Piše: Frud Bezhan; Priredila: Asja Hafner
Kako su talibani od međunarodnih parija postali američki partneri u afganistanskim mirovnim pregovorima...
Sredinom 1990-ih naftna kompanija Unocal pokušala je da osigura pogodbu za izgradnju naftovoda sa talibanima koji su, nakon razarajućeg građanskog rata, uspostavili kontrolu nad glavnim gradom Afganistana, Kabulom.
To je bio prvi pokušaj SAD da se uspostavi partnerstvo sa fundamentalističkim talibanskim režimom koji međunarodna zajednica nije priznavala.
U pokušaju da se sklopi dogovor Unocal je čak doveo i više zapovjednike talibana u Texas 1997.
Zalmaj Kalilzad koji je bio u službi State Departmenta za vrijeme mandata predsjednika Ronalda Regana radio je kao konsultant za u tom trenutku nefunkcionalnu kompaniju. Kalilzad, koji se sastao sa predstavnicima talibana u Hustonu, tada je javno izrazio podršku radikalnim islamistima.
"Talibani ne prakticiraju antiamerički stil fundamentalizma koji se praktikuje u Iranu – njihov stil je bliži saudijskom modelu", napisao je Kalilzad 1996. u procjeni za Washington Post. "Grupa se pridržava mješavine tradicionalnih paštunskih vrijednosti i ortodoksne interpretacije islama."
Pregovori o naftovodima su se urušili 1998, kada je Al-Kaida izvela bombaške napade na dvije američke ambasade u Africi. Od tada, teroristička grupa, koju je predvodio Osama bin Laden, premjestila se iz Sudana u Afganistan, gdje su joj utočište pružili talibani.
Odjednom, talibani su od potencijalnog ekonomskog partnera Sjedinjenih Država postali međunarodne parije koje su pogađale sankcije SAD-a i vazdušni napadi.
Tri godine kasnije, Sjedinjene Države su okupirale Afganistan i srušile talibanski režim nakon što je Al-Kaida 11. septembra 2001. izvela teroristički napad u New Yorku, Washingtonu i Pennsylvaniji ubivši gotovo 3.000 ljudi.
Ali sada, nakon vođenja smrtonosne, devetnaestogodišnje pobune u kojoj je ubijeno nekoliko hiljada pripadnika američkih trupa, talibani su ponovo dobili status potencijalnog partnera SAD-a.
Sjedinjene Države i talibani su 29. februara potpisali sporazum čiji je cilj da se okonča najduža vojna operacija SAD-a. Dogovor je postavio vremenski okvir za povlačenje američkih trupa iz Afganistana u zamjenu za različita obećanja koja se tiču bezbjednosnih pitanja u vezi pobune i obavezivanja da će se voditi pregovori oko političkog ustroja sa afganistanskom vladom – koji su do sada odbijani.
Dogovor – potpisan pred velikim brojem međunarodnih zvaničnika i diplomata u Dohi, Katar – dao je talibanima ono za čime su godinama žudjeli: međunarodno priznanje i legitimitet.
U međuvremenu, sporazum je zanemario međunarodno priznatu vladu u Kabulu, koja nije bila dio dogovora.
Arhitekta sporazuma bio je Kalilzad, specijalni predstavnik SAD-a za Afganistan, koji je osigurao dogovor nakon teških osamnaestomjesečnih pregovora sa militantima u Kataru. Rođeni Afganistanac Kalilzad je bio američki ambasador u Afganistanu i Iraku tokom perioda invazije nakon čega je radio kao savjetnik za Unocal.
"Krivulja koja ocrtava 20-godišnji razmak od 1998-2018., kada su talibani od partnera postali glavne parije i sada se vratili u ulogu partnera", kaže Ted Callahan, stručnjak za bezbjednost u Afganistanu. Ali, "promjena koja se pojavila manja je u talibanskom pokretu a veća na strani SAD-a i zamora od rata."
Transformacija ekstremističke grupe u potencijalnog saveznika SAD do skora je bila nezamisliva.
Tokom brutalne vladavine od 1996. do 2001. talibani su tlačili žene, masakrirali etničke i vjerske manjine i dali utočište Al-Kaidi. Od invazije predvođene SAD-om 2001, talibani su ubili na desetine hiljada Afganistanaca, poticali ilegalnu trgovinu opijumom i zaštitili nekoliko terorističkih grupa.
