred, i u XXI vijeku ovako razmišljaju:

„Ne ide mi se sa njima jer su druge vjere.“

„Oni uče svoje, a mi svoje.“

„To je bolje jer Muslimani vjeruju u muslimanske dužnosti, a Hrvati u hrvatske.“