Prije nepunih mjesec dana penzionisani general Armije Bosne i Hercegovine Sefer Halilović je u Haškom sudu pravomoćnom presudom oslobođen optužbi za zločine počinjene nad Hrvatima u dolini Neretve 1993. godine. To je povod za temu o komandnoj odgovornosti i suđenju za istu. Kako se ta odgovornost utvrđuje, što su dokazi koji nekoga mogu osuditi, odnosno osloboditi, na koji se način utvrđuje nevinost u takvoj optužnici, neka su od pitanja na koja smo potražili odgovore u narednim minutama. Temu priredili Iva Martinović, Marija Arnautović i Enis Zebić.
Oslobađajuća presuda Seferu Haliloviću različito je tumačena. Za Sarajevo se general Halilović vratio iz Haga kao komandant čistih ruku, za dio hrvatske javnosti, desnijeg uklona, razočarenje i konstatacija da je Haški sud politička instanca. Činjenice iz ovog slučaja su, međutim, jedinstvene.
Nitko ne negira da su se zločini u Grabovici i Uzdolu desili, da su tom prilikom vojnici Armije BiH izvršili zločin nad hrvatskim civilima, ali za njih nije odgovoran prvi komandant Armije BiH. Zločini su, dakle, počinjeni pod nečijim drugim zapovjedništvom.
Da li je tužiteljstvo u ovom i sličnim slučajevima dužno utvrditi tko je odgovoran, radi li ono svoj posao kako treba, je li Medjunarodni sud za ratne zločine izgubio svoju prevashodnu svrhu, pitanja su na koja ćemo dati odgovore. Najprije definicija problema o kojem govorimo. Portparol Haškog suda Refik Hodžić objašnjava za naš radio različite vrste komandne odgovornosti, kako su utemeljene Statutom Haškog suda.
„Komandna odgovornost ima razne oblike. Radi se o nadređenim osobama koje imaju sveobuhvatnu obavezu da ili spriječe ili kazne zločin. A ukoliko su ga sami počinili, onda je to direktna komandna odgovornost. Presude pred Tribunalom u Hagu, uključujući i presude u slučajevima komandne odgovornosti, donose se na osnovu dokaza koje tužilaštvo podnese kako bi argumentovalo optužbu za komandnu odgovornost, a na odbrani je da dovede u pitanje takve dokaze. Međutim, ukoliko se van razumne sumnje može utvrditi da je ta osoba zaista imala komandu nad jedinicama koje su počinile zločin i zaista imala razloga da zna da je zločin počinjen, a nije ništa učinila da ga spriječi ili kazni, tada je ta osoba odgovorna po komandnoj odgovornosti.“
Vratimo se povodu za ovu temu, oslobađajućoj presudi Seferu Haliloviću. Marija Arnautović podsjeća na to što se spočitavalo penzioniranom generalu Armije BiH:
Njemu je 2005. godine bilo suđeno po optužnici za ubistvo 63 hrvatska civila u selima Grabovica i Uzdol tokom operacije „Neretva 1993“, koju su u septembru 1993. godine u Hercegovini provele snage Armije Republike BiH, za koje je tužilaštvo tvrdilo da su bile pod njegovom komandom. Halilović kaže da tužilaštvo nije dokazalo da je imao komandu nad tim jedinicama:
„Tužilaštvo nije moglo da dokaže da sam ja bio na prostoru Hercegovine u toj takozvanoj operaciji ,Neretva 1993‘ u komandnoj ulozi, već je odbrana pokazala da sam bio u timu koji je imao zadatak da koordinira, da pruža stručnu pomoć i tako dalje, ali ne da komanduje u toj operaciji.“
