U Bosni i Hercegovini nacionalističko divljanje navijačkih grupa je slika šireg stanja u društvu. Mladi, koji su rođeni nakon 1990., ne znaju za drugačiju situaciju, pa je vandalizam na stadionima način da iskažu nezadovoljstvo.
Bosanskohercegovačka fudbalska reprezentacija, u posljednje vrijeme, barem na domaćem terenu, nije imala utakmice koje su označene kao susreti visokog rizika, pa i nije bilo nekih spektakularnih izliva navijačke nježnosti.
Neki dan je iz nedalekog Beča, međutim, došla slika skandaloznog spektakla Fanatikosa. Udruživši se sa grupom Palestinaca, patriotski nastrojeni Bosanci i sabraća Hercegovci, ko zna čime izazvani, bestidno su skandirali "Ubij Židove" i "Ubij Ćifute". Zanimljivo je kako su domaći mediji elegantno prešli preko ovog sramotnog performansa, a sve na uštrb uzdizanja beskrajne odanosti, po Evropi razasutih, zaljubljenika u fudbalsku reprezentaciju zemlje porijekla.
Jednaku će zaljubljenost, ukoliko to neko ne preimenuje u zaluđenost, pokazati i ovdje ostavši fanovi, distribuirajući svoju, ponekad divlju ili primitivnu, emociju prema različitim bojama dresova uglavnom sjenčanim fluoroscentnim, nacionalnim bojama. Premda u dosadašnjem dijelu nacionalnog prvenstva, izuzmu li se napadi na široko-briješku djecu na stadionu Grbavica, ili sukob navijača Sarajeva sa mostarskom policijom, nije bilo značajnijeg navijačkog divljanja.
Ova tri primjera, međutim, svjedoče kako ispod pepela uvijek ostaje dovoljno žara da najmanji povjetarac uvijek može izazvati golemi požar. Na tribinama uvijek, a neki će reći i zauvijek, manja ili veća grupa navijača otvoreno koketira sa rasizmom ili nacionalizmom. Sa fašizmom, zašto i to ne reći. I dalje se, možda ne onako zdušno kao koju godinu ranije, poziva na kolektivnu egzekuciju nad jednim, drugim ili trećim narodom, nadmeće se parolama i morbidnim natpisima, računajući i onu ogavnu "žicu".
"Nije to samo u BiH. To je i u našem susjedstvu, u Evropi i svijetu. To je jedan pošast današnjeg modernog društva", kaže Bakir Tiro, jedan od najznačajnijih ovdašnjih novinara i sportski urednik Agencije Anadolija.
Specifičnost je ovog ukletog pedlja planete, na žalost, što svaki i najmanji duel navijača, sukob posebno, odmah skreće na poznate i pogubne kolosijeke.
Može biti zbog noćnih mora bliske prošlosti, može biti zbog suočavanja sa aktualnom besperspektivnosti i ko bi ga znao još zbog čega, nastali su uslovi pod kojima i najmanja vatra prerasta u vulkan, što bi reklo i sitni incident izazove veliki rizik.
"Samo onaj koji je potpuno naivan ili krajnje neupućen bi mogao vjerovati da pri prvom susretu dvije navijačke skupine, sa različitih krajeva BiH, neće doći do sukoba", ističe Emir Imamović, publicist.
Kad smo već kod tumača nevesele stvarnosti, valja vam ponuditi i razmišljanje pjesnika Ahmeda Burića, jamačno jednog od najboljih poznavalaca sporta, ne samo među ljudima njegove profesije i orijentacije.
"Radi se o grupa besposličara koji ne smiju izaći na ulicu pa protestirati protiv vlasti, nego se između sebe tuku, ne bi li još neko stradao", navodi Burić.
O kome se tu zapravo radi? O grupici, koja u čas preraste u grupu, a onda raste do mase, obično plastelinske mase koju je više nego lako oblikovati. Tijesto kao stvoreno za tuđe prste, za preoblačenje i uniformisanje, za ogrtanje klupskim zastavama i guranje u bezumno nasilje.