"Zvaničnici SAD-a prikazuju talibane kao partnere dok su oni sve samo ne to", kaže Bill Roggio, viši stručni saradnik u washingtonskoj Fondaciji za odbranu demokratije (Foundation for Defense Of Democracy) i urednik Long War Journal-a. "Ovo je fikcija koju su stvorili SAD-ovi zvaničnici očajni da postignu dogovor koji će opravdati povlačenje iz Afganistana."
Radikalizovani u Pakistanu
Značenje riječi "taliban" je "učenik" na jeziku pašto – talibani kao militantna grupa su se pojavili 1994. u sjevernoistočnom dijelu Pakistana nakon kraja sovjetske okupacije Afganistana.
Ova predominantno etnička grupa Paštuna prvo je se pojavila u ultrakonzervativnim medresama ili vjerskim školama u Pakistanu gdje su izbjegli milioni Afganistanaca. Finansirane od strane Saudijske Arabije, medrese su radikalizovale na hiljade Afganistanaca koji su se pridružili mudžahedinima, islamističkim pobunjenicima koje su opet podržavale SAD u borbi protiv Sovjeta.
Talibani su se prvo pojavili u južnom gradu Kandaharu, drugom po veličini u Afganistanu, 1994, dvije godine pošto su mudžahedini osvojili vlast u zemlji. Unutrašnje borbe između mudžahedinskih frakcija potakle je razarajući građanski rat u kojem je, samo u Kabulu, poginulo više od 100.000 ljudi.
Talibani su dali obećanje da će obnoviti sigurnost i osnažiti ultrakonzervativni islam. Osvojili su Kabul 1996. i dvije godine držali pod kontrolom 90 procenata teritorije zemlje.
Susjedni Pakistan umnogome je zaslužan za stvaranje talibana – navod koji se dugo osporava. Islamabad je bio među samo tri zemlje – uključujući Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate (UAE) – koje su priznale talibanski režim tokom njihove vladavine Afganistanom.
Talibane je predvodio duhovni vođa Mula Muhamed Omar, izolovani, jednooki vjerodostojnik koji je bio mudžahedin. Omar je umro prirodnom smrću u bolnici u Pakistanu 2013, ali je grupa skrivala njegovu smrt dvije godine. Vjerovalo se da on rukovodi talibanskom pobunom iz Pakistana.
Ratom izmučeni Afganistanci isprva su dočekali talibane raširenih ruku; talibani su razbili korupciju i bezzakonje i donijeli stabilnost širom zemlje.
Ali ova dobrodošlica je kratko trajala. Religiozni zeloti nametali su stroge dekrete bazirane na njihovim ekstremističkim interpretacijama šerijatskog zakona – zabranili su TV i muziku, prisiljavali muškarce da se mole i nose brade, tjerali žene da se pokrivaju od glave do pete i sprječavali žene i djevojke da rade ili da idu u školu.
Talibani su lopovima odsijecali ruke, javno bičevali ljude zbog pijenja alkohola i na smrt kamenovali preljubnike. Egzekucije su bile uobičajene.
Pored ozloglašenog odnosa prema ženama, talibani su se našli pred osudom međunarodne javnosti kada su 2001. u centralnom Afganistanu uništili velike kipove Buda u Bamijanu stare 1.500 godina. Kipove koji su bili zaostavština i svjedočenje o predislamskoj istoriji ove zemlje i jedinstven svjetski kulturni spomenik.
"Svi smo uplašeni"
Orzala Nemat je vodeća aktivistkinja za prava žena u Afganistanu. Pod talibanskom vladavinom rizikovala je život tako što je širom zemlje napravila ilegalnu mrežu škola za djevojčice. Časovi su se održavali u tajnosti u dnevnim sobama i napuštenim zgradama. Učiteljice su često bile starije djevojke ili obrazovane žene.
Djevojčice koje su prisustvovale časovima dolazile su u paru kako bi izbjegle sumnje, nosile su Kuran, islamsku svetu knjigu, u slučaju da ih talibani zaustave.
"Svi smo bili uplašeni", kaže Nemat, koja je danas na čelu jednog od vodećih think thankova u Kabulu. "Vjerovatno bi nas izbičevali, strpali u zatvor i kaznili nas (da smo bile uhvaćene na djelu)."
Pod talibanima, Isak Ahmadi je zarađivao igrajući fudbal za jedan od desetina timova koji su u Kabulu osnovali i sponzorisali različiti talibanski lideri. Dok su talibani zabranjivali mnoge sportove i druge oblike javne zabave, fudbal i kriket su cvjetali.
"Bila su to veoma teška i mračna vremena", kaže. "Nije bilo posla, bile su nestašice hrane i nije bilo javnih usluga."