Način na koji Haški sud tretira komandnu odgovornost vezan je za potpuno ustrojstvo jedinica. Znači da je jedinica kojom neko komanduje ustrojena po određenim uzusima, da ima profesionalne vojnike i da ima dobar komandni kadar. Rat u Bosni i Hercegovini bio je takav da se ne može govoriti o potpuno organizovanim jedinicama gdje se lanac komandne odgovornosti protezao od vrhovnog komandanta do običnog vojnika, kaže bivši zamjenik federalnog ministra odbrane i jedan od ratnih komandanata Armije BiH Ferid Buljubašić:
„Drugačije bi se trebala tretirati komandna odgovornost u nekoj uređenoj jedinici, koja je formacijska, koja je obučena, koja ima komandni kadar, ljude, a drugačije jedinice koje su nastajale u ratu u Bosni i Hercegovini i gdje, zbog neznanja, zbog nesposobnosti i zbog svega drugog, mnoge stvari koje su se događale na najnižim nivoima nije naredio komadant, niti je na njih mogao uticati, niti ih je mogao spriječiti. Često nije imao ni informacija o tim događajima i o tim jedinicama, jer te jedinice te komandante nisu izvještavale.“
Sefer Halilović:
„Koliko sam ja uspio da zaključim, a proučio sam dosta predmeta vezanih za komandnu odgovornost, sudska vijeća donose odluke na osnovu dokaza i činjenica. Mislim da sudije ni u jednom slučaju nisu pogriješile. U optužnicama je, u principu, pored komandne odgovornosti, uvijek još nešto. U mojoj optužnici je bila samo komandna odgovornost i ništa više.“
Slučaj "vukovarske trojke"
Nedavna presuda takozvanoj „vukovarskoj trojci“, koju su pred Haškim sudom procesuirali za zločine na „Ovčari“, kada su ubijeni civili iz bolnice u Vukovaru, izazvala je burne reakcije nezadovoljstva u Hrvatskoj. Podsjećanja radi, od trojice oficira bivše JNA, Miroslav Radić je oslobođen jer nije dokazano da je bio na mjestu pokolja, Veselin Šljivančanin je osuđen na pet, a Mile Mrkšić na 20 godina zatvora.
Profesor Žarko Puhovski neutemeljenima smatra političke primjedbe da presuda ne uzima u obzir tragediju Vukovara i za Radio Slobodna Evropa obrazlaže:
„Smatrao sam da se radi o tomu da je logika suđenja takva da će tužiteljstvo morati pokušati odrediti predmet u kojem tuži tako da ga najlakše dokaže. Po logici stvari, lakše je dokazati neka zbivanja u užem kontekstu nego u širem. Recimo, kad je prije puno godina Artuković izručen Hrvatskoj iz Sjedinjenih Američkih Država, on je bio optužen samo za dva umorstva, iako je, naravno, bilo jasno da je on u Jasenovcu bio odgovoran za puno veći broj žrtava. Međutim, ta dva umorstva je bilo najlakše ili jednoznačno moguće dokazati. Dakle, nije ih trebalo kriviti samo za ,Ovčaru‘. Optužnica je pogriješila utoliko što je govorila o zločinu nad civilima, a radilo se o ratnim zarobljenicima. Ljudi u bolnici su bili pretežito ratni zarobljenici. Bolesni ili ne, ali ratni zarobljenici. I drugo, bila je greška sudišta što je prihvatilo uži koncept zapovjedne odgovornosti od onoga koje je, recimo, korišteno u slučaju Blaškić, pa i u slučaju Halilović.“
U slučaju Sefera Halilovića, čak i u slučaju „vukovarske trojke“, ukoliko to nisu ti ljudi koji su odgovorni po toj komandnoj odgovornosti, tko jeste? Tko je taj koga treba dalje ganjati?