I psiholog-početnik reći će kako se ne radi o zajednici sposobnoj za prosudbu, a na njoj je najlakše pokazati kako se preko stepena navodne spontanosti najlakše pokazuje nivo organizacije.
"Fudbal, kao najpopularniji sport koji ima i najmasovniju publiku, služi da se preko njega kanaliziraju osjećaji većine pripadnika određene društvene zajednice. U nama je duboko ukorijenjen nacionalizam i međusobna mržnja. Ne treba nikoga čuditi što se to artikulira na stadionima. Kad uzmemo u obzir gdje živimo, zapravo bi bilo pravo čudo da je drugačije, posebice što sada navijačke grupe preuzimaju djeca koja su rođena prije dvadesetak godina, dakle koji se uopšte ne sjećaju nikakve drugačije atmosfere i kojima je ovo s(r)tanje, u kojem mi živimo, jedino poznato", kaže Imamović.
Bilo bi čudo neviđeno kad bi pravi majstori političke igre previdjeli činjenicu da je rušilački nagon jednostavno ukorijenjen, pa se upravo u tom smjeru šalju poruke, zapravo identifikacioni kodovi za pokazivanje pripadnosti po svaku cijenu i zbijanje redova, napokon. Naravno, kako ne pada na pamet da je ovdašnje društvo, ili da su društva, neki planetarni kuriozitet. Naprosto, to se dešavalo i dešava i drugdje, ali su ljudi, ili imali, ili imaju, volju i namjeru da aktiviraju samozaštitne mehanizme. Ali sve pod uslovom da ima države i vlasti koja prepoznaje nadolazeće prijetnje.
"Postoje prava i obaveze. Mi živimo društveno neodgovoran život, a s druge strane se busamo da smo nekakvi čuvari nacionalnih simbola, mitova, a postali smo jedan amorfna grupa koja nije u stanju, ni zamijeniti direktoricu obdaništa", tvrdi Ahmed Burić.
Vjerovatno na ovom mjestu dobro dođe podsjećanje na posljednje godine nekad zajedničke države i doba kad je, na istim ovim mjestima, dakle na sportskim terenima i oko njih, posijano sjeme zla, kad je nasilje instalisano kao model međusobnih odnosa. Ikakve komunikacije među zbratimljenim narodima, zapravo. Dok se ta opasnost ne prepozna i dok se iz bolnih iskustava ne izvuku pouke, ništa od zaustavljanja talasa nasilja ili nasilnog talasanja. Valja, međutim, osim šećerne vodice koju nude palijativne mjere i na brzinu sklepani zakoni, donijeti čitavu silu propisa, računajući i one najrepresivnije. Rad sa navijačima, barem zasad, ne obećava. Jer onih predmetnih, na otvorenoj pozornici nema, a oni koji će se, kao naš Željovac Emir odazvati na poziv, i nisu predmetom mogućeg prevaspitavanja.
"Navijač se ne može odmah definisati kao huligan, a ni taj huligan ne može da bude odmah navijač. Huliganstvo je nešto što se ocijeni kao huliganstvo u trenutku kada se nešto desi, ali zaista nemate pojma ko je ta osoba", kaže Željovac Emir.
U fudbalskim forumima, pak, kao da su svjesni opasnosti, ali ni oni ne mogu previše učiniti. Uprave se, posebno one odlučne za reforme, ponekad isključivo zbog navijačke volje, preko noći mijenjaju, a na vrhu strukovnog saveza, osim prepoznavanja problema i povremenih zabrana organizovanih gostovanja, ne mogu previše uraditi.
"Moramo se ponovo okrenuti navijačima da vidimo šta je to navijač. Moramo ga naučiti da je to sport, da je fudbal dio sportske kulture. Ne može uvijek pobijediti njegov tim, ali treba doći uživati i aplaudirati i drugima koji su u tom momentu kvalitetniji", navodi Denijal Pirić, tehnički direktor Saveza.
Kako dalje, pitanje je sad. Problem, naravno, prevazilazi potencijale organizacije, ali i realne mogućnosti i kompetencije ljudi sa širim ovlastima.