Tokom talibanske vladavine, prema podacima UN-a, 7,5 miliona Afganistanaca je gladovalo. Čak i tada, talibani su ograničavali prisustvo humanitarnih organizacija u Afganistanu.
Talibanski režim je većinu svog novca sakupljao putem islamskih poreza od građana i donacija iz Pakistana, Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, svojih jedinih saveznika. Talibani nisu uspjeli da zadovolje osnovne potrebe i Kabul je bio ruševinama nakon brutalnog građanskog rata 1992-96.
Invazija predvođena SAD-om
Talibani su na sebe privukli pažnju svjetske javnosti nakon napada 11. septembra u Sjedinjenim Državama. Režim je dao utočište Bin Ladenu i drugim vođama Al-Kaide odgovornim za teroristički napad. Ali talibani su odlučno odbili da izruče Al-Kaidine lidere na suđenja i u oktobru 2001. SAD su izvršile invaziju na Afganistan.
Do decembra talibanski režim je srušen uz pomoć antitalibanske Sjeverne alijanse. Većina talibanskih lidera, uključujući i osnivača Al-Kaide Bin Ladena, izbjegla je zarobljavanje i premjestila se u pakistanske plemenske oblasti i jugozapadni grad Keta, gdje se vođstvo ove grupe još uvijek nalazi.
Do 2005. talibani su se reorganizovali i podigli jaku pobunu protiv stranih trupa i nove demokratski izabrane vlade u Kabulu. Uprkos dolasku trupa koje su predvodile SAD i eskalacije vazdušnih napada, međunarodne i afganistanske snage nisu bile u mogućnosti da zaustave talibane da prošire svoj uticaj na veliki ruralni prostor zemlje.
Talibani su imali sigurne zone koje je podržavao Pakistan, što Islamabad poriče. Pobuna je plaćana novcem, milijardama američkih dolara, koji je grupa zaradila ilegalnom trgovinom opijuma.
Danas, militanti kontrolišu ili imaju uticaja na više teritorije – gotovo polovina zemlje – što je više nego ikada od 2001. godine.
Pored toga, vlada u Kabulu je nepopularna, korumpirana, gorko podijeljena i teško zavisna od strane pomoći. Vladine snage su pretrpjele poražavajuće velike žrtve u borbi sa talibanima.
Pregovaranje o okončanju rata
U jesen 2010. američki zvaničnik se sreo sa mladim talibanskim predstavnikom u okolini Minhena u Njemačkoj. Bilo je to prvi put da talibani i SAD pokazuju otvorenost za pregovore o okončanju rata.
Ali tokom godina, značajni pregovori SAD i talibana su propadali zbog obostranog nepovjerenja, promašenih prilika, protesta afganistanske vlade i dvije uzastopne smrti talibanskih lidera.
Godinama, politika SAD bila je da podrži mirovni proces koji vode Afganistanci između vlade u Kabulu i talibana. Ali kako su talibani odbijali da pregovaraju sa državnim zvaničnicima – koje smatraju nelegitimnim – mirovni proces bio je zakočen.
Sporna je bila promjena politike SAD od 2018. kada je Kalilzad imenovan za specijalnog izaslanika za mirovne pregovore i koji je otvorio direktne pregovore sa talibanima u Kataru bez prisustva afganistanske vlade. Osamnaest mjeseci kasnije strane su potpisale prekretnički dogovor sa ciljem da se završi rat.
"Sjedinjene Države su godinama gurale u stranu afganistansku vladu, isprva odbijajući da dozvole njihovo uključivanje u pregovore, a onda potpisujući sporazum bez afganistanske vlade kao partnera", kaže Roggio.
"Talibani istrajavaju na stajalištu da je afganistanska vlada samo ‘marioneta’ Amerike", dodaje. "Sjedinjene Države su učinile sve u svojoj moći da dokažu da je tako."
Mapa puta za Afganistan
Izgledi za povratak talibana na poziciju podjele moći u budućnosti izazvali su bijes među Afganistancima, od kojih mnogi militante smatraju teroristima i sjećaju se strogih, nazadnih društvenih pravila koje su oni nametali dok su bili na vlasti.
Više od 85 procenata Afganistanaca ne gaji simpatije prema talibanima, prema istraživanjima Asia Foundation iz 2019. Ispitanici u gradskim sredinama (88.6 procenata) skloniji su nego oni u ruralnim (83.9 procenata) da nemaju simpatije prema militantima.