„Ovdje se radi o dvije razine problema. Objektivno govoreći, problem sudišta nije tko je drugi. Sudsko vijeće može suditi samo u okviru optužnice. Dakle, njegovo je da ustanovi jesu li osobe koje su navedene u optužnici počinile neko kažnjivo djelo koje im se stavlja na teret. Kod nas se stalno pretjeruje sa ulogom Haškog sudišta kao nekakve povijesne instancije. Ono se bavi jednim ograničenim brojem slučajeva, a problem je što se tu katkada čine greške. Recimo, za Šljivančanina je u ovoj istoj presudi rečeno da nije dokazano da je ušao u hangar na Ovčari i da se odatle ne može dokazati da je znao što se događa jer nije mogao vidjeti. Međutim, očito je da se moglo i čuti kad je postrijeljano preko 200 ljudi. Ne vjerujem da su ih sve strijeljali sa prigušivačima. Dakle, oni su naprosto sebi olakšavali posao u nekim situacijama tako što su se pravili da postoji samo neposredno kontaktiranje s nekom scenom, a ne i nešto drugo. I s druge strane, ponašali su se kao da su organi takozvane autonomne oblasti istočne Slavonije i Srijema nekakav autonomni čimbenik u odnosu na JNA, što ni po čemu nije bila istina. I treće, u tom konkretnom slučaju, za razliku od slučaja Blaškić gdje su, po mom sudu, korektno ustanovili da je Blaškić odgovoran za ono što se dešavalo u zoni nad kojom je imao formalnu zapovjednu odgovornost, ma kakva ona stvarno bila. Ovdje su poslije toga dijelili formalnu odgovornost vojske, dakle JNA, i paravojnih jedinica, premda je jasno da su u zoni odgovornosti nekog zapovjednika svi pod njegovom odgovornošću i ne može se na drugi način pristupiti problemu. Jer, inače, čitava skupina načela međunarodnog humanitarnog prava pada u vodu.“
Haški je tribunal u velikoj mjeri škola i eksperiment, i – kao u svakom eksperimentu – imate mnogo žrtava među onima na kojima se eksperimentira, kaže za naš radio branitelj Tihomira Blaškića Anto Nobilo. Blaškić je kao najviši časnik HVO-a u srednjoj Bosni, za ratne zločine nad bošnjačkim civilima, po zapovjednoj odgovornosti, prvostupanjski osuen na 45 godina zatvora. Naime, tada je Tribunal, pod utjecajem aktivista za ljudska prava koji su svaki rat željeli proglasiti nelegalnim i kršenjem ljudskih prava, koristio kriterije po kojima je zapovjednik odgovoran za svaki zločin koji se desio na teritoriju pod njegovom odgovornošću, podsjeća Nobilo:
„Pa je tako prvostupanjski sud uveo definiciju da je zapovjednik dužan da zna. Ako zna i dopušta da netko radi ratne zločine, naravno da je po zapovjednoj odgovornosti odgovoran. A ako ne zna, a dužan je da zna, opet je odgovoran što ne zna, a bio je dužan da zna. Dakle, stavili su jedan široki kriterij, po kojem se nikad, niti jedan zapovjednik ne bi mogao izvući od bilo kakve kaznene odgovornosti.“Međutim, takav kriterij bio je u suprotnosti sa dotadašnjom praksom međunarodnog kaznenog prava:
„A prema statutu međunarodnog suda, on je trebao primjenjivati one pravne standarde koji su nedvojbeno dio međunarodnog kaznenog prava. Dakle, taj jedan pokušaj širenja zapovjedne odgovornosti do nevjerojatnih razmjera koji se desio u slučaju Blaškića, na kraju je propao. Blaškićeva presuda je propala i zbog dokaza, ali sad se zadržavamo samo na pravnom tumačenju.“
U drugostupanjskoj, osjetno blažoj, presudi Blaškiću, sud je zauzeo stav da zapovjednik – ako je primijenio dužnu pažnju koja se od njega očekuje – i uz takvu dužnu pažnju nije došao do informacija da će njegovi podčinjeni napraviti zločin – onda nije odgovoran:
„Dakle, došli smo u puno realniju situaciju. Nadalje, u slučaju Blaškić, u Hagu su se naučili da formalni zapovjedni lanci i efektivni zapovjedni lanci, dakle oni realni, stvarni, životni, nisu uvijek jedni te isti. Jer, vojska nije bila ustrojena, to je bila vojska u nastanku, pa su često takozvani paralelni lanci zapovijedanja bili važniji i efektnivniji od onih formalnih lanaca zapovijedanja.“
Novinarka „Slobodne Dalmacije“ i autorica dviju knjiga o obavještajnom i kriminalnom podzemlju, Jasna Babić, slaže se sa Nobilovom ocjenom o razlozima za tako visoku prvostupanjsku kaznu, ali dodaje i motive tadašnje hrvatske politike:
“Hrvatska politika je silno htjela da od svih mogućih optuženika u Lašvanskoj dolini nađe jednoga, a to je trebao biti Blaškić, na kojeg će se navaliti apsolutno svi zločini, a ostali će se amnestirati.“
Odvjetnik sa haškim iskustvom i predsjednik nevladine udruge Hrvatski pravni centar, Goran Mikuličić, podsjeća da je slučaj Blaškić bio jedan od prvih haških procesa i da se na tom slučaju stvarala nova pravna praksa: „Oni su se u toj fazi, a velikim dijelom i danas, zapravo na neki način učili posao. Oni su radili posao koji do tada nitko drugi u cijelom svijetu nije radio. Primjenjivali su pravna pravila Ženevskih konvencija na način kako to do sada, u povijesti, nije primjenjivano. I to su sve zapravo razlozi što su ljudi koji su dovedeni na sud, nepoznavajući suštinsku i činjeničnu situaciju u regiji za koju su sudili, donosili ovakve presude.“
Tako se moglo desiti da Blaškić za ratni zločin dobije 45, a Aleksovski dvije i po godine. Statut Haškog tribunala nije odredio ni raspon kazni, nego je bilo rečeno da će se prigodom određivanja visine kazne uzimati i obzir i lokalno zakonodavstvo. Međutim, iako je u regiji maksimalna kazna bila 20 godina, u početku rada suda kazne su bile i dvostruko više. Osim toga, u početku se tvrdilo da što je viši rang odgovornosti, to kazna mora biti veća, a sada Hag razmišlja na način da – što je dalja veza sa zločinom i njegovim neposrednim izvršiteljima, to je blaža kazna, kaže Nobilo:
„U toku jednog desetogodišnjeg suđenja, Hag je dramatično promijenio definiciju zapovjedne odgovornosti i dramatično je promijenio rang listu u smislu visine kazne. I sad ako to netko uspoređuje sa nacionalnim zakonodavstvima, gdje se godinama stvara jedan koherentni sustav, jasno je da dolazi do katastrofalnih kontradikcija, i onome tko će proučavati ukupnu povijest Haškog suda ništa neće biti jasno. Mislim da je najbliži odgovor da je ovaj sud posložio međunarodnim pravnicima kao jedan laboratorij gdje su se testirali različiti pravni instituti i gdje se napravio jedan korak bliže stvaraju jednog univerzalnog međunarodnog kaznenog prava i jednog univerzalnog međunarodnog kaznenog sustava.“
Netko je platio cijenu eksperimenta, zaključuje Nobilo:
„Kao i u svakom eksperimentu, imate mrtvih bijelih miševa, imate ranjenih životinja i svega ostalog. Prevedeno na naše društvo to znači da ima velikih nepravdi nanesenih optuženima i prema žrtvama, jer je Hag faktički jedan veliki laboratorij i jedan veliki eksperiment.“
Komentirajući oslobađajuću presudu Seferu Haliloviću, stručnjaci su uvjerenja da odgovorni za zločine nad hrvatskim civilima u Hercegovini i širom Bosne moraju biti kažnjeni, a taj posao mora preuzeti domaće tužiteljstvo i domaći sudovi kad ga već nije završio Haški sud. Univerzitetski profesor Žarko Puhovski čak razrađuje tezu da su domaći sudovi korektniji od onog Haškog:
„Rekao sam javno i sada ponavljam, pokazalo se da se za zločine u Ovčari i za zločine recimo u Medačkom džepu korektnije sudi u Zagrebu i u Beogradu nego u Hagu. To ne bi bilo moguće da prije 10-12 i više godina nije počelo djelovati Haško sudište, ali samim tim se pokazalo da ono više danas zapravo nije potrebno zbog onih razloga zbog kojih je osnovano. A bilo je osnovano prije svega zato što je jasno da u tom razdoblju nitko u Hrvatskoj nije bio pripravan suditi takozvane ,naše‘ zločince, kao ni u Srbiji i u bošnjačkom dijelu Bosne i Hercegovine.“
Pitanje komandne odgovornosti u Srbiji se ne otvara
Govoreći o pokretanju sudskog procesa pred hrvatskim pravosuđem, profesor Puhovski tvrdi kako samo pokretanje procesa nije problem, ali da su problematična suđenja u odsustvu. On podsjeća „na sramotna iskustva s nekoliko hiljada takvih procesa, koji su trajali sat ili dva, a u kojima su ljudi osuđivani na 10 i 20 godina zatvora“. Ostale procese za ratne zločine pred domaćim sudovima smatra korektnijim od onih haških. Naša beogradska saradnica Iva Martinović krenula je tragom te tvrdnje. Evo što je zabilježila o iskustvima suđenja za komandnu odgovornost pred sudovima u Srbiji:
Otkada su pred Specijalnim sudom u Beogradu počela suđenja za ratne zločine, sve se završavalo uglavnom na neposrednim izvršiocima ili pak na nivou njihovih prvih pretpostavljenih. Nikada nije postavljeno pitanje odakle je potekao nalog, niti je pokrenuta odgovornost onih koji su bili na višim položajima u vojnoj hijerarhiji.
Direktorka Fonda za humanitarno pravo Nataša Kandić navodi da je osnovni problem u tome što je utvrđivanje komandne odgovornosti u Srbiji uvek bilo posmatrano kao političko pitanje, u kojem pre svega preovladava stav da oficirima ne bi trebalo suditi jer su oni uvek bili na strani odbrane države. Ona navodi da oslobađajuća presuda Haškog tribunala za Miroslava Radića u svakom slučaju neće doprineti tome da se ovakav stav u Srbiji promeni:
„Kapetan Radić je bio komandant jedinice čiji je član bio svedok-saradnik na ponovnom suđenju u predmetu ,Ovčara‘. Taj čovek je, dakle, učestvovao u ubijanju, vratio se i rekao svom pretpostavljenom da je učestvovao u ubijanju, kao o i neki drugi iz te jedinice, a da komandant, odnosno kapetan Radić, nije preduzeo ništa. A on je haškom presudom oslobođen. Što je sada stvorilo jedno tumačenje – ako je Radić oslobođen, kako onda optužiti neke oficire bivše JNA za koje ima ozbiljnih indicija da nisu sprečili zločine, a da su za njih znali. Mislim da bi se u ovoj situaciji tužilaštvo teško odlučilo da izađe sa tom nekom optužnicom protiv oficira.“
Nataša Kandić upozorava da u Srbiji neće biti vladavine prava sve dok se utvrđivanje komandne odgovornosti bude izbegavalo:
„Onda ćemo imati sloj onih koji su potpuno umešani u ratne zločine, a koji su potpuno zaštićeni, a pravdu ćemo isterivati na tim neposrednim počiniocima koji su to shvaćali da su obavljali državni zadatak. Rečeno je – to smo mogli da čujemo od pripadnika ,Škorpiona‘ – da su oni smatrali da je ubijanje državni zadatak. Znači, kažnjavaćemo takve ljude, a one koji su ih u takav ,zadatak‘ uverili, oni će ostati zaštićeni.“
S druge strane, u Tužilaštvu za ratne zločine navode da, iako komandna odgovornost nije direktno kodifikovana u krivičnom zakonodavstvu Srbije, pokušavaju i već su uspeli da kroz različite vidove saučesništva izvedu pred sud neke ljude koji odgovaraju po komandnoj odgovornosti. Portparol Tužilaštva Bruno Vekarić:
„Konkretni primeri su Vlastimir Đorđević u slučaju ,Bitići‘, pa onda još nekoliko visokih policijskih funkcionera u istom slučaju. To isto imate u slučaju ,Škorpioni‘ gde već važi prvostepena presuda za Bocu Medića – 20 godina, što je veliki uspeh.“
