Javni diskurs u Crnoj Gori odavno je kontaminiran sve žešćom političkom utakmicom, dok je društvo sve više polarizovano i sve manje spremno za međusobnu komunikaciju i uvažavanje onih koji su drugačiji. U tako radikalizovanom ambijentu najviše stradaju oni koji pokušavaju da sačuvaju svoj individualni sistem vrijednosti koji je najrječitije opisao Marko Miljanov u svojim „primjerima čojstva i junaštva”.
Bezbroj puta preslušani ton sa sjednice crnogorske Skupštine, usred koje je prvi čovjek izvršne vlasti, premijer Milo Đukanović, narodnog poslanika Dritana Abazovića nazvao bitangom, možda najilustrativnije svjedoči do koje mjere se srozao javni diskurs u Crnoj Gori, a jezik nipodaštavanja, uvreda pa i mržnje potisnuo osjećaj za toleranciju, poštovanje i prihvatanje drugačijeg mišljenja ili stava. Za sve to sociolog Ivan Rodojičić ima kratko objašnjenje:
„Kvalitet komunikacije je najčešće rezultat ukupnih društvenih procesa, koji su na snazi već 20 i kusur godina. Na žalost živimo u sistemu bez vladavine prava, u sistemu bez ozbiljnog institucionalnog okvira, bez slobodnih institucija, bez adekvatne primjene zakona. Onda je i očekivati radikalne poteze, tipa ovoga koji se desio u crnogorskom Parlamentu, kao najznačajnijoj instituciji društva.“
Posljednje incidente na javnoj sceni, psihološkinja Anđa Backović posmatra kao još jednu u nizu projektovanih polarizacija u crnogorskom političkom i društvenom životu, koje imaju dva nivoa:
„Očigledno i najvidljivije jeste to da postoji nekorektan, uvredljiv i agresivni govor, koji svakako svjedoči o niskom nivou kulture. Shvata se da je to jedan pouzdan mehanizam da se ono javno mnijenje, koje u nekom momentu malo zatalasa i počne da se gubi kontrola nad njim, što prije dovede u jedno stanje ravnoteže, da se konstituišu zapravo dvije jasno razgraničene strane i da najmanje bude onih koji su negdje ostali po sredini. U našoj politici, već dugo prave i održavaju poželjnu ravnoteže, a šta se njom želi postići - to naravno najbolje znaju oni koji su pisali takve scenarije.“
Otuđivanje i egoizam
Netrpeljivost ili pomanjkanje razumijevanja nije samo kulminiralo na političkoj sceni. Izbija nažalost u svim sferama života u Crnoj Gori, a najčešće je usmjerena prema onima koji su u manjini, bilo da je riječ o Romima, osobama sa posebnim potrebama ili pripadnicima drugačije seksualne orijentacije. To su drastično potvrdile scene sa oktobarskog Gay pride u Podgorici ili julskog u Budvi:
„Niko ih ne bije, niko ih ne maltretira, ali da nam šetaju baš kroz Budvu....!“
„Jadni bolesnici. Kada ih vidiš na šta liče – katastrofa.“
Ivan Radojičić kaže:
„Mi ne možemo da shvatimo, kao pojedinci ili društvene grupe kojima pripadamo, da se, boreći se za određena manjinska prava, upravo borimo za sebe, svoj život i svoja osnovna prava. Na žalost često grupe koje diskriminišu određene manjine u društvu i same su diskriminisane od istog tog društva. To je jedna ćorsokak u kome se nalazi kolektivna društvena svijest i neophodne su, ne samo volja i želja, već i adekvatne političke promjene, koje bi mogli vratiti nadu u neki bolji, pravičniji, vrednosno utemeljeniji sistem.“
Čini se da su saosjećanje, solidarnost i humanost davno zaboravljene kategorije u Crnoj Gori i da radikalizam postaje normalni oblik funkcionisanja i komunikacije. Formira li se nešto što je antiteza crnogorskom „čojstvu i junaštvu” ili je to samo mit iz literature, pitali smo Podgoričane:
„Nisam baš siguran da čojstva i junaštva ikada i bilo. Novi sistem je došao i on je donio novi aršin nekih vrednosnih sistema.“
„Pogotovo u kriznim vremenima ništa nije ostalo od čojstva i junaštva. Kada nastupi kriza, vjerovatno ljudi sve gledaju kroz novac.“
„Danas se svako o svome jadu zabavio, bez ovo malo njih koje je uživaju kao faraoni.“
„Mudri kralj Nikola reče, na samrtničkoj postelji, da žali što će svijet jednog dana upoznati Crnogorce. Aludirao je na naš karakter, na čojstvo, na sve to. Ljudi su se otuđili. Više nema prijateljskih veza i odnosa. Jednostavno vlada jedna sebičnost, jedan egoizam.“
Na kraju se otvara pitanje - Kako u takvom ambijentu egzistira pojedinac u Crnoj Gori, koje hoće da sačuva individualne i porodične vrijednosti, a koje život svakodnevno stavlja na iskušenje?
„Mislim da mi svi, iz ličnih iskustava, znamo da smo u toj situaciji malo osuđeni da živimo na nekim manjim ostrvima, okruženi ljudima, kolegama, porodicom ili komšijama sa kojima dijelimo jedan te isti vrijednosti sistem, pa i onaj koji se tiče komunikacije. Mi smo već toliko izranjavani i izudarani tim pokušajima da uspostavimo druga pravila ponašanja ili neka druga pravila u odnosima. Onda se ljudi povuku u te manje oaze, gdje osjećaju da se taj njihov stil i takve njihove vrijednosti prepoznaju i da se na njih uzvraća“, kaže psihiloškinja Backović.
