Mladi u Iranu moraju veoma pažljivo balansirati kroz komplikovani sistem brojnih restrikcija da bi imali privatan život i biti veoma kreativni kako bi mogli normalno funkcionisati, kaže novinarka Kamin Mahamadi.
Iranu, u njegovoj dugoj istoriji, nijesu strani ni represija ni diktatura, uglavnom od osvajača. Iranci su stoga vrlo brzo razvili naviku kako da budu uspješni kada su vremena teška, nekako pronalazeći puteve da funcionišu u teškoćama.
Naučili smo odavno da ne budemo direktni, da stvarima nikad ne prilazimo direktno. Naučili smo da krivudamo na različite načine kroz razne poteškoće, i kreativnošću i imaginacijom pronađemo način za ispunjavanje najjednostavnijih životnih želja.
Sada su kreativnost i mašta još očigledniji, posebno kada je riječ o uspostavljanju odnosa između muškaraca i žena.
Prije nego što sam se vratila u Iran, nakon skoro 20 godina života vani, jedan veoma dobro informisan svjetski putnik, moj prijatelj, mi je rekao: “Ali oni u Iranu ne piju niti imaju seksualne odnose prije braka."
Nakon što sam došla u Iran, a naročito kada sam se vraćala tamo sasvim dovoljno puta da bih se uključila u svakodnevni život u Iranu baš kao i lokalci, shvatila sam da je ta izjava prilično daleko od istine.
Gdje god sam otišla bilo mi je ponuđeno „pravo piće“ od Iranaca koji su postali pravi specijalisti za pravljenje piva kod kuće, vješto pretvarajući hmelj u pivo ili grožđe u vino u svojim podrumima da se sada oni koji su razvili domaću proizvodnju piva, brinu jer je brendirani alkohol odjednom postao lako dostupan na crnom tržištu.
Što se tiče izlazaka udvoje i seksa - šta očekujete od populacije koja je nadmoćno mlađa? Oko 70 posto Iranaca su ispod 35 godina starosti i ta armija mladih ljudi je odrasla pod restrikcijama - i svim neobičnim protivrječnostima - i oni se naravno koriste izigravanjem pravila. Država trči da bi ih sustigla.
Kada sam prvi put posjetila Iran 1996. godine, i željela da odem u šetnju ulicama zajedno sa porodičnim prijateljem muškarcem, moja majka je smatrala da je bolje da krene sa nama, u slučaju da nas zaustave i traže da dokažemo naše odnose. Ali kako su godine prolazile, moja „ekspedicija“ sa tim porodičnim prijateljem postala je lakmus papir kako se režim mijenja.
Samo par godina kasnije nakon prvog boravaka u Iranu, moj prijatelj i ja bismo hodali Teheranom skupa lutajući beskrajno ulicama s ciljem da imamo malo privatnosti.
Naša prva posjeta novootvorenim internet cafeima bila je otkrovenje, jer sam tu vidjela ogroman broj mladih ljudi naslonjenih jedne na druge kako komuniciraju putem kompjuterskih monitora. Najpopularnije su bile i ostale chat sobe gdje se ljudi mogu upoznati i razgovarati, čak ugovoriti i tajne susrete.
Prvi put u istoriji Irana, ljudi imaju privatan prostor, njihove sopstvene sobe iako samo u virtuelnom prostoru, u kojima mogu imati interakciju sa drugim ljudima, obično suprotnog pola, bez da budu nadzirani, pod restrikcijom ili kaznom.
Kada smo moj prijatelj i ja bili u mogućnosti da odemo dalje do kuće, morali bismo se vratiti taksijem. U Iranu, a to važi i za javne i za privatne taksi službe, postoje taksiji koji se zovu „savaris“, koje možeš da dijeliš sa koliko god može stati drugih ljudi koji idu u istom pravcu kao i ti. Taksista „natrpa“ što je moguće više ljudi i to je mjesto na kojem uobičajena pravila Islamske Republike, tako oštra po pitanju segregacije na osnovu pola po svemu sudeći izlijeću kroz prozor taksija.
Iako ljudi unutar taksija pokušavaju da se smjeste tako da nepoznati muškarci i žene ne sjede baš jedno do drugog, moj prijatelj i ja smo sjedjeli toliko blizu jedno drugom da sam mogla čuti otkucaje njegovog srca, i to je najbliže što smo fizički ikad bili blizu jedno drugom.
Čip za bijeg od ograničenja
Jedna prijateljica, rođena Iranka koja je odrasla na Zapadu kao i ja, pričala mi je o romansi koju je imala sa jednim mladićem iz Teherana koja se sastojala isključivo od vožnje u „savaris“ taksiju. Vozili bi se skupa od jednog grada do drugog, moleći taksistu da ne uzima druge putnike kada su htjeli da razgovaraju, ili tražeći da uzme druge saputnike kada su željeli izgovor da bi se fizički mogli primaći jedno drugom.
Taksi u Iranu
Kreativne mogućnosti auta vjerovatano nijesu na ovaj način bile istražene još od vremena kada je Amerika otkrila zajedničko gledanje filmova iz auta u otvorenom kinu 1950-tih. U Iranu danas, automobil je postao neutralan prostor, mjesto gdje ljudi, ne samo mladi, mogu pobjeći od uvijek prisutnog pogleda porodice, društva ili režima.
Mobilni telefoni su još jedna oblast u kojoj mladi Iranci iskušavaju svoju kreativnost. Tokom večernjih šetnji sa mojim prijateljem, njegov bi mobilni neprekidno zviždao. Objasnio mi je da su to zahtjevi sa Bluetootha da se linkuje sa drugim telefonima.
To su oni koji putem Bluetootha pokušavaju da se konektuju i traže razmjenu brojeva. To znači da prvi put Iranci, i to zaista mnogi na Bliskom istoku, mogu da iskoče van okvira porodične kontrole i pronađu sopstvenu romansu.
Drugi prijatelj, veteran Silikonske doline, koji vodi jednu internet kompaniju u Iranu, jednom mi je rekao da imamo najkreativnije kompjuterske umove upravo zato što od najranije mladosti, počinju da traže načine za probijanje kodova za cenzuru koji onemogućavaju pristup određenim web sajtovima.
Nijesam prorok, ali bih se kladila da gdje je u toku seksualna revolucija, prati je i socijalna. Ljudi Irana i njihova kreativnost brušena stogodišnjom represijom, adaptirali su se na to da čine što žele dok naizgled sve izgleda kao da poštuju nametnuta pravila.
Njihova inventivnost i kretivna rješenja za restriktivne životne uslove izoštrila su i izbrusila njihov mozak i vjerujem, na kraju će se takođe naći čip za bjeg od ostalih ograničenja režima dok ne postanu potpuno besmislena.
A kada dođe dan da Iran uživa u sopstvenom brendu demokratije, dodatne dimenzije tog stalnog plivanja u zaobilaženju pravila pomoći će iranskom karakteru kako bi postigli zaista velike stvari u svijetu.