Komandna odgovornost je odgovornost lica koje je naredilo izvršenje ratnih zločina, ali i odgovornost pretpostavljenog koji je znao ili imao razloga da zna da je njegov podčinjeni spremao ili izvršio krivično delo protiv međunarodnog prava, a nije učinio sve što je u njegovoj moći da to spreči. Pravni stručnjaci su saglasni u oceni da je po ovoj drugoj definiciji komandnu odgovornost najteže dokazati, ali da svakako ima načina. U krivičnom zakonodavstvu Srbije izvršene su izmene i uvedena je komandna odgovornost koja je slična onoj koje se drži Statut Haškog tribunala. Pravni problem, međutim, nastaje u pogledu primenjivosti ovog akta na ratne zločine koji su počinjeni pre njegovog usvajanja? Biljana Kovačević-Vučo iz Komiteta pravnika za ljudska prava smatra, ipak, da ova prepreka može biti prevaziđena na sledeći način:
„Ovde se ne radi ni o kakvom novom krivičnom delu koje je uvedeno u naš zakon, ovde je naš samo zakon prilagođen Statutu Međunarodnog krivičnog suda. E sada, ova odredba člana dva zapravo dozvoljava da se zakon primenjuje za krivična dela koja su definisana u Statutu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a jedno od tih dela je i komandna odgovornost. I sada za mene ostaje otvoreno pitanje – zašto se kod nas ne podižu optužnice za komandnu odgovornost onih koji su bili na visokim položajima, a u onim slučajevima kada nisu podignute pred Haškim tribunalom.“
S obzirom na to da optužnice za ratne zločine u Srbiji ni u jednom slučaju ne sadrže komandnu odgovornost, sudije, i ukoliko bi smatrale da bi neko od optuženih trebalo da odgovara po tom osnovu, nemoćne su. Predsednik Veća za ratne zločine Siniša Važić:
„Optužnica je pitanje, a presuda je odgovor. Znači, mi uvek odgovorimo na pitanje koje nam se postavi. Tužilaštvo u ovom slučaju mora da postavi pitanje tako da ono u sebi sadrži sve odgovore, odnosno da reši sve dileme i da obuhvati sve one ljude i događaje koji bi trebali da budu obuhvaćeni.“
Izostanak utvrđivanja odgovornosti onih koji su bili inspiratori i nalogodavci najstrašnijih zločina u zemljama bivše Jugoslavije, za autora filma „Vukovar – posljednji rez“ Janka Baljka predstavlja nešto što svakako neće doprineti tome da se Srbija konačno oslobodi nasleđa ratne prošlosti:
„Ostaje neka gorčina u tom procesu pomirenja i integracije ovog prostora u neke normalne evropske i balkanske okvire. Komandna odgovornost je nešto što se kao podrazumeva i što kao ne potpada pod pravo i pod sudove. Takvih slučajeva, nažalost, ima mnogo. I mi ljudi koji se ozbiljno bavimo ljudskim pravima, što u umetničkom, što u pravnom smislu, imaju zbog toga gorak ukus u ustima, pogotovo zbog ovolikih godina koje su prošle od tih ratova. Jednostavno, gomila ljudi se provukla na račun komandne odgovornosti.“
Što vrijeme više odmiče Haški je tribunal sve manje interesantan domaćoj javnosti na Balkanu. Možda je za nekoliko stupnjeva temperaturu i interesovanje u posljednje vrijeme podigao početak suđenja Vojislavu Šešelju, ali i to više zbog bogatog balkanskog rječnika ovog radikala, doktora nauka Titovog modela opštenarodne odbarne i društvene samozaštite, nego suđenje samo. Nema više onako glasnih i učestalih javnih antihaških okupljanja ni protesta. Sve je utihnulo. Pogubno je, s moralne tačke gledišta međutim to, što je rezignacija među žrtvama i porodicama ubijenih ogromna. S ovakvim načinom utvrđivanja stvarne zapovjedne i političke odgovornosti glavnih pokretača posljednjih ratova i kažnjavanja vođa, sve je jače uvjerenje da su krivci zapravo nagrađeni.