Bezbroj puta preslušani ton sa sjednice crnogorske Skupštine, usred koje je prvi čovjek izvršne vlasti, premijer Milo Đukanović, narodnog poslanika Dritana Abazovića nazvao bitangom, možda najilustrativnije svjedoči do koje mjere se srozao javni diskurs u Crnoj Gori, a jezik nipodaštavanja, uvreda pa i mržnje potisnuo osjećaj za toleranciju, poštovanje i prihvatanje drugačijeg mišljenja ili stava. Za sve to sociolog Ivan Rodojičić ima kratko objašnjenje:
„Kvalitet komunikacije je najčešće rezultat ukupnih društvenih procesa, koji su na snazi već 20 i kusur godina. Na žalost živimo u sistemu bez vladavine prava, u sistemu bez ozbiljnog institucionalnog okvira, bez slobodnih institucija, bez adekvatne primjene zakona. Onda je i očekivati radikalne poteze, tipa ovoga koji se desio u crnogorskom Parlamentu, kao najznačajnijoj instituciji društva.“
Posljednje incidente na javnoj sceni, psihološkinja Anđa Backović posmatra kao još jednu u nizu projektovanih polarizacija u crnogorskom političkom i društvenom životu, koje imaju dva nivoa:
„Očigledno i najvidljivije jeste to da postoji nekorektan, uvredljiv i agresivni govor, koji svakako svjedoči o niskom nivou kulture. Shvata se da je to jedan pouzdan mehanizam da se ono javno mnijenje, koje u nekom momentu malo zatalasa i počne da se gubi kontrola nad njim, što prije dovede u jedno stanje ravnoteže, da se konstituišu zapravo dvije jasno razgraničene strane i da najmanje bude onih koji su negdje ostali po sredini. U našoj politici, već dugo prave i održavaju poželjnu ravnoteže, a šta se njom želi postići - to naravno najbolje znaju oni koji su pisali takve scenarije.“
Otuđivanje i egoizam
Netrpeljivost ili pomanjkanje razumijevanja nije samo kulminiralo na političkoj sceni. Izbija nažalost u svim sferama života u Crnoj Gori, a najčešće je usmjerena prema onima koji su u manjini, bilo da je riječ o Romima, osobama sa posebnim potrebama ili pripadnicima drugačije seksualne orijentacije. To su drastično potvrdile scene sa oktobarskog Gay pride u Podgorici ili julskog u Budvi:
„Niko ih ne bije, niko ih ne maltretira, ali da nam šetaju baš kroz Budvu....!“
„Jadni bolesnici. Kada ih vidiš na šta liče – katastrofa.“
Ivan Radojičić kaže:
„Mi ne možemo da shvatimo, kao pojedinci ili društvene grupe kojima pripadamo, da se, boreći se za određena manjinska prava, upravo borimo za sebe, svoj život i svoja osnovna prava. Na žalost često grupe koje diskriminišu određene manjine u društvu i same su diskriminisane od istog tog društva. To je jedna ćorsokak u kome se nalazi kolektivna društvena svijest i neophodne su, ne samo volja i želja, već i adekvatne političke promjene, koje bi mogli vratiti nadu u neki bolji, pravičniji, vrednosno utemeljeniji sistem.“
Čini se da su saosjećanje, solidarnost i humanost davno zaboravljene kategorije u Crnoj Gori i da radikalizam postaje normalni oblik funkcionisanja i komunikacije. Formira li se nešto što je antiteza crnogorskom „čojstvu i junaštvu” ili je to samo mit iz literature, pitali smo Podgoričane:
„Nisam baš siguran da čojstva i junaštva ikada i bilo. Novi sistem je došao i on je donio novi aršin nekih vrednosnih sistema.“
„Pogotovo u kriznim vremenima ništa nije ostalo od čojstva i junaštva. Kada nastupi kriza, vjerovatno ljudi sve gledaju kroz novac.“
„Danas se svako o svome jadu zabavio, bez ovo malo njih koje je uživaju kao faraoni.“
„Mudri kralj Nikola reče, na samrtničkoj postelji, da žali što će svijet jednog dana upoznati Crnogorce. Aludirao je na naš karakter, na čojstvo, na sve to. Ljudi su se otuđili. Više nema prijateljskih veza i odnosa. Jednostavno vlada jedna sebičnost, jedan egoizam.“
Na kraju se otvara pitanje - Kako u takvom ambijentu egzistira pojedinac u Crnoj Gori, koje hoće da sačuva individualne i porodične vrijednosti, a koje život svakodnevno stavlja na iskušenje?
„Mislim da mi svi, iz ličnih iskustava, znamo da smo u toj situaciji malo osuđeni da živimo na nekim manjim ostrvima, okruženi ljudima, kolegama, porodicom ili komšijama sa kojima dijelimo jedan te isti vrijednosti sistem, pa i onaj koji se tiče komunikacije. Mi smo već toliko izranjavani i izudarani tim pokušajima da uspostavimo druga pravila ponašanja ili neka druga pravila u odnosima. Onda se ljudi povuku u te manje oaze, gdje osjećaju da se taj njihov stil i takve njihove vrijednosti prepoznaju i da se na njih uzvraća“, kaže psihiloškinja Backović.