Ali talibanska posvećenost ultrakonzervativnom islamu i paštunskim plemenskim pravilima ponašanja ostavila je traga na one koji žive u jezgru pokreta, u ruralnim dijelovima Afganistana, onim koji su podnijeli najveći teret rata i gdje se život vrlo malo popravio. Ali takve ideje naširoko su odbačene u glavnim urbanim centrima koji su svjedočili najvećim socijalnim, političkim i demokratskim dobicima tokom posljednjih 18 godina.
"Osnovna razlika jeste da talibani danas, kao i Afganistanci generalno, su više u svjetskim tokovima u smislu tehnologije i medijskog izlaganja, pojačali su kontakte sa različitim međunarodnim faktorima i, barem što se tiče vođstva, komanduju većim resursima, i individualno i kao pokret", kaže Callahan.
Ali talibanski "fundamentalistički pristup vladanju, maksimalistički i koji uključuje nametanje uniformnog moralnog reda, što je u velikom kontrastu sa mnogo liberalnijim normama koje su se razvile od 2001, najviše u gradskim zonama."
Od pada talibana 2001. milioni djevojčica pošle su u školu i nastavile da studiraju, žene su u značajnom broju počele da rade, a desetine žena su članice parlamenta i rade u vladinim ili diplomatskim tijelima.
Afganistan takođe ima rastuću nezavisnu medijsku scenu u vrijeme kada su medijske slobode u svijetu ozbiljno ograničene.
Pod talibanima sve forme nezavisnih medijskog izvještavanja bile su zabranjene. Postojao je samo državni radio, talibanski Glas šerijata, kojim su dominirali pozivi na molitvu i vjerska podučavanja.
Nezavisni mediji su se nalazili pod stalnim napadima i pritiskom talibana i islamističkih državnih militanata koji su ubili na desetine reportera. Napadi su učinili da Afganistan bude jedna od najsmrtonosnijih zemalja na svijetu za novinare.
Talibani sebe predstavljaju kao umjereniju snagu, zaklinjući se da neće monopolizovati moć u Afganistanu. Ali malo ljudi vjeruje da su se militanti promijenili.
"Mala je razlika između talibana iz 1994. godine i talibana danas", kaže Roggio. "Ako ništa, grupa je postala sofisticiranija u komunikaciji i pregovorima. Ideologija se nije promijenila. Vođstvo se prirodno promijenilo smrću lidera (tokom godina), ali to nije promijenilo način njihovog operisanja."
Crvene linije
Talibani su rekli da će zaštiti prava žena, ali samo ako ona ne narušavaju islamske ili afganistanske vrijednosti, sugerišući da će ograničiti neke od krhkih sloboda koje su osvojile žene u protekle dvije decenije.
Mnoge Afganistanke se plaše da će njihova prava zaštićena ustavom biti data kao ustupak u mirovnim dogovorima sa talibanima. Ustav garantuje ista prava ženama i muškarcima, iako u praksi žene se još uvijek suočavaju sa teškom diskriminacijom u društvu, naročito u ruralnim područjima.
Ali talibani su zahtijevali novi ustav koji se zasniva na "islamskim principima", što je izazvalo zabrinutost među afganistanskim borcima za prava. Kao islamska republika, zakoni Afganistana i ustav baziraju se na islamu, iako u njemu ima više liberalnih i demokratskih elemenata.
Novinarka Farahnaz Forotan je pokrenula onlajn kampanju #MojaCrvenaLinija (#MyRedLine) u martu 2018. Stotine hiljada žena pridružile su se kampanji kako bi govorile o slobodama i pravima kojih se neće odreći u ime mira sa talibanima.
Forotan kaže da je željela da stavi do znanja donosiocima zakona u Afganistanu da se mir ne može postići na uštrb prava i sloboda koje žene imaju u zemlji.
"Gotovo sve se promijenilo od tada", kaže, misleći na talibansku vladavinu. "Mnogo smo napredovali. Imamo građansko društvo, nezavisne medije i slobode. Ljudi su mnogo svjesniji svojih socijalnih i političkih prava."
Mnogi Afganistanci podržavaju pregovore za okončanje decenijskog rata u Afganistanu, ali ne po svaku cijenu.
"Podržavam mirovni proces sa talibanima, ali samo ako su prava žena zaštićena", kaže Ekram, srednjoškolka iz grada na sjeveru, Mazar-e Šarif, relativno mirne i prosperitetne regije pored granice sa Tadžikistanom, Uzbekistanom i Turkmenistanom.
"Ni pod kojim okolnostima ne želimo mirovni dogovor koji žrtvuje slobode i demokratiju", kaže Ekram. "To uopšte ne bi bio mir